VI. nedjelja kroz godinu | Isus otkriva novo lice Boga

Mt 5,17-37: »Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.« Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.
Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića. Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao. Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub. Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.

Živimo u vremenu kada se govori i raspravlja o budućnosti kršćanstva i Crkve. Pri tome se očituje kao važno pitanje koja to snaga pokreće i vodi Crkvu, te treba li Crkva i danas iskoristiti snagu i poticaj Božjeg Duha i svoju vjeru izraziti razumljivim jezikom, simbolima i odnosima, koji će doticati živote današnjih ljudi, s njima imati vezu, njima progovarati i tako pomagati? Ili pak treba, pozivajući se na povijest i tradiciju, ono što je naslijedila samo čuvati kao za nju vrijedno i uvijek isto blago? Čuvati nepromijenjeno ili odvažiti se da progovori na nov način – to je velika tema današnje Katoličke crkve, i kršćanstva uopće. Tema koja i nas podsjeća na jednu drugu evanđeosku pripovijest, onu o zakopanim talentima, koja bi možda mogla vrijediti i za nas, i za Crkvu.

To pitanje novog i starog, to pitanje progovara li Bog ljudima samo u uvijek istim načinima, oblicima i riječima – nije nikakvo moderno osobito ne neko pomodno pitanje. Radi se o nečemu što je postojao već u Isusovo vrijeme i osobito vrijeme prve Crkve. Prvi kršćani su osjećali slobodu od židovskih propisa, koji su ljude znali gušiti i često ih gurali u formalizam i licemjerje. No, brzo je nastalo pitanje jesu li kršćani potpuno slobodni od svih propisa židovskog zakona. I pred Isusa se to pitanje postavilo – jer činilo se – tako su ga doživljavali i protivnici i njegovi – da on ruši predaje starih i uspostavlja nešto potpuno novo.

S Isusom je doista započelo nešto novo, drukčije, uzbudljivo i oslobađajuće. Isus otkriva novo lice Boga svog naroda, Boga otaca i povijesti. Svojim suvremenicima on otkriva da je to Bog koji je zainteresiran za ljude i poziva ih na nove međusobne odnose; Bog na čijem licu čovjek doživljava ljubav i praštanje i ujedno zahtjev da i sam tako čini; Bog koji se ne skriva i ne prijeti iz bezbrojnih propisa i nepromjenjivih zakona, nego ljude poziva na milosrđe i povjerenje, na život. Takav Isusov Bog je bio novi i ujedno poznati Bog kojem je stalo do ljudi.

Isus nije rušitelj ni revolucionar koji ne uzima u obzir povijest i tradiciju. On ih ozbiljno shvaća i zbog toga im daje novi život, a to znači: ide u njihovu dubinu i cilja direktno u čovjekovo središte iz kojeg izlaze naše nakane i odluke. Kad u današnjem evanđelju Isus spominje određene stvarnosti – svakodnevni odnos prema drugome, praštanje, sablazan, požudu, zakletvu, preljub –  svojim riječima nama ne predstavlja neki kalup i način ponašanja za sva vremena, nego nas poziva na promjenu života, na novo srce, na odvažno povjerenje u Boga iz kojeg je onda jedino moguć pravi i iskreni odnos s bližnjima. Odatle dolazi snaga Duha koji poznaje Božje dubine.

A snaga Duha, istinskog pokretača novosti i kreativnosti, ne ulijeva se u stare odnose, klišeje i naučene fraze niti se ona daje načinima odnosa „knezova ovoga svijeta“. Ona stvara i pokazuje novu poniznost, otvorenost, hrabrost, novu dobrotu, praštanje, solidarnost, zajedništvo, upravo novo povjerenje, nadu i ljubav. U tome i kroz to progovara Bog našem vremenu, nama samima. I poziva nas da se ne zadovoljimo samo površnim i vanjskim stvarima, nego odvažimo na evanđeosku promjenu i novost, da doista vjerujemo Bogu i u snagu njegova Duha, da se ne brinemo samo za svoju pravednost. Dopustiti Bogu da nas povede na nove putove, mogu oni ljudi koji su spremni vršiti veću pravednost od pravednosti priredbi i prikazivanja, od suhe i jalove vlastite pravednosti, od bešćutnog vladanja i bojažljive moći, oni koji se – jer vjeruju u Isusovu riječ – ne boje izazova ni života.

Miro Jelečević, polis.ba