Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Legenda o planini (3): Na rimskim putovima
Tvrtković je spominjao i putove na Vranici. Među njima i onaj koji je povezivao južni i sjeverni dio planine, koji je prolazio uz Rosinj. Segmenti tog puta, po pričama upućenih planinara, bili su vidljivi još do prije nekoliko godina, kada su uništeni, jer je lokalna šumarija na zapuštenoj rimskoj trasi probila nove putove za eksploataciju šuma
Josip Mlakić: Putopis je nastajao tokom snimanja dugometražnog dokumentarnog filma “Legenda o planini” i temelji se na radnoj verziji scenarija. Ekipu su, uz mene, najčešće činila dvojica snimatelja, direktor fotografije Mirko Pivčević i pomoćnik redatelja Zdravko Terkeš, i vozači Anto Radić, Ivan i Anto Žuljević, koji su ujedno bili i naši vodiči.
Ovo je treći nastavak Mlakićeva putopisa obogaćen sjajnim fotografijama Mirka Pivčevića i Zdravka Terkeša.
I.: Osjećaj bogobojazne poniznosti i huk Ždrimačkog slapa
II.: Kameni svatovi i međunacionalna podjela po planinskim vrletima
Vranica je smještena u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine i dio je planinskog prostora drugačijeg izgleda, porijekla i morfologije od vapnenačkog gorja na Bjelašnici i planinskih masiva u zapadnoj Bosni i južnije u Hercegovini. Smještena je na razvođu rijeka Vrbasa i Bosne, i središnji je dio većeg planinskog masiva. Uz najviši vrh, Nadkrstac (2112 metara nadmorske visine), što ga čini petim najvišim vrhom u Bosni i Hercegovini, na Vranici se nalazi još sedam planinskih vrhova viših od dvije tisuće metara: Bijela Gromilica (2072), Devetaci (2004), Kota 2028 (2028), Krstac (2069), Ločika (2106), Rosinj (2059) i Treskavica (2023). Bočni izdanci, Zec planina na jugu, gdje izvire Vrbas, jedna od najdužih bosanskohercegovačkih rijeka, Radovan na sjeveru i Gunjaču na zapadu, morfološki su zasebne planine, iako su neodvojivi dio jedinstvenog vraničkog masiva koji leži na ugaslom pojasu podvodnog vulkana Tethys, koji se nalazio na prostoru obližnje Rame, čija je aktivnost kulminirala prije više od 230 milijuna godina. Zbog vulkanske građe, Vranica je stoljećima, još od rimskih vremena, što se nastavilo i kroz bosansko srednjovjekovlje, a jednim dijelom i u socijalizmu, bila najvažnija rudna planina na prostoru današnje Bosne i Hercegovine.
Na Vranicu se s uskopaljske strane stiže iz više pravaca. Neki od putova prate trase rimskih karavanskih putova otprije dvije tisuće godina, koji su preko prijevoja Sarajevska i Travnička vrata povezivali istok i zapad, te sjever i jug. Preko nje je vodio najkraći put iz osmanske Bosne prema Zapadu. Jedan trebinjski beg, zapisao je Ivo Andrić u predgovoru putopisa Nekrolog jednoj čaršiji Zuke Džumhura, uži zemljak pisca ove knjige, priznao je, prije sto godina, jednom Austrijancu da nikad u svom dugom vijeku nije bio u Dubrovniku, od koga ga dijeli svega dvadesetak kilometara druma. Kad se Austrijanac tome začudio, beg mu je rekao: “Nema veće planine od kućnoga praga, gospodine!” U svijesti putnika, koji su iz Bosne putovali na zapad, Vranica je stoljećima predstavljala andrićevski kućni prag iza kojeg se prostirao kršćanski Zapad. Po nekim legendama, preko