Vlahini

Bila u Ramnom jedna kuća, zvalie mi Vlahini. Bila, inemae.

Biva, glava kućee, domaćin, bio Vlaho. Onisu isto Lučići, druga kuća otnas. Vlahini su, tako vele, imali pola lučićevine, ami svi drugu polu. Bila tri brata Lučića, oni štosu gradili greb 1903. ako se sećate štosam zborijo. Onise podijelili na dvjekuće. Ujednoe domaćin bio Mato, sviga zvali Pečo, a udrugoj su ostala dvabrata, Andrija i Ivan. Pečo je bio 24 godine knez sela za Turčina. Drugi brat, Ivan, moj pranđet, bijo obrtnik i davo zaradu Peči, aon kupovo zemju. Kupili tako 48 rala zemje.

Vlahini su odman prvi kase uđe u Plasnu Glavicu. Kućeim sobje strane teste. Odman su sdesna avlinska vrata i stojaća kuća. Tue bila glamna avlija, velika, ot kadrme. Unjoe znao bit i hajvan, iakoe jedan tor bio u produžetku i malose unj spuštalo skalinima, isto kadrmom. Dokućee vamo bila čatrnja, a donje jedna kuća koja je dijelom bila naboj a dijelom ko neka magaza. Onae zatvarala avliju vamo prema nami.

Sgornju stranu, nalijevo steste, imalisu nazidan tavan najedan boj, iunjem gori kuhinju i sobe, doli isto sobe, a bojse ineku magazu. Isprednjek je manja avlija.

Nasret ove velike avlijee bila jedna murva. Mibise unju peli bezikakva pitanja, i katbi bilo murava svu robu ustrandali šnjima. Ispot murve su bile nekolike kamenice, dase nanjim poji hajvan. Gišo ijabi ljeti, ono propodne kase spava, pabi mi pobjegli iz kreveta i lunjali ponom zvjezdanu, tražili kamenice i došli vođe pa ubijali ose da čele imadu vode. Samo bii vako prišnjapili među dvaprsta i izbacili nakadrmu.

U Vlahinije je u stojaćoj kućie bilo najlješve osvije drugije stojaćije kuća. U njoe osim ognjišta bila stalaža, pa nakva grana štoe visila ozgar dase suši roba. Bioe vamo oteste jedan širok pižo, koksu zvali krevet, nanjem se, vele, nekat spavalo. Pred pižulom su bila vrata kojasu vodila doli uzejmu, biće bila kakva ostava.

***

Znaš kakoe naselu, otkat ozene gora, iprije, pro cijele božije godine dok nepritisne ponovo mras, nema stanja. Što ubrdu, što upolju. Najprie obreži lozutinu i foćke, pa krene sadnja krtole, pošnja, radakve, štae ko stijo, paonda napolju sijanje kokuruza isvakog žita, pa kosi, pa okopavaj, jari jedno, drugo, treće… pa vađenje u brdu, pa dizanje žita ispolja, pa branje grožđa, dizanje kokuruza, korubanje i spremanje usalašove, pa uredi zemju za proljeća… ma ćećeš ti, nema tu kraja, tom poslu.

Au Vlahnije, sto zemje, nevidiš joj kraja, hrvali se Vlaho, ženamu Brajuša i petero đece.

Vlaho je bio vako, ti nebi nanjem reko po građi, mae bio jȁki. Jedinosi to vidijo po glavi: imoe jake jagdice i tu malo širu glavu. A imoe sitne oči, kodai stiska da neiziđe ižnji neka nevolja. Taka mue bila i duša, tvrda. Nije vele zborio, nitie među muškarijom važio za nekoga ko sve znade. Ama, nije stajo, nijese gasijo, štoe oni reko.

Brajuša je bila skros drukčija. E, paček, njoe pravo ime Stana, pa kakoe ot Brajića, zvalie Brajuša. Takosu unas skoro sve žene zvali. Akoe isdrukok nekok sela, ondar potom selu: iz Orova Dola Orovka, iz Koteza Koteška, Velička, Belenićka itako osvije sela. Brajuša je bila sitna, mogo bie pod ruku jamit panosit. Takesu joj bile i dvjesestre štoie imala. Očijoj žive pune topline, tibi reko kate gleda date miluje pogledom. Najviše bi šućela i akobise ko mamio, malobi okretala glavu odnjek. I glas joe bio mek. Nijese baš ono čuo znaš kako kot nas ljudi žđaju, vazda seno dozivlju i natlgasavaju. Kabi zborila podizalabi ruke za glasom, svabise za njim izduljila dae bolje čuju.

Onae bila babica kasam se rodijo. Nožicama ot striženja ovaca, onijem crnijem, mi odrezala pupak. Ušla kae čula dae zakmečalo, kako joe moja matera rekla, i otkini pupak kojise omoto okošije.

Dvješćeri su bile starije, Ana i Stana. Ana se udala za Peru Radu iz Ramnog, nju jedino znam otkasuse vratili iz Bijeljine i napravili kuću u Dubromniku kae mnađe dijete, potlje moj kum Ivo, krenulo u gimnaziju. Stana je ostala doma cijeli život. Onda dođu trisina Pero, Franjo i Jure. Doksu đeca bila doma, moglose nekako.

