Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XIII. nedjelja kroz godinu | Darujte barem od svoga suviška!
Pavao piše i nama, današnjim Korinćanima: Darujte barem od suviška, ako vam je nezgodno ugledati se u darežljivost Gospodina Isusa!
2Kor 8, 7.9.13-15: Braćo: Kao što se u svemu odlikujete – u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti. Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite. Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje.
Teško je danas zamisliti nekog svećenika, franjevca ili duhovnu osobu poput Apostola Pavla koji bi s toliko žara svladavao nevolje svoga poziva, koji bi stizao toliko propovijedati, putovati, raspravljati, prekoravati, pomagati kršćane i njihove zajednice. Vjerojatno ih ima, ali ih ne vidimo. Zadnjih nedjelja, kao i ove, čitamo ulomke iz 2. Pavlove poslanice kršćanskoj zajednici u Korint. Zajednicu u Korintu Pavao je utemeljio. Za nju je bio “ljubomorno” vezan. Osim što je u Korintu jedno vrijeme živio, dva puta je posjetio Korint, i Korinćanima je pisao tri poslanice, od kojih su se sačuvale dvije.
Poslanice Korinćanima su važne za razumijevanje ne samo Pavlove osobe i njegove obrane vlastitoga apostolstva, nego i za razumijevanje prve Crkve. Korint je, ne treba zaboraviti, u Pavlovo vrijeme, poslije Rima, drugi grad po veličini u carstvu, bogati lučki grad, pun raznog naroda, raznih religijskih i drugih ponuda, središte je grčke kulture.
Pavao u Korint piše prvu poslanicu negdje s proljeća 57. godine. U njoj se između ostaloga razračunava s podjelama u zajednici: između bogatih i siromašnih kršćana na euharistijskim slavljima i zajedničkim objedima, s tzv. prvim mjestima za bogate uglednike, te posebno s raznim karizmatskim strujama kršćana koji su se hvalili i nadmetali tko je čiji. Neki su se, naime, nazivali Apolonovi, neki Pavlovi, neki Kefini, a izgleda da je najteže bilo s onima koji su se nazivali Kristovima, koji su posvajali Isusa Krista za sebe, kao da je Krist podijeljen, i oni su, kao najmoćniji, najviše i dijelili zajednicu. Njih Pavao ironično naziva “nadapostolima”, ne misleći dakle na jeruzalemske prvake, Isusovu dvanaestoricu, Petra, Jakova, Ivana i druge koje je Pavao poštivao i za koje je – upravo to stoji u današnjem čitanju – od Korinćana molio da skupe pomoć.
Među najlošijim čovjekovim osobinama je sebičnost. I krajnje je ružno ako požalimo što smo nekoga obdarili ili darivanje ne činimo drage volje nego na silu, da se pokažemo ili pod moranje.
Ovu, dakle, današnju Drugu poslanicu Korinćanima Pavao piše iz Makedonije, sa svoga trećeg misijskog putovanja, najvjerojatnije u jesen 57. U njoj poziva korintske kršćane na darežljivost. Za primjer im stavlja kršćane Makedonce, koje hvali i za koje kaže: “Preporučujem vam, braćo, milost Božju koja je dana crkvama makedonskim: unatoč mnogim kušnjama i nevoljama izobilna njihova radost i skrajnje siromaštvo preli se u bogatstvo darežljivosti. Svjedočim uistinu: oni su dragovoljno – po svojim mogućnostima i preko mogućnosti – veoma usrdno molili za milost zajedništva u ovom posluživanju svetih.” Od Korinćana, bogatijih od Makedonaca, Pavao traži da se odlikuju u darežljivosti i da za Jeruzalemsku crkvu dadnu barem od svoga suviška.
Korinćani su, naime, obećali pomoći još prije godinu dana. Pavlov vjerni suradnik Tit je išao u Korint, nakon što su Pavla izvrijeđali i nakon što je Pavao zaobišao Korint na svom putovanju. No, iako je Tit smirio situaciju, iako je zajednica “pokarala” Pavlova uvreditelja, iako Pavao čak piše da je vrlo sretan zbog toga, Korinćani i lokalna Crkva u Ahaji, nisu izvršili obećanje. Zagrijali su se na početku, rekli pomoći pa porekli. Tit se vratio Pavlu bez pomoći pa im Pavao piše pismo i sprema se sam doći i pokupiti pomoć.
Da ih privoli na solidarnost, Pavao ih u pismu dobrohotno opominje. Najprije ih hvali da se u svemu odlikuju, “u vjeri, u riječi, i spoznanju, u svakoj gorljivosti”. Jer među Korinćanima je bilo mnogo pobožnih i gorljivih, ali i novčano jakih i bogatih karizmatika, pa ih Pavao moli da se “odlikuju i darežljivošću”, te da ne trebaju kao Makedonci darivati preko svojih mogućnosti nego od suviška (“vaš suvišak za njihovu oskudicu”); ne, dakle, da bi Korinćani darivanjem pali u oskudicu, nego zbog jednakosti, koja je opet po Pavlovom utemeljena na događaju nahranjivanja manom u pustinji kada nije preteklo onome koji je skupio mnogo mane niti je oskudijevao onaj tko je nakupio manje.