Vranice je 1463. godine, kada je srednjevjekovno bosansko kraljevstvo palo pod Osmansko Carstvo, iz pravca Fojnice, gradića smještenog podno istočne strane planine, pobjegla i posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača koja se u liturgijskoj knjizi Martyrologium Franciscanum vodi kao blaženica Katoličke crkve. O tom navodnom bijegu svjedoče i neki toponimi koje je narodna predaja vezala uz kraljicu. Po mnogo pouzdanijim izvorima, kraljica je prilikom bijega zaobišla Vranicu. Dubrovački kroničar iz 16. stoljeća Jakov Lukarić zapisao je narodnu predaju po kojoj je Katarina Kosača iz Kozograda pobjegla u Konjic, pa dalje pješice do Dubrovnika odakle je nekoliko mjeseci kasnije otputovala u Rim. Prema jednoj drugoj legendi, kraljica i njezina pratnja, da bi zameli trag progoniteljima, bježali su na konjima potkovanim naopako. (Ostatak života Katarina Kosača posvetila je obnovi bosanskog kraljevstva i neuspješnim pokušajima pronalaska djece, Žigmunda i Katarine, koju su Osmanlije zarobile i odvele u Carigrad, gdje su islamizirani. Umrla je 1478. godine u Rimu i pokopana ispred glavnog oltara rimske Bazilike svete Marije.)
Vjeruje se, što je zasnovano i na nekim povijesnim izvorima, da je kraljica Katarina prilikom bijega iz Bobovca, prijestolnice bosanskih kraljeva koja se nalazila iznad Vareša, utočište našla u Kozogradu. Riječ je o utvrdi iznad Fojnice koja je jedan od temeljnih toponima bosanske državnosti. Ne zna se točno vrijeme njezine izgradnje. Zna se tek da je Kozograd bio ljetnikovac bosanskih kraljeva i posljednje utočište kraljice Katarine. Utvrda je smještena na obroncima Zec planine, na 1430 metara visine. U povijesnim izvorima prvi put se spominje 1434. godine, kao mjesto gdje su se u slučaju opasnosti sklanjali dubrovački trgovci.
Istim putom, kojim je legenda vodila kraljicu Katarinu, prošao je 7. travnja 1726. godine i fra Nikola Lašvanin, bosanski franjevac koji u svom ljetopisu opisuje put iz Fojnice do Italije. Prvi dan je preko Vranice, vjerojatno preko Prokoškog jezera, Sarajevskih vrata, Kola i Radovine, stigao u Uskopaljsku dolinu. U Split je stigao sedmi, a u Veneciju, u Mletke, četrnaesti dan svog putovanja. Fra Bono Benić, još jedan bosanski ljetopisac, u svom Ljetopisu sutješkog samostana opisuje put od Bosne do Valencije u Španjolskoj, gdje je otputovao 1767. godine, da bi sudjelovao na generalnom kapitulu franjevačkog reda. Na put je krenuo 22. rujna iz Kraljeve Sutjeske, pa dalje preko Fojnice i Vranice. U Split je stigao 2. listopada, gdje je, zbog čestih epidemija kuge koja se najčešće širila s Istoka, zadržan u četrdesetodnevnoj karanteni. U Ankonu, nakon što je nastavio put, stigao je 22. studenog, a u Rim dvadesetak dana kasnije, 15. prosinca. U Rimu se zadržao nekoliko mjeseci, da bi u ožujku 1768. krenuo za Valenciju, u koju je stigao 5. svibnja, preko Barcelone i Marseillea:
Dade mi Provincija za toga puta arča cekina mletačkijeh na broj 112, slovima sto i dvanaest. I od toga, vratio kad sam se, jesam dao mom nasljedniku o. p. Dobreti groša 30. Ja sam mnogo još potrošio od lemozine, koju sam imao za održane mise i što sam dobio od koga prijatelja.
