Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
San Damiano – pogled Raspetoga
Franjo je stajao i dugo ga promatrao. Pogledom je upijao svaki njegov pokret, svaki osmijeh, i osjećao kako mu srce teži za jednostavnošću života koja ne traži ništa osim Božjeg prisustva
Nekoliko dana nakon susreta s gubavcem Franjo je hodao bezciljno Asizom. Katkad bi zastao nasred ulice, zagledan u daljinu, videći nešto što drugi nisu mogli vidjeti. Na njegovim se usnama pojavljivao blag osmijeh, pa bi nestajao jednako iznenada kao što je i dolazio. U razgovoru bi ponekad zastao usred rečenice, odsutna pogleda, dok su mu se misli vraćale onom neobičnom susretu na putu. Ruke su mu često same od sebe doticale mjesto na kojemu je onoga dana zagrlio gubavca, osjećajući još uvijek snagu toga dodira. Ljudi su primjećivali promjenu. Franjo je hodao sporije nego prije, gledajući ljude oko sebe mirno i vedro, kao da svakoga pozdravlja bez riječi.
Jednoga jutra, tek što je razmaknuo san s očiju, Franjo je pošao ravno prema masivnoj hrastovoj škrinji obloženoj metalom, u kojoj je njegov otac, Pietro di Bernardone, brižno pohranjivao svoje blago. Ključ je izvukao ispod podne daske, gdje ga je otac uvijek ostavljao prije odlaska na trgovačka putovanja. Za tu je tajnu znala jedino njegova majka Pika. Franjo ju je jednom, posve slučajno, zatekao kako uzima hladni komad željeza ispod daske, kao da se radilo o predmetu obiteljske sudbine. Vidjevši je tada, nečujno se pritajio u kutu, a kad je ostao sam otvorio je škrinju; ništa iz nje nije uzeo, ali ga je obuzela radost što je otkrio očevu tajnu.
No sada mu je očevo blago bilo prijeko potrebno. Okrenuo je ključ u bravi i, dok su se podizali opružni zapori, prostorom se prolomila škripa željezne mehaničke brave. U mošnicu od kozje kože pripasanu o pojas usuo je pregršt srebrnih novčića. Potom se zaputio u štalu. U štali ga je dočekao miris sijena i topla para životinjskog daha. Konj je okrenuo glavu prema Franji i zarzao. Franjo mu je položio dlan na vrat i kratko ga pomilovao. Osedlao ga je stremenim sedlom i, bez oklijevanja, pojurio prema lazaretu Maria Maddalena, kao da ga ondje čeka nešto presudno i neodgodivo. Dok je jahao prašnjavim putem, srce mu je tuklo brže nego inače, ispunjeno nemirom i odlučnošću kojoj se više nije mogao oduprijeti.
Lazaret je bio smješten daleko od gradske vreve, okružen maslinicima i poljima. U tom osamljenom prostoru stajalo je nekoliko skromnih koliba poredanih u krug. U sredini je stajala mala drvena kapela, posvećena svetom Lazaru, zaštitniku gubavaca. Nad njezinim ulazom s grede je visjelo metalno zvono. Kad bi se oglasilo, njegov se zvuk razlijegao poljima i polako okupljao bolesnike, redovnike i poslužitelje pred vratima kapele. Jutarnje sunce tek se podizalo nad brežuljcima. Zlatna svjetlost prelijevala se preko maslinika i krovova koliba, dok je svježi zrak nosio miris zemlje i nagovještavao dug, blag dan.
Franjo se zaustavio pred jednom od koliba, sjahao je s konja, odškrinuo vrata i pognute glave ušao u njezinu slabo prozračenu unutrašnjost. U polumraku je zastao nasred prostorije uz ognjište na kojemu je tinjala vatra, šireći jedva zamjetnu toplinu. Uz zidove su stajala četiri ležaja s bolesnicima. Bile su to drvene konstrukcije prekrivene slamom i grubim pokrivačima koji su skrivali njihova izmučena tijela. Na trenutak je ostao nijem, ne znajući komu prići ni odakle započeti. Tada se jedva čujno prolomio patnički glas: „Vode…“ Taj ga je vapaj podsjetio na sve one noći u kojima mu je savjest šaptala da ne može više živjeti samo za sebe.
Uz bolesnikov ležaj, na zemljanom podu, stajao je glineni vrč. Franjo je prišao bolesniku, jednom rukom mu pridignuo glavu i prislonio vrč k ispucanim usnama. Gubavac je uspio progutati tek nekoliko gutljaja vode. Zatim je prema Franji podigao oči u kojima je, unatoč boli, zatreperila duboka zahvalnost.
