Dušni dan: U zagrljaju svetosti

U knjizi Jošuino drvo Nebojša Lujanović kroz zapise, crtice i sjećanja provodi čitatelja kroz sveta mjesta u Svetoj zemlji i promišlja o naravi zla, smrti, ništavila, ponovnog rađanja, i konačno mira. Kao hodočasnik, u potrazi za Bogom, i za odgovorima, što poslije ništavila? Što sa zlom i nepravdom?

Cijeli je put zapravo maraton, jer uz to što je pisac, on je i maratonac, posvećen prijateljici V. koja boluje od teške bolesti. Nju nagriza teško zlo. Tako kaže, i trči taj maraton za nju, za njezinu borbu, najteži od svih maratona je baš taj jeruzalemski. Teži je još samo prelazak duhovnih dionica, susret s tuđim i svojim mukama i zlom, s pustošenjem i nestankom njegova zavičaja podno gučegorskog samostana. Prošlo ratno zlo koje je protutnjalo njegovim selom B., i još tinja u ljudima.

Sve to, kao križ, pronosi sa sobom kroz Svetu zemlju, dok upoznaje mjesta Isusove muke i ostavljenosti, mjesta muke današnjih Palestinaca, i nosi svoju prijateljicu kroz natpis na prsima: Ne daj se V. Ona trči svoj najteži životni maraton. Na cilju je smrt. I nakon prvotnog njegova šoka, ljutnje, na sve se spustio mir. Jer upravo V. mu je dala odgovor na pitanje za kojim je svo vrijeme trčao. Prisjeća se njihova zadnjeg susreta, i tad mu je izgledala smrtno loše, on je mucao o svojim idejama, za knjigu, istraživanje, maraton, a ona ga obodrila riječima: “Što čekaš, živi. Ja sam živjela kao da imam dvadeset života, a sad nemam ni ovaj jedan”.

Čovjek se može rađati usred života, i to više puta. To je shvatio. I to je čudo koje je tražio. Za V., za sebe, i sve svoje, i za mrtve zavičaje. I kad bi se, kao kod Andrića podvukla crta, i zapisalo sve što je ostalo iza života, iza V., je ostalo to čudo. Ta spoznaja. Da može se, i mora usred života rađati. Kao što čovjek umire, i tone u glib, u muku, u ništavilo, i to za života, isto tako može se i preporađati. Samo što, mora se za to i potruditi.

Razmišljam o V. i o Nebojši i njegovoj knjizi dok sam na groblju u Vojniću, misa je, među ljudima iz Bosne, raseljenima već poodavno, i mnogi njihovi na tom su groblju pokopani, u novoj zemlji, a stari zavičaji lagano tonu, odumiru, nestaju. Ovdje se život nastavlja, jer mora, i već je to velika zajednica, i toplina je svijeća, šarenilo i miris cvijeća, beskrajno je sunčan dan, neumjereno topao, i razmišljam o V., i novom rađanju. O pokojnima, a Dušni je dan prilika za susresti se s njima, sa svim njihovim ljudskim veličinama, hrabrostima, manama i srčanostima. Svaki pojedini, od svih naših, imao je nešto veliko, nešto značajno, nešto što ih je vodilo u zagrljaj svetosti. Pa i onda kad su ljudski zakazivali u ovome ili onome, svi oni imali su i vrline. Ono nešto posebno što je iza njih ostalo. To je naše nasljedstvo. Možda je baš njihov način borbe s bolesti, nošenje svakodnevnih križeva, odnosa s ljudima, pažnje prema zadnjima, ili životni elan i vedrina, pokazatelj, smjernica kako se može iznova u životu preporađati, a kada kucne taj čas, i sve zemaljsko mine, možda nam mogu pokazati kako se u miru svode računi i hita u zagrljaj svetosti.

Možda naši zavičaji umiru, a mi i dalje možemo učiniti nešto veliko, nešto što nosimo u sebi, stvarati sigurna i mirna okruženja, zavičaje, za one koji poslije nas ostaju. Sve što nama fali, nedostaje, možda to možemo drugima namrijeti. Dok gledam mnoštvo oko sebe, ne čini se to nimalo nemoguće. Mnogi to već rade, nesvjesno, i u ljubavi.

Dušni je dan prilika svečano o smrti promišljati, i ne čekati, nego živjeti, punokrvno, rasti prema ispunjenju svoga života, ili kako to lijepo Nebojša kazuje: “Treba stvarati, voljeti i poklanjati, taman ne bilo ništa iznad toga, ništa od toga, i ništa nakon toga”. Tako se stvaraju zavičaji, mjesta topline i lijepog sjećanja za one koji dolaze, a mi polako i sigurno se otpremamo tamo gdje svi putujemo, u jedini zavičaj kojem stvarno pripadamo, u Božje krilo. Nema granica, privilegija, a mjesta ima.

Roberta Nikšić