XV. nedjelja kroz godinu | Bogu se služi u čovjeku

Lk 10,25-37: U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«
Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:
»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«
»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Jedna od omiljenih evanđeoskih tema koja je „napravila karijeru“ u svijetu umjetnosti, književnosti i društvenom životu jest upravo ova prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Ako i nije doslovno preslikavana i prepričavana, ona je sasvim snažno utjecala na shvaćanje odnosa prema potrebnima, onima koji se nalaze na margini događanja, utjecaja, prihvaćanja, života. Stoga je postala primjer i mjerilo kršćanskog milosrdnog djelovanja, a onda i humanitarnog djelovanja uopće. Sasvim s razlogom: djelovati poput Samarijanca ili biti Samaritanac znači imati nesebične osjetljivosti za ljudsku nevolju, imati srce spremno za pomoć, biti human u najboljem i najozbiljnijem smislu te riječi.

Isus u evanđeoskom tekstu doista smjera na tu razinu: bližnji sam čovjeku u nevolji i čovjek u konkretnoj potrebi meni je bližnji. Ta dimenzija čovjekova postojanja je bitno povezana s njegovom vjerom u Boga. U biblijskoj praksi vjere uvijek je bilo tako: vjera u Boga se potvrđuje i konkretizira u odnosu prema bližnjima, prema ljudima. Ta vjera je u biblijskoj povijesti dobivala sve univerzalnije crte, a da nije gubila na konkretnosti niti postajala bezlična. Bog u kojeg vjerujem – Bog otaca, naroda, izabranja, saveza i spasenja – nije samo Bog mojih, nego Bog svih, svakog čovjeka. Nadalje, sve ljudske razlike, koje mogu postojati i koje su legitimne, koje čine raznolikost i ljepotu postojanja, ali i koje u različitim stupnjevima odvajaju ljude, gube svoju važnost pred čovjekom u nevolji, pred čovjekom koji nam je tada i u tome bližnji, pred čovjekom u kojem upravo tada moram vidjeti Božje lice.

To pak pretpostavlja jednu važnu stvar: slikovito rečeno vjera u Boga otvara čovjeku oči. U situaciji konkretne nevolje vjerničke oči ne smiju biti pobožno zatvorene, a onda ni ruke sklopljene. Ne smiju biti ni razrogačene u viđenjima i čudesima, nego fokusirane na onog pred sobom. Vjerničke oči ne smiju biti ni stisnute oči kalkulanata ili lukave oči manipulatora koji vide priliku za vlastitu promidžbu. Vjera u Boga otvara oči za Božje lice: a ono se vidi na licima bližnjih, sestara i braće, ali i na licima svih Božjih stvorenja. Da, vjera u Boga u njima gleda Božje lice i njegovu svetu prisutnost. Suvremeno rečeno to onda znači: biti osjetljivi, primijetiti i djelovati.

U čitavoj priči postoji jedna neugodna stvar koju Isus ne prešućuje a vezana je uz vjeru u Boga, i to čini se sasvim iskrenu vjeru: ona može čovjeka učiniti neosjetljivim, ili bolje rečeno vjernik može sebe učiniti neosjetljivim opravdavajući to služenjem Bogu. Recimo može svečano izvoditi liturgije sa svim naklonima i kađenjima, a ipak nemati jasnu riječ ni suosjećanje za žrtve zlostavljanja, manipuliranja i nepravde. Može moliti sve molitve i pobožno se prikazivati, a doslovno švercati čime god stigne – od svetinja, profanih stvari sve do ljudskih života. Može ginuti za vjeru i Boga, a mrziti svoje bližnje samo zato što drukčije misle, osjećaju, žive, drukčije jesu. Može se žuriti u ime Božje bilo gdje, a ne učiniti ono što Bog upravo traži od nas: sagnuti se nad nevoljnikom, pomoći mu i  pobrinuti se za njega.

Isus nas je u prispodobi o milosrdnom Samarijancu poučio onome što tako teško ulazi u naše pameti: u iskazivanju milosrđa Bog ne postavlja granice, osobito ne granice rase, nacije, religije; Isus poziva pobožne, u ono doba pravedne, da ne zaborave da se Bogu služi u čovjeku, u sestri i bratu koji uz put leže u svojoj nevolji, čak da se Boga u njima susreće. Isus poziva da otvorimo oči, primijetimo i milosrdno djelujemo. To nije samo moderna stvar humanog i humanitarnog djelovanja. To je očitovanje i utjelovljenje naše vjere u Boga.

Miro Jelečević