U tom se trenutku vrata kolibe pažljivo otvoriše. Na ulazu se pojavio mršavi dominikanac srednjih godina. Lice mu je bilo ispijeno, a iz duboko usađenih očiju izbijala je nesvakidašnja smirenost. Iza njega je stajao svjetovnjak s posudom vode i krpom u rukama. Redovnik je na trenutak zastao i pogledao prizor: Franjo je klečao uz bolesnika i pridržavao mu glavu. Bez riječi je posegnuo za maramom koja je visjela o njegovu pojasu, prebacio je preko Franjine ruke i pokazao na bolesnikove rane.
Franjo se uspravio i odvezao kesu s novcem s pojasa. Polako ju je pružio prema redovniku. „Ovo je za vaš lazaret“, izgovorio je tiho. Redovnikovo lice je zadrhtalo, oči su mu se nakratko napunile suzama. Bez riječi je uzeo Franju u zagrljaj, čvrsto ga držeći nekoliko trenutaka. U njegovom zagrljaju osjetila se snaga koja je iznenada vratila nadu. Franjo je stajao još neko vrijeme, promatrajući kako redovnik briše suze i drhtavim rukama zahvalno drži dar koji je primio.
Franjo je prvi put kročio u baziliku svetoga Petra 1206. godine. Hladne, šarene ploče bazilike odzvanjale su pod skromnim koracima siromaha koji su dolazili moliti, pognutih glava i sklopljenih ruku. Zlatni detalji u mozaicima blistali su pod svjetlom s prozora. Usred tog sjaja, Franju su privlačili pogledi siromaha i njihova dostojanstvena molitva. Svaka njihova kretnja, svaki lagani korak po hladnom podu, izgledao je kao molitva koja se uzdiže prema nebu.
U kvadratnom atriju Paradiso sjedio je radosni siromah, leđa blago pognutih, s rukama odmjereno pruženim prema prolaznicima. Hodočasnici su prolazili pokraj njega, žureći prema zdjelastoj kamenoj fontani u središtu atrija, gdje su prali lice i ruke prije ulaska u baziliku. Svaki njegov pokret bio je miran i dostojanstven. Kad bi pružio ruku, prolaznici bi osjetili njegovu nenametljivost, a njegov pogled, pun poštovanja i zahvalnosti, obasjavao je svakoga tko bi prošao pokraj njega. Ponekad bi mu usne zadrhtale u blagom osmijehu, i tada se činilo da cijelo dvorište sjaji njegovom radošću. Franjo je stajao i dugo ga promatrao. Pogledom je upijao svaki njegov pokret, svaki osmijeh, i osjećao kako mu srce teži za jednostavnošću života koja ne traži ništa osim Božjeg prisustva.
Franjo je prišao siromahu. Pružio je ruke prema njegovoj odjeći i pokazao prema svojoj, pozivajući ga da ih zamijene. Siromah je kratko podigao pogled, osmjeh se razlio po njegovu licu i prihvatio je Franjin prijedlog. Dok su mijenjali odjeću, obojica su se ponašala nenametljivo i prirodno. Franjo je potom sjeo na hladni kamen na mjestu siromaha, s rukama sklopljenim preko koljena, i nastavio prositi. Prosio je na francuskom, jeziku svoje majke Pike, želeći se tako vratiti djetinjoj iskrenosti i nepatvorenoj spontanosti.
Franjo je sjedio na hladnom kamenu. Hodočasnici su prolazili pokraj njega. Koraci su im odzvanjali po pločama, a on je pratio pogledom ritam njihovih koraka. U svakom malom pokretu otkrivao je veličinu svakodnevnog života. Večer je već spuštala svoje sjene, a Franjo je osjetio kako mu snaga polako nestaje. Tada mu je prišla stara, slabunjava žena i položila mu u dlan komadić kruha. Franjo je pogledao kruh i njezine oči te je shvatio da nije zaboravljen.
Vrativši se iz Rima u Asiz, Franjo se udaljio od gradske gužve i zaputio prema gotovo zaboravljenoj crkvici San Damiano, smještenoj ispod zidina grada. Pred njim je stajala skromna građevina, ispucanih zidova i krova kroz koji su se probijali i svjetlost i kiša. U unutrašnjosti zrak je bio težak od vlage i mirisa starog drva. Sitna je prašina lebdjela u zrakama poslijepodnevnog svjetla koje je probijalo kroz prozore. U toj jednostavnosti i trošnosti srce mu je lagano kucalo, a prisutnost Božja činila se bližom nego među visokim zidovima bazilike svetoga Petra.
