Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Rane svetog Franje Asiškog: Gubavci su Franji pomogli da iznutra razumije otajstvo Boga
„Po njegovim ranama smo izliječeni“( Iz 53,5).
Tako će ponovno postati „brat Franjo“, čovjek koji želi hoditi gol i siromašan za golim Kristom. U tom trenutku, kao čudom, njegove rane na tijelu i duši, postaju blistavi znakovi njegovog nasljedovanja Krista
Katolički kalendar: 17. rujna: Rane sv. Franje
Tko god se približi Franji Asiškom, s željom da dublje pronikne u njegovo duhovno iskustvo, neizostavno se mora suočiti i s fenomenom njegovih rana (stigmata) koji je ključan za razumijevanje njegove osobe i duhovnosti, osobito u posljednjim godinama njegova života.
Koje odgovore na svoje ljudsko i vjerničko traženje u događaju stigmata pronalazi sv. Franjo? Koji odgovor na pitanje patnje, svoje osobne i one čitavog čovječanstva, osobito isključenih i napuštenih, personaliziranih u liku gubavaca, nalazi Franjo u kontempliraju Kristova križa?
Franjo se ponovno povezuje sa svojim temeljnim iskustvom: Božjim bezgraničnim milosrđem prema ljudima, grešnicima i ostavljenima. Na kraju svoga života, on ponovno otkriva blizinu i solidarnost s ranjenim čovječanstvom. Kroz vlastitu ranjivost i patnju, otkriva kako se otajstva boli i ljubavi prožimaju u životu čovjeka.
Iako je Sv. Franjo po mnogo čemu jedinstven svetac, od velike je važnosti biti svjesni da je ovaj veliki čovjek živio u određenom vremenu, u jednom jasno određenom povijesnom i kulturnom kontekstu, sa svojim pitanjima i problemima na koje je kušao dati odgovor što je bolje mogao.
Jedini odgovor na tajnu patnje i ljubavi Franjo nalazi u tajni križa, koji za njega poprima sasvim jasno lice, to je lice solidarnosti i suosjećanja s ranjivim i krhkim čovječanstvom u mnogim njegovim oblicima. Po vlastitim riječima u svojoj Oporuci, iskustvo susreta i boravka s gubavcima, ili otkriće Božjeg milosrđa prema ljudima, osobito patnicima, ostavljenim i marginaliziranim, presudno je utjecalo na njegov duhovni razvoj, na shvaćanje Boga i svijeta i sebe samoga.
Za Franju je to očito bilo temeljno iskustvo, čega se sjeća i na kraju svoga života i želi time nešto poručiti svojoj zajednici ili Crkvi?
U trenutku kada besplatno daruje samog sebe najsiromašnijim svoga vremena, zaboravljajući samog sebe, stječe uvid u svoj životni put: iskazati milosrđe znači darovati srce (najintimniji i najvrjedniji dio sebe) onome tko ti ne može uzvratiti.
To iskustvo bezgranične Božje dobrote i milosrđa, Franjo kasnije dodatno osnažuje u molitvenom iskustvu pred križem Sv. Damjana. Zanimljivo je vidjeti kako autor Legende trojice drugova ističe kako je od tog trenutka Franjino srce nepovratno ranjeno, upravo se rastapalo kada bi se sjetio Gospodinove muke, te je uvijek dok je bio živ, u svom srcu nosio biljege Gospodina Isusa. To se poslije vidljivo pokazalo kada su se te rane na njegovu tijelu na vidljiv način obnovile.
Prakticirati milosrđe znači darovati se onima koje nam Bog stavi na životni put, bez ikakvog očekivanja, bez plana, shema, interesa ili zarade. S gubavcima je Franjo razumio da ponizno i strpljivo sebedarivanje često ne mijenja povijest: i poslije Franje, gubavci ostaju gubavci. On nije mogao očekivati ništa od njih, pa ni to da postanu bolji, ali ipak ta gesta milosrđa, radikalno je promijenila svijet, jer je u svom korijenu promijenila Franjino srce. Gubavci su Franji pomogli da iznutra razumije otajstvo Boga, koji je milosrđe objavljeno na križu, gdje ljubav ne traži ništa a daje sve. Zahvaljujući gubavcima Franjo svjesno odbacuje logiku svake vlasti i moći, prednosti. On ustvari otkriva evanđelje, a s time su nastale sve druge važne „franjevačke riječi“: malenost, siromaštvo, jednostavnost, poniznost – sve su to uvjeti da se postigne istinski cilj na koji ga evanđelje poziva, tj. milosrđe prema potrebnima, tako da otkrije milosrđe Božje prema svima, što mu postaje „slast života“.