U vrijeme dok sam pohađao srednju školu, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, u obližnjem Bugojnu je živio Željko Tvrtković, iznimno živopisna osoba, jedna od rijetkih koja je pedesetih bila fakultetski obrazovana, i čiji je brat Luka, također fakultetski obrazovan, osnovao krajem četrdesetih nogometni klub Iskra, koji se osamdesetih par sezona natjecao u saveznoj nogometnoj ligi. Godinama je doživljavan nekom vrstom dobroćudne i zaštićene socijalističke dvorske lude. Bio je i kronični alkoholičar, što je njegovoj pojavi davalo dodatnu notu grotesknosti. Generacije Bugojanaca i Uskopljana sjećaju ga se i danas, iako je od njegove smrti proteklo više od trideset godina. Tvrtković je, po pričama koje smo slušali, krajem pedesetih nakon niza obiteljskih tragedija doživio nervni slom. Osamdesetih je gotovo svakodnevno putovao na relaciji između Bugojna i Gornjeg Vakufa, držeći vatrene političke govore u kojima je napadao komunizam. Prilikom posjeta Josipa Broza Tita sedamdesetih, ili Branka Mikulića krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, koji je bio porijeklom iz Gornjeg Vakufa i koji je u taj grad relativno često dolazio, policija je Tvrtkovića, koji je bio Mikulićev školski kolega, privremeno zatvarala, jer je ranije u sličnim prilikama provocirao na dočecima, izvikujući antikomunističke parole. (Tvtković je Mikulića nazivao starim prepisivačem, jer je, navodno, kroz osnovnoškolski i srednjoškolski period, prepisivao domaće zadaće od njega.)
Tih godina, nakon druge, poslijepodnevne smjene u školi, Tvrtković je sačikao srednjoškolce u centru grada, pored gradskog parka, ispod kraljevskih krošnji divljih kestenova, a kada bi se okupilo nas dvadesetak, započinjao je svoje govore. Svaki je započinjao riječima Čitanje svetog evanđelja po Reaganu, aleluja!, koje je izgovarao na način na koji katolički svećenici prilikom bogoslužja čitaju evanđelje, zbog čega smo ga zvali Aleluja. Pritom bi netko od bugojanskih besposličara koji su ga, kao u kakvoj cirkuskoj predstavi, neprestano pratili, i koji su također bili alkoholičari, stao ispred Tvrtkovića, držeći, poput ministranata, ispred njegova lica komad daske na koji bi Tvrtković položio ruke, na način na koji su svećenici u vrijeme mog djetinjstva polagali ruke na Evanđelje tokom bogoslužja.
Tvrtković je u svojim divljim misama ukivao Ronalda Reagana u zvijezde, opisujući ga kao svemoćno božanstvo koje će srušiti komunizam, što pokazuje da je Ronald Reagan već tada u svjetskoj javnosti percipiran kao netko tko će srušiti komunizam, što se u Sjedinjenim Američkim Državama očuvalo kao ključni dio Reaganove posthumne karizme. Nama su se Tvrtkovićeve tvrdnje činile smiješnima, pripisivali smo ih tlapnji bolesnog uma, jer je iz naše tadašnje perspektive, u što su nas uvjeravali cijelo dotadašnje školovanje, socijalizam bio neupitna i vječna kategorija. Desetak godina kasnije, Jugoslavija se u krvi raspala, a Tvrtković se u našoj svijesti premetnuo u proroka koji je desetak godina ranije najavio kraj utopijske socijalističke epohe.
Pričao je o svemu, o politici, razbijajući okamenjene socijalističke dogme, o književnosti, povijesti… Ipak, njegova opsesivna tema bili su rimski karavanski putovi na Vranici i u dolini Vrbasa. Iznosio je utemeljene podatke, u što sam se mogao uvjeriti i sâm, jer je jedna od dionica koju je često spominjao vodila iz grada prema Grnici, selu u kojem sam odrastao, koje je dobilo ime po lončarskoj glini koja se stoljećima kopala odmah iznad moje rodne kuće, čije su linije horizonta s tri strane zatvarala visoka brda, osim na dijelu koji je vodio dalje iz sela, u svijet, kroz uski kanjon potoka Grnišnjaka, gdje je linija horizonta podsjećala na golemi lijevak, a koja je u dječjoj mašti izazivala dvojake osjećaje: strah i zebnju s jedne, dok nas je s druge strane neodoljivo privlačila.