Na istrošenom zidu visio je križ oslikan na drvu, još uvijek živih boja i jasnih linija. Franjo je kleknuo na hrapave ploče poda i dugo ostao u šutnji, uronjen u molitvu. I tada, kao iznenadna zraka svjetlosti, progovori glas: „Franjo, ne vidiš li da se moja Crkva urušava? Idi i popravi je!“ On se trgne, naglo otvori oči i pogleda oko sebe. Dah mu je posta kratak, dlanovi hladni. Bio je sam, ali je ipak osjećao nevidljivu prisutnost koja ga obuhvaća.
Polako ponovno podigne pogled prema križu, skoro bojeći se onoga što bi mogao susresti. Tada ga dočeka pogled Raspetoga i prodre u njega dublje od svake riječi. Oči mu se zamagliše suzama, srce mu snažno zakuca kao da želi iskočiti iz prsa. Iz njegove nutrine ote se dug uzdah, a s njime se na njega spusti mir – koji ga je poput nevidljiva plašta sve više obavijao.
Franjo je u crkvici napuklih zidova i trošna krova. Ne razmišlja o značenju, vidi samo ruševinu i zna što treba učiniti. U srcu mu još gori susret s Raspetim. Riječi koje je čuo nose težinu koju ne smije razvodniti. Ustaje s kamenog poda. Odlazi kući. Vraća se s novcem i predaje ga siromašnom svećeniku don Pietru, moleći ga da barem mala svjetiljka pod križem neprestano gori.
Don Pietro, pogrbljen pod teretom godina i iskustva koja su ga naučila da svaka brzopleta odluka nosi svoju skrivenu cijenu, prihvati dar s vidljivom nelagodom. Prsti mu nesigurno dotiču novac, a pogled mu na tren odluta prema tamnom kutu crkvice, kao da traži razumno objašnjenje za ono što se pred njim događa. Zamišlja zidove i siromašne potrebe, ali nepoznato podrijetlo dara pritiska mu savjest poput sjene.
Franjo više ne promišlja na odlazak. Crkvica San Damiano postaje njegov novi svijet. Ondje provodi sate u molitvi, razgovarajući s Isusom kao s najprisnijim prijateljem – bez velikih riječi. Svaki kamen koji podigne i svaku raspuklinu koju nastoji ispuniti dotiče s ljubavlju i djetinjim pouzdanjem, kao da popravlja nešto nevidljivo u samome sebi. Ruke koje su nekoć poznavale samo mekoću skupocjenih tkanina, sada su od rada ogrubjele, ali su upravo u toj hrapavosti pronašle novu nježnost.
Nakon nekoliko dana, još u ranu zoru, Franjo odlazi u očevu prodavaonicu. Bez kolebanja uzima najdragocjeniju robu, tovari je na konja i odlazi u Foligno, gradić udaljen dvadesetak kilometara od Asiza. Ondje je prodaje ljudima koje susreće na trgu i ulicama, a na kraju prodaje i samoga konja. Prolaznici ga promatraju s nevjericom. Pogledi se križaju, šapat raste, a poneki ga već potajno proglašavaju ludim. Jedan dječak, uznemiren njegovim neobičnim ponašanjem, iz straha baca kamenje za njim, kao da bi tim sitnim činom mogao otjerati ono što ne razumije. Sav zarađeni novac Franjo odnosi don Pietru, svećeniku iz crkvice San Damiano.
Svećenik, zatečen i pomalo uznemiren, ne usuđuje se primiti novac. Pogled mu luta po svoti, traži skriveni razlog u njoj. U njemu se javlja bojazan da bi Franjo mogao zloupotrijebiti njegovu dobrotu. Uostalom, dobro zna da taj novac zapravo ne pripada Franji. On je imovina njegova oca, Pietra di Bernardonea, imućnog trgovca iz Asiza.
Don Pietro stoji u polumraku crkvice. Oči mu se zadrže na Franji, koji stoji blago pognute glave. Pogled mladog čovjeka je bistar, otvoren, nijedna misao nije prikrivena. Don Pietro osjeti kako mu se sumnja topi, u svakom Franjinu pokretu nazire predanje i poniznost. Tišina u crkvici postaje gotovo opipljiva. Srce mu se stegne od strepnje, ali ruke prestaju stiskati rub mantije. Polako se prepušta osjećaju da stoji pred nečim što nadilazi ljudsko razumijevanje i dopušta Franji da ostane.
Predrag Mijić, polis.ba
Ovo je treći od dvanaest kratkih eseja o sv. Franji Asiškom koje je Predrag Mijić, inspiriran knjigom Francesco talijanskog novinara i pisca Alda Cazzulla, napisao za Polis. Prva dva možete pročitati na ovim linkovima: 1 i 2.