Pero je otišo gonit vozove. Živioe sve dorata u Šidu. Oženijo Ivicu iz Koteza, propolja, mie zvali Miga. Pitaliga mi kakoeto gonit voz, jeli teško, jeli opasno. Kaže danije, dae znao podvadni gonit brez prestanka, pati malo dodije.
– Najgore štoti zna izić tuđe čeljade dase baci podvoz.
– Pa šta ti? pitamo ga.
– A, taćeš, lopatom ga poguzici, oćeraš ga doma.
Pero je vazda bio saburan, onbi mogo siđet kadje što, sprovod ja svadba, koliko got ot i vazda fino sasvakijem.

Jednom mi ko mulci išli u Beograd i svratili kotnjek na konak, nitgae ko zvao nice javjo, vet onako ukuću bahnuli nas troje. Tu nas Miga podvorila, spavali i sabahile nastavili u Beograd. Kasu došli oni vragovi, kae došo rat, moroe izbjeć vamo. Paček, pričekoe da protutnji štoima, pa kaseno smirilo zamijenioe kuću s nakvijem iz Metkovića, satje tu. Miga umrla, osto sam. Jednae šćer ja mislim šnjim, mnađa. Samo, obnevidijoe, izdalega oči.

Franjo, onje oženijo Katicu Mare Iline, nema stometara otkuće, i najprijese otisno u Kakanj. Neznam štae tamo radio, amae dobro znao popravjat satove, pabi svi kabise sat pokvarijo, čekali daon dođe pada mu daju daga opravi. Njemueno nešto pokoži iskakalo, pae išo svuđe zato i svašta provo nato metat. Jednomu rekli da treba krvi otježa, dato maže šnjom. Mibi đegotbi viđeli ježa pomišljeli, e đee sat Franjo, damu ga ulovimo.

Mibimu lajali Franciguza, aon bise prišutijo iza onoga duhara otavana – prije su skalini gori na boj vodili sovu stranu, oteste, pabino fino bilo povišeno, a na duharu vazda kuto vode – pabi ponami izlijo oni kuto katbi mi prolijetali daga podraživamo. Bješte noge… svee to bila igra, nikose nije ništa ljutio, anjemu milo, ono fino nasmijan … Franjo je sfameljom puno prije rata prešo na Čilipe, i tamo su živjeli. Samosu za vrijeme rata izbjegli u Dubromnik, ko sestre Ane. Eto ion umrije neke godine.

Jure je, danije, prvi poso imo ko telegrafista na prugi neđe u Zenici, ondae otišo u Švesku. Oženiose isto iz Koteza, Dragu, finu ženu, ko upis. Juri je sve vazda ravno, niđe nepreši nice šta sekira. Kažu dae Draga pugubila šnjim živce. Ionae jadnica umrla. Pabi oni došli ljeti i Šveske, onbi vazda parkiro doli na Ulici, đeima lada ispot jednog jasena. Nekat bise mi šnjim neđe malo vozili. Prvo imo Rekorda Karavana, a onda jamio Volva. Strašnose šnjim falijo. Imo jednom, nekomu izletijo predanj u Slanom, paon zakočijo. Kaže danije imo Volva, nebi mogo, udrijo bi.

Pitala ga baba jednom, bože, moj Jure, iskoje ti dalečine dođeš, po dvadni goniš, a svakakva hajvana ima putem. Pa kakoto predrevriš. Aon joj veli: Mare, ja kat hajvan naiđe, siđem steste, pakat hajvan prođe, ja nastavim. Babae odman bila mirna katjoe on to tako fino pripovidijo. Spominjoe dasu oni tamo u Šveskoj imali rvacki klub, zvali ga Velebit, iunjem se skupljali i igrali karata. Amae svaki put kae dolazijo moro otić u Mostar dase javi u Unutrašnji. Dasumu dobro zakrčili da mora, jerbo ćemu jamit pasaču, pa taće onda.

Svatri su nekako bila na Brajušu. Nije vala unjma bilo kapi osornosti, dane velimo kakva mahnitanja, jȁ domuzluka. Stana je, ionabi sve fino stobom, samobi ponekat lako planula. Vele dae ko dijete pala uvatru, pase malo nagrdila i bojsejoj ostalo malo dae prijeka.

Pero, Franjo i Jure su imali svoje posle, biva i famelje osnivali svoje, ovo vamo imje ostalo koda nikat nijesu unjem rođeni. Ko tuđe. Došlibi prije ljeti koji dan, kasu đeci ferije, pa malo u punca, nema se đe ni okrenut kase svi iskupe. Neznaš, borami, jeli gore kadođu jȁ kati nema.

***

Eto, kat odoše đeca, svaki za svoijem životom, ostalo sve natri đuturuma. Vlaho, velju, nijesi ti njega imo šta viđet…. ama nije ukido. A nije ni onijem ženskijem dao dapočinu. Beli im je šnjim bila pokora.