Na dionici puta iznad sela Bistrice, po kojem je Bistrička rika dobila ime, koji se odatle naglo penje, a koji je Tvrković spominjao, postojalo je nekoliko savršeno očuvanih segmenata rimske ceste u dužini od oko pet-šest metara. Uništeni su, pretpostavljam, za vrijeme rata, jer je po toj trasi izgrađen ratni put koji su koristili pripadnici Armije BiH, a koji je zaobilaznim putom, preko Grnice, vodio od Gornjeg Vakufa do Bugojna.
Tvrtković je spominjao i putove na Vranici. Među njima i onaj koji je povezivao južni i sjeverni dio planine, koji je prolazio uz Rosinj. Segmenti tog puta, po pričama upućenih planinara, bili su vidljivi još do prije nekoliko godina, kada su uništeni, jer je lokalna šumarija na zapuštenoj rimskoj trasi probila nove putove za eksploataciju šuma.
(Postojao je još jedan detalj koji je iz moje perspektive potvrđivao vjerodostojnost Tvrtkovićevih priča: u našem vrtu, koji se nalazio odmah uz kuću, godinama smo pronalazili austrougarske i rimske kovanice, koje sam sakupljao. Imao sam desetak austrijskih krajcara iz 19. stoljeća, od pola, jednog i od dva krajcara, i tri rimska novčića. Po očevim pričama, na mjestu naše kuće nekada se nalazilo svratište o kojem nema nikakvih povijesnih podataka, osim, možda, tih kovanica izgubljenih u dva različita geološka sloja između kojih zjapi gotovo dvijetisućljetna praznina. Novčići su se zagubili u drugoj polovici osamdesetih, kada je moja obitelj odselila iz Grnice, u vrijeme dok sam se nalazio na studiju u Sarajevu.)
Putom koji je preko Vranice vodio na Zapad, iz Fojnice je u Gornje Skoplje, kako glasi povijesni naziv Gornjeg Vakufa-Uskoplja, stigao i fra Ivo Lašvanin, junak mog romana Tragom zmijske košuljice, čija se radnja odvija u prvoj polovici 18. stoljeća. Prije nekoliko godina nazvao me je Zdenko Pilić, tajnik hrvatskog planinarskog društva Raduša, i rekao mi kako im se preko Twittera javio stanoviti Julio Pinel iz Barcelone koji je tražio od uskopaljskih planinara vodiča koji će ga iz Uskoplja odvesti preko Vranice do Fojnice, putom kojim je prošao fra Ivo Lašvanin iz romana “Tragom zmijske košuljice” Josipa Mlakića.
Julija sam upoznao desetak dana kasnije, kada je stigao u Uskoplje, gdje su ga čekala dva iskusna planinara. Izvrsno govori hrvatski, uz još sedam-osam drugih jezika, i veliki je poznavatelj književnosti s ovih prostora koju čita u originalu. Zaprepastio sam se koliko dobro poznaje situaciju u Bosni i Hercegovini, bolje od barem devedeset posto novinara iz Hrvatske. Objasnio mi je da je po nacionalnosti Baskijac i da je, kada je došao u Bosnu i Hercegovinu, shvatio da se sve manjinske drame odvijaju po istom obrascu, te da u knjigama bosansko-hrvatskih pisaca, spomenuo je Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića, pronalazi i djeliće vlastite obiteljske povijesti.
