Sv. Ignacije Antiohijski – „Život koji izvire iz smrti“

17. listopada: Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik (spomendan)

Sveti Ignacije bio je treći biskup Antiohije, od 70. do 107. godine, kad je podnio mučeništvo. Nakon Rima i Aleksandrije, Antiohija Sirijska (danas u Turskoj) bila je treća metropola Rimskoga Carstva. Ondje je izrasla cvatuća kršćanska zajednica: prvi joj je biskup bio apostol Petar, i ondje su se “učenici najprije prozvali kršćanima” (Dj 11,26). Sigurno je da se rodio u poganskoj obitelji te zbog toga nije bio pripadnik rimskog građanstva. Obratio se na kršćanstvo. Za progonstva, u vrijeme cara Trajana,  bio je osuđen „ad bestias“, što je značilo da će biti bačen pred divlje zvijeri. Dok su ga kao sužnja vodili u Rim da bude bačen pred zvijeri, putujući se susreo s nekim mjesnim crkvama i biskupima. Na tom putovanju je napisao sedam poslanica ili pisama nekim crkvenim zajednicama.

Nijedan crkveni otac nije poput Ignacija tako snažno izrazio prianjanje uz jedinstvo s Kristom i uz život u Njemu. Ustvari, kod Ignacija se susreću dvije duhovne “struje”: ona Pavlova, sva okrenuta prema jedinstvu s Kristom, i ona Ivanova, usredotočena na život u Njemu. Obje ove struje susreću se u nasljedovanju Krista, kojemu Ignacije više puta daje naslov “moj” ili “naš Bog”. Tako Ignacije moli rimske kršćane da ne sprečavaju njegovo mučeništvo, jer je nestrpljiv da se “pridruži Isusu Kristu” te razlaže: “Bolje mi je da umrem idući prema Isusu Kristu, nego da zavladam svim krajevima svijeta. Tražim njega, koji je umro za mene, želim njega, koji je uskrsnuo za mene… Dozvolite da budem nasljedovatelj muke moga Boga!” (Rimljanima 5-6).

Za Ignacija Antiohijskog bi se moglo reći da je u ponajvećoj mjeri predstavnik mišljenja da se u centru kršćanskog propovijedanja nalazi jedna pomalo šokantna izjava: istinski izvor života je u smrti. Ono što se događa u smrti nekog čovjeka divnije je od samog stvaranja. Smrt je novo rođenje. Zašto je to tako? Zašto život izvire iz smrti?

Odgovor bi bio otprilike ovakav: smrt nam pruža mogućnost da pred Kristom donesemo konačnu odluku, u potpunoj slobodi i sa potpunom sviješću. Čovjek u smrti postaje kompletna „osoba“ i stoga u smrti čovjek postaje slobodan donijeti konačnu odluku. U smrti čovjek postaje slobodan i sposoban donijeti konačnu odluku; u toj odluci doživljava najjasniji susret s Kristom u čitavom svome životu. Mora se odlučiti za ili protiv njega.

U smrti čovjek doživljava istinsko poništenje svoga tjelesno-zemaljskog postojanja, ali u isto vrijeme silazi do temelja na kome svijet počiva i otvara se za jednu drukčiju prisutnost u svijetu. Ovi temelji svijeta u koje čovjek umirući silazi bitno su „otvoreni Kristu“. U smrti čovjek ide u susret onome kome nesvjesno vode sve njegove odluke. Smrt uvodi čovjeka u svijet koji je potpuna nazočnost Krista.

Čovjek mora proći kroz smrt da bi se u potpunosti mogao približiti Bogu. Tijekom našega zemaljskog života uvjetovani smo mnogim stvarima: ljudima, odnosima i događajima, nostalgijama i snovima. Sve to u potpunosti ispunjava prostor čovjeka, u njemu i izvan njega, i drži ga u svojoj vlasti. Ovo mnoštvo stvari ne ostavlja u našoj svijesti mnogo mjesta za Boga. Ukoliko čovjek jednom mora ući u nebo, morao bi bar jednom imati priliku da stane potpuno neovisno i slobodno pred svoga Boga, ali sveden na neki način na samu bit svoga postojanja. Zato mu mora biti oduzeto sve ono za što se vezao: njegovo vlasništvo, njegove stvari, snaga, čak i prijatelji i osobe koje voli. Moraju mu se oduzeti nadanja i snovi, sve ono što je izgradio i postigao u životu. Jednom svakako moraju pasti sve maske i sve uloge koje je čovjek igrao pred sobom i svijetom. U trenutku kada uđu u smrt, čovjek biva oslobođen od svega što mu priječi da vidi lice Božje. Smrt predstavlja dakle oslobođenje za slobodu. Smrću čovjek je u potpunosti izručen Bogu.

U smrti je Krist pred čovjekom na jasan i nedvosmislen način, zove ga k sebi jasnim znakovima ljubavi i spasenja. Krist ostaje vječno u tom položaju, sa svojom ljubavlju koja se daruje. Ako se netko odluči odbaciti Krista, u Kristovoj ljubavi se ništa ne mijenja, ali ta će ga ljubav vječno boljeti, jer ju je iskusio, pa je ipak odbacio. Ako se čovjek odluči za Krista, ta ista ljubav bit će za njega vječna svjetlost, potpuno ispunjenje i vječna radost.

Svi moramo živjeti trezveno. Odluka koju ćemo donijeti u smrti stvara se već sada. Ne postoji nikakav kriterij iskrenosti našega obraćenja, osim obraćenja sada, u ovom momentu. Ono što mi želimo biti u budućnosti, moramo započeti biti već sada. Za konačnu odluku u smrti moramo se pripremiti kroz mnoštvo malih svakodnevnih odluka. Svaki puta kada to odlažemo odlučujemo se na neku vrstu egzistencijalne laži.

Tko nam jamči da ćemo na kraju života, tj. u smrti moći napraviti potpuni obrat životne orijentacije?

Marinko Pejić, polis.ba