Hm. Kodae i njemu bilo lasno. Kose tome nado?! Vazdasu đeca ostajala doma i bila radna snaga, nastavljalo se vazda naistom ognjištu, kuća vazda jačala, štoe čaljadi više mogu i hajvana više držat i zemje radit.

Tolika kuća i toliko imanje, ot pokojnog Peče svakie domaćin bio cerobaša, komandant. I svak muse pokoravo. Nikom otnji nije sudbina nanijela štoe Vlahi. Nanjem suse kola slomila. Sve višee zarastalo okrajaka, svese manje dolina radilo, ispuštalese njive napolju, za one dubove na Velikijem docima, ponos svije Lučića, sat više nikog nije nibrige zanje.

– Jabi volio, svegami, voliobi koišta, davo ima ko mjesto mene odevrit. Ama ko? Nema ko! Jedino ja i ove dvježene.

***

Takoi ufatijo rat. Jȁ, ovi devedesprve. Teisve dovedi u Dubromnik, u Ane. Kakoe no svuđe rat faćo, sveise više skupljalo kot Ane. Bašmi zbori Kum, biloie u kući po dvades i troje! Troje Vlahinije, dvije Burića: ćaćina sestra i nevjesta, četvero rođaka Mihajlovića iz Bogdanovaca, i nji rat oćero, Franjo i njegova familija, šćer s mužem, ponekat Miga s đecom a nekat kot braće na Lucijati… pa dvoje prijatelja Ivinije s Korčule, neznam kakoseno zovu. Eto, nije ponjim padalo, akobi koja granata promašila Srđ pa prelećela u Šipčine, amae to trebalo najes. I tako nekolika mjeseca. Priča Kum, jednom došo s položaja, svese zavuklo upodrum, onje no bio malo niži, ali mogloe u njem spavati skoro desetero, a oni se svi nabili u podrum, samo oči vidiš kapoviriš doli. Te Ivo vreću i u pekaru, bila blizu, radila svunoć. Hučila Ana đećeš, vidiš li da pada. On donesi sedamnes ljebova. Odmanije šest iźedeno.

– Nije da su bili gladni, psihologija – govori Kum.

Vlahini se više u Ramno nijesu vraćali, samo u kapsi. Siđeli ko kamen doksu mogli, pa lezi dok ne pijehne dušom. Nemašse đe ni vraitit. Sve oboreno i upaljeno. Oni jesu zvali Ivu da uzme građu, kaže Kuma misleći na općinu, ali mi nijesmo imali okle platit radnike. Takoe ostalo neobnovljeno, i u Lučića i u Burića.

Mihajlovići otišli brodom do Rijeke pa u Zagreb, svakako prije Božića. Žana s malom otišla u Zagreb pa u Švesku, i Verica s đecom isto neđe, Franjini bili dokse nije moglo u Konavle. Uglamnom dio se razišo. Ostalo četrveronestero, većinom stare čeljadi. Prosjek svije: šeset i jedna godina.

I takoe Ana sahranjivala jedno po jedno. Evo tačno kakoe to išlo, ovo mie Kum nekidan spremijo ponom internetu:

Stana Lučić rođena Brajić, 9. 12. 1906. – 16. 11. 1995.

Vlaho Lučić 6. 2. 1910. – 16. 9. 1998.

Stana Lučić (šćer) 1.12. 1931. – 22. 4. 2003.

***

Nema više Vlahinije. Bilisu velika kuća. Kae Pečo bio domaćin, Vlahin đet, kućae imala, ašta nije, otovaca i drugog hajvana, do zemje i trava. Svee Vlaho radijo daostanu velika kuća štoe mogo i nemogo. Ama džabe. Nemoreš protiv vremena. Kat vrijeme hoće onote digne pa stobom ozemju; kuću rastavi ijopet sastavi. Zadnji pusu bili kućile u Ane u podrumu, potopovima. Vrijemee tako, nesretno, samo okupja kandžijom kapitala jȁ kandžijom nesreća. Otnjek moreš samo nagrebje uteć.

A enotije sat: nema ni šljemena, unjoj raste kupina i ona divja orašina. Ostalae jedina neobnovljena, i eto Grandina još. Ame pitanje štaimaš i otovije kojesu obnovljene izarata. A tosu sve druge. Danase žive samo utrikuće, asvetri imadu samo četvero čeljadi zajedno. Kae Vlaho posto domaćin imalesu po četvorenestero čeljadi. Prije dva koljena niee bilo koja nije imala svoju vojsku. Ja nevelim, satje ote kuće niklo lje desedrugije, ot Čilipa preko Dubromnika i Njemačke do Šveske. Imai u Šveskoj, jaračunam, svakako pet.

A selo iskoksu nikle, vene, samo što nije pijehnulo. Ne znam jelito ikako selo. Neznam daima iko u Ramnom i kokoši, a kamoli da ko ima koje bravče, da ima goveče jȁ konče. Ako nema hajvana, morelito bit selo? A nije nigrat. Pa štae ondar? E sasime baš ufatijo. Ne znamti rijet štaevo Ramno i očegaevo vrijeme.

---

Ivo Lučić, polis.ba

---