Ovo Franjino iskustvo solidarnosti s ranjavim i krhkim čovječanstvom ključ je za razumijevanje tajne rana na Franjinom tijelu, koje se manifestiraju pred kraj njegova života, u vrijeme kada prolazi duboku krizu, tjelesnu i duševnu patnju, za koju odgovor nalazi opet vraćajući se gubavcima, vraćajući se izvoru svoga identiteta.
Posljednje godine života Franje Asiškog bile su posebno znakovite. U određenom smislu one su nalikovale prvim godinama njegovog duhovnog iskustva, kada se osjetio pozvan otkriti što znači biti kršćanin. U tim godinama temeljno je bilo njegovo iskustvo s bolešću i marginalizacijom gubavaca, kao i raskid sa svojom obitelji, koja ga se odrekla, smatrajući ga sramotom za ugled i čast kuće kojoj je pripadao. U posljednjim godinama života dogodilo se nešto slično: gubavac kojega sreće bit će njegovo tijelo, sve bolesnije i slabije, zajedno sa sve većim nerazumijevanjem i neslaganjem sa svojim fratrima, s kojima dolazi do razilaženja po pitanju shvaćanja identiteta i poziva Manje braće.
Na početku i na kraju svoga života, Franjo je iskusio duboku samoću, ostavljenost od najdražih osoba, izručenost neizvjesnosti. Posljednje dvije godine života, od 1224. do smrti 1226., mora potvrditi ono što se u njemu dogodilo na početku obraćenja. U patnji i razočarenjima, sličnim onim s početka, on se mora predati tajni Boga, skrivenog pod kontradiktornostima svijeta.
Franjo se mora suočiti s tri temeljna pitanja, zbog kojih gubi svaku vrstu sigurnosti i što ga tjera ponovno na potragu, da se kao „stranac i hodočasnik“ upita: tko sam ja, bolesnik na smrt, s izmučenim i slabim tijelom, a nekada sam sanjao postati veliki i moćan vitez? Tko su drugi, koji umjesto da budu braća puna suosjećanja i razumijevanja za isto poslanje, postali su mi neprijatelji? I tko je Bog, kojemu sam povjerio svoj život i koji se sada, izgleda, povlači, ostavljajući me samog pred smrću?
Franjo stiže na La Vernu kao putnik i stranac, izmučen u tijelu i duši. Što je tražio u susretu s Onim kome je darovao život, slijedeći njegove stope kao „manji brat“? Da Bog ublaži njegove bolove i vrati njegove fratre na pravi put?
Jedno je bilo jasno: u ovoj situaciji pobijeđenog i marginaliziranog, on je sličio licu koje je izabrao kao uzor ljudskosti. Posljednji čin, koji ga je trebao osloboditi ljutnje i uznemirenosti, neće biti u mijenjanju svijeta, da bi ga učinio savršenim, nego će biti u predavanju Bogu svih njegovih rana, kao prostor siromaštva i autentičnosti. Tako će ponovno postati „brat Franjo“, čovjek koji želi hoditi gol i siromašan za golim Kristom. U tom trenutku, kao čudom, njegove rane na tijelu i duši, postaju blistavi znakovi njegovog nasljedovanja Krista.
Franjo doživljava da je samo u Bogu moguće pronaći mir, tj. hrabrost i spremnost da se prihvati stvarnost u svoj svojoj različitosti i muci. To znači postati zaista „manja braća“. I „oplijenjenost“ koju je Franjo doživio na La Verni, pred Raspetim, predstavljala je posljednji čin sazrijevanja identiteta koji je prihvatio na početku svoga duhovnog puta, u susretu s raspetim licima gubavaca i siromašnog Krista.
Marinko Pejić, polis.ba