Pavlu je jako stalo da kršćani i kršćanske zajednice budu osjetljivi za one koji žive u oskudici i da praktično pokažu kršćansku ljubav. Prvi su kršćani, piše u Djelima apostolskim, sve dijelili i međusobno se pomagali. Sigurno je Pavlu bilo stalo i do jedinstva u Crkvi, jer je bio optuživan da se brine previše za pogane i neobrezane (nežidove). Stalo mu je do jedinstva u solidarnosti, a ne do političkog jedinstva. Zato i skuplja pomoć od tzv. kršćana pogana za judeokršćansku zajednicu u Jeruzalemu koja ne samo da je živjela u oskudici nego je za vrijeme vladavine Heroda Agripe II., koji se udvarao židovskim prvacima, trpjela teške progone.
Negdje s početka proljeća 58. Pavao će stići u Korint, uzeti skupljenu pomoć i uputiti se u Jeruzalem. Razveseliti će jeruzalemsku crkvu, no, bit će strpan u zatvor, kao i Petar, i od tada će krenuti njegovo povlačenje po sudovima sve do Rima i mučeničke smrti.
Među najveće ljudske kreposti spada darežljivost. Ona se po sličnosti primiče najuzvišenijem Božjem svojstvu, milosrđu. Najradosniji su oni ljudi koji besplatno daju, kojima je najveća “plaća” radost u očima onoga koga su obdarili, a on im nema čime uzvratiti.
Vratimo se još Pavlovu pismu i molbi Korinćanima da budu darežljivi. Ne samo da Korinćanima stavlja za uzor darežljive Makedonce, nego, a kako drukčije, Pavao im za uzor stavlja samoga Gospodina Isusa Krista koji, “premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite”. To je Pavao. On u paradoksima govori o vjeri, slobodi, ludosti i mudrosti križa, pa tako i o siromaštvu i bogatstvu. Piše također Korinćanima, što zbog kratkoće ne čitamo u današnjem odlomku, one snažne riječi: “Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja…”
Mogli bismo redati Pavlove apostolske naputke, no valja zaključiti: Među najlošijim čovjekovim osobinama je sebičnost. I krajnje je ružno ako požalimo što smo nekoga obdarili ili darivanje ne činimo drage volje nego na silu, da se pokažemo ili pod moranje. S druge strane, među najveće ljudske kreposti spada darežljivost. Ona se po sličnosti primiče najuzvišenijem Božjem svojstvu, milosrđu. Najradosniji su oni ljudi koji besplatno daju, kojima je najveća “plaća” radost u očima onoga koga su obdarili, a on im nema čime uzvratiti.
Zastrašujuće je porazno ako među kršćanima nema solidarnosti, ako zavlada bešćutnost. Od pamtivijeka su ljudi, i mi današnji, skloniji primanju i zgrtanju, pljačkanju i nagomilavanju, nego darivanju. Sebičnosti ima posvuda, ne samo u Korintu. Ima je i u Crkvi. I te kakvog egoizma, prokletstva za novcem, za moću i materijalnim. Čitave manje i veće strukture, obitelji, župne zajednice, pokrajinske crkve, vjerske institucije ili nacionalne regije boluju od sebičnosti i nesolidarnosti. Tko to ne primjećuje oko sebe, tko ne primjećuje nepravedno oštećenog brata i sestru kraj sebe, u svojoj zajednici, u ovoj zemlji, i na svijetu uopće, on je slijep, živi prokletstvo sebičnosti. Riječ je, dakle, o nedarežljivost i bezosjećajnosti za svoje, za prve bližnje.
A što tek reći o solidarnosti prema ljudima koji nisu naše rase, nacije i vjere, prema onima koje nazivamo “drugima” i “neprijateljima”? Pa zar etničke i religijske većine u nas, zar “naše” političke vođe i religijski poglavari, doista imaju sluha za suvjernike i sunarodnjake koji su u oskudici, koji su u progonima i nevoljama, zar imaju sluha za iskreno darivanje makar iz suviška? Kakva samo bezočna sebičnost vlada pod krinkom ljubavi za vjeru i narod, kakva neosjetljivost pod maskom političke legitimnosti i jednakopravnosti naroda i građana, kakav nepotizam, mafijaški klijentelizam, kakva pljačka i osiromašivanje vlastitih vjernika i vlastitoga naroda?!
Pavao piše i nama, današnjim Korinćanima: Darujte barem od suviška, ako vam je nezgodno ugledati se u darežljivost Gospodina Isusa!
Fra Ivan Šarčević
Propovijed 2015: Vjera stvara čuda
Propovijed 2021: Čudesa koja se ne naplaćuju