(Julio je Vranicu, zajedno sa svojim vodičima, prešao u dva dana. Prvi dan su, odmah nakon našeg razgovora, krenuli prema planinarskom domu u Radovini, gdje su prenoćili, a zatim su ujutro nastavili put prema Fojnici.)
Julija sam, kada smo se sljedeći put susreli, ponovo u Uskoplju, odveo u Grnicu, jer smo taj dan uređivali katoličko groblje u koje se već gotovo pola stoljeća nitko ne ukapa, što od rata naovamo činimo barem tri puta godišnje. Selo je smješteno na desnoj obali Vrbasa, udaljeno oko šest kilometara od općinskog središta, uz zapadne obronke Radovana, u kotlini potoka Grnišnjaka. Prvi put se spominje 1711. godine, o čemu piše historiograf Hamdija Kreševljaković u svojoj studiji Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, kada je imenom ovog sela nazvan timar od 2.300 akči u nahiji Skoplje, upisan na spahiju Huseina Kurbegovića koji je te godine bio u ordiji na Prutu.[1]
Početkom rata, odnosno izbijanja hrvatsko-muslimanskog sukoba u općini, o čemu sam pisao u jednom svom romanu, u Grnici je živjela tek jedna hrvatska obitelj, te starac Pero Trbara, rođen 1908. godine, koji je živio sam. (Moja obitelj je nekoliko godina prije rata odselila iz Grnice u mjesto koje se nalazi na pola puta između Bugojna i Gornjeg Vakufa.) Ženski članovi obitelji su protjerani, dok su muški, dvojica maloljetnih dječaka, uhapšeni i zatvoreni. Držani su par mjeseci, od siječnja do travnja 1993. godine u garaži izidanoj od betonskih blokova, izloženi studeni i gladi, skupa s nekoliko pravih ratnih zarobljenika koji su tu dovedeni iz mjesta gdje su vođene borbe. Preživjeli su pukim slučajem. Spasio ih je jedan mladić, mještanin, Bošnjak, koji ih je pod prijetnjom oružja oteo od vojnika koji su ih poveli na pogubljenje. Nekoliko zarobljenika s kojima su dječaci dijelili garažu-zatvor nisu bili te sreće: odvedeni su i ubijeni. Dječaci su razmijenjeni u travnju 1993. godine kao ratni zarobljenici. Nekoliko dana nakon toga protjeran je i posljednji Hrvat iz sela. Imao je u to vrijeme osamdeset i pet godina. Neki svjedoci tog događaja, i to nakon što je završio rat, tvrdili su da im je to bio jedan od najmučnijih događaja iz rata: starac, već senilan i onemoćao, očajnički se otimao, preklinjao i molio da ga puste da se vrati kući. Vojnici Armije BiH, mahom mještani Grnice, silom su ga, nakon što su mu opljačkali kuću i stoku, ubacili u oklopni transporter UNPROFOR-a koji je bio posrednik u svim razmjenama zarobljenika, ili onome što je u reduciranom ratnom jeziku, punom licemjernih eufemizama, nazivano tako.
Ispričao sam Juliju povijest sela, na što mi je odgovorio da ga i to neodoljivo podsjeća na Baskiju, na tamošnja zaboravljena i napuštena groblja. Spomenuo mi je i baskijske povijesne nadgrobne križeve koji, kako tvrdi, neodoljivo podsjećaju na antropomorfne križeve čije je fotografije vidio u knjizi Bosanski križ Ivana Lovrenovića, te spomenuo kako bi volio jednom odvesti Lovrenovića u Baskiju, da ih vidi.
________
[1] Poznata bitka iz tursko-ruskog rata koja je vođena 1711. na obali rijeke Prut, kod mjesta Stanilešti koje se danas nalazi u Moldaviji. Rusku vojsku predvodio je car Petar Veliki, a tursku veliki vezir paša Baltadži Mehmet. Turska vojska teško je porazila rusku, te je Petar Veliki bio prisiljen zatražiti primirje.
Josip Mlakić, polis.ba