XX. nedjelja kroz godinu | Bog vatre

Na početku evanđeoskog odlomka ove nedjelje Isus svoju misiju osvjetljava neobičnim riječima: “Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!” (Lk 12,49). Ideju ognja intuitivno prije povezujemo s đavlom nego s Bogom, no vatra se kao ključan simbol teofanije javlja već u Starom zavjetu. Bog se Mojsiju objavljuje upravo u vatri, u grmu koji gori, ali ne izgara (Izl 3,2). Božja je prisutnost snažna, toliko zastrašujuća da naizgled uništava, a zapravo preobražava. Zacijelo je lakše vjerovati u Boga-čarobnjaka koji ispunjava želje, no Bog-vatra je onaj koji prvenstveno pročišćava, pa tako i naše magijske i praznovjerne ideje o Bogu i svijetu.

Vatra predstavlja prijetnju uništenjem, ali ona ujedno osvjetljuje, a zatim i mijenja strukturu onoga što dotakne. Vatra pročišćava dubinski, tako da ne ostavlja stvari onakvima kakve jesu, nego ih uvodi u dinamiku promjene. Pokazuje relativnost naših apsolutnosti, kontingentnost onoga što držimo nužnim. Ohrabruje da se ne bojimo kraja onoga što je besplodno, ni pojave novoga na koje nismo navikli.

Vatra gori sama od sebe, razara i stvara u svom nedokučivom naumu, poput Hegelovog Lukavog Duha. Nama ostavlja izbor da je gasimo ili rasplamsavamo. Možemo raditi protiv Boga izbjegavajući probleme s kojima bi se valjalo suočiti, živeći bezbrižno u apologiji statusa quo. Ili možemo u povjerenju i ljubavi ubrzavati ognjenu dijalektiku vatre koja uništava i preobražava, gradeći tako Kraljevstvo nebesko. Ono se, naime “silom probija i siloviti ga grabe” (Mt 11,12). Vatrena strast za Bogom i evanđeljem temeljni je pokretač i promotor kršćanstva. U vrijeme otkrića novih svjetova barokna je umjetnost, u čijoj razigranosti kao da sve gori, bila izraz Crkve koja je taj novi svijet željela zapaliti vjerom. Današnja crkvena umjetnost, liturgija i teologija vape za formama koje bi bile u stanju ljude uzbuditi i pokrenuti.

Sv. Ignacije Loyolski je često završavao pisma upućena isusovačkim misionarima s poslanjem: “Ite, inflammate omnia!” (Idite, zapalite svijet!). Vatra se širi bez granica, kao i ljudske težnje i ideali. Ona je slika svetog nemira koji nas potiče na više, dublje, dalje, na magis. Vjernik koji je susreo tu Vatru ne može biti hladan i inertan. Nemoguće mu je misliti samo na sebe i svoje potrebe, a ne biti ganut patnjom drugoga. Vjernik ne može živjeti “zamrznutim životom” u anksioznom strahu od promjene, nego strastveno želi mijenjati stvarnost nabolje. Ne želi dimiti, već gorjeti i izgorjeti, kako je to govorio p. Ante Gabrić.

Vatra osvjetljava stvarnost i goreći otkriva pravu narav stvari. Krist jednako tako poziva da u njemu sve stvari promatramo na novi način, da ih “zapalimo” njegovim prisustvom. Izgorjeti trebaju odnosi nepravde, istopiti se moraju nadmene privilegije, sterilizirati valja ono što parazitira i ne dopušta dobru da se razvije. Tragedijama koje su nas zaledile treba kroz vatru evanđelja dopustiti da se rastope. Logika vatre u padu čuje poziv na ustajanje, u sukobu poticaj na dublje slušanje, u smrti povjerenje u onoga koji sve obnavlja. Vatra je simbol nade, jer iza nje uvijek nešto ostaje, pa makar to bio i pepeo. Taj pepeo može biti feniksovo gnijezdo ili pak samo gnojivo, no život na kraju uvijek pobjeđuje.

Vatra po svojoj prirodi pali druge vatre. Pritom nije usiljena, ne treba činiti ništa više od redovitog. Takvo je i svjedočanstvo vjere: ne trpi glumu, pretencioznost i filtere, ne može ga se uvježbati niti kontrolirati. S druge strane, vatra daje najviše od sebe kada joj se pridruži zapaljivi materijal. To je slika molitve, koja treba biti prvenstveno približavanje Bogu, prijateljevanje s njime. Isus će zato kazati: “Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati” (Mt 6,33).

Dinamika vatre se protivi apatiji i ravnodušnosti. Katkad njezin žar postane nevidljiv, skriven pod pepelom, no dovoljno je tek malo vjetra da se ponovo ražari. Manjak kisika pak gasi vatru. Učmalost i mlakost, prepuštanje tupoj svakodnevici i rutini života bez volje za promjenom znak su nedostatka čistoga zraka. Tada i duhovni život onemoća, molitva postane suha, a Bog dalek. U takvim je trenutcima potrebno odvažiti se i odgovoriti na čežnju koja se rađa u nama: znati se trgnuti kako bi sijevnula iskra i ponovno se zapalila vatra u nama.

Logika vatre potiče strast i revnost, odlike suprotne pasivnosti i konzumerizmu našeg vremena. Dok svijet teži k stabilnosti i nepromjenjivosti, vjernik žudi k tome da se stvari mijenjaju nabolje, da se kraljevstvo nebesko dalje gradi. Ovo doba u kojem bujaju teorije zavjere o egzistencijalnoj ugroženosti i u kojem epidemija straha potiče na verbalnu i fizičku agresivnost, pokazuje koliko je važna ona bazična vjera da mi sami i sve oko nas treba rasti i sazrijevati, da nam je svima potrebno pročišćenje i preobraženje. Neka nas Gospodin vatre nadahne da se oslobodimo uznositosti i tromosti, te postanemo evanđeoski gorljivi i odvažni.

Stanko Perica