Sveti Petar i Pavao, skica za poznati portret

Dva sveta čovjeka. Dok stojimo pred njima, volimo im se sjećati prošlosti, uspona i padova. Obraćenja. U današnjim čitanjima, doista je sukus njihovih osoba. Petar koji biva izbavljen iz Herodovih ruku i očekivanja naroda, Pavao kojeg Bog krijepi da naviješta do nakraj svijeta u vrijeme kad je more „drevni Internet“. Bog ih krijepi i izbavlja. Ponavlja se u čitanjima, Bog daje, On po njima objavljuje, krijepi i izbavlja.

Ako bi Petra i Pavla svodili na osnovnu boju, ton, to su ribar i kozmopolita. Iz njih onda prosine snop boja, svjetlosti.“ Dumontov kromatski atlas nabraja i prikazuje 999 razlučivih boja, samo što ih je prisiljen određivati brojevnim kombinacijama, jer mu nijedan rječnik ne može u tome pomoći.“ (Claudio Magris, Časovito). Sve te boje osobnosti sadržane su u portretima sv. Petra i Pavla apostola. Zato nam se nekad tako lako i tako teško u njima ogledati, u njima prepoznati, jer smo i sami višeslojni i višebojni, na 999 kombinacija razlučivi. Petar koji se kreće u svom poznatom svijetu, i Pavao koji odlazi na kraj svijeta. Petar koji u jednom odsutnom trenutku krpa mreže, a u drugom slijedi Čudotvorca. On koji se nagledao bijede, iskusio je, bio među zadnjima i sa zadnjima, sad najednom gleda valove koji se stišavaju, hoda po moru, gleda Ga u slavi, Preobražena. Misli Božjim mislima, jer mu se tako daje, da prorokuje – Ti si Sin Boga živoga. Taj Petar s dna mreže, riba najsitnija postaje Stijena. I na tom putu, ljudski zatajuje, jer teško je gledati slavu Božju kad pod ljudskim rukama skapava, teško se, nakon prebivanja pod šatorom Božjeg preobraženja vratiti u blato svakodnevlja. Teško je znati da Bog trpi i po tom istom blatu se povlači. Nakon bezbrižna hodanja po moru, opet bos po oštru kamenju hodati. Sva ta lica iscijeljenih, obogaljenih, opsjednutih i gubavih, što ga prokazuju, i ti si s Njim bio, a sad lice svoje od njega odvraćaš. Jer Petar na putu s Isusom ljudski i sazrijeva. Početak i konac trajnog sazrijevanja jest to što biva svjedokom Uskrsnuća.

Nakon toga, bez straha se vraća u svoj život i život svojih sunarodnjaka, da propovijeda, opominje, piše, prekorava, ustrajava na obraćenju svojih, da ih pridiže iz svakodnevnog blata, jer baš u tom blatu svakodnevice Bog obitava. U onoj stvarnosti iz koje bi najradije pobjegli, oči zaklopili i sa Isusom po vodi hodali. I zna Petar da ljudski naumi nisu Božji naumi, i tanka je granica, i ljudi se daju zavarati. I zato je bitna, presudna, današnja boja u rečenici: Bog izbavlja iz ruku Heroda i nauma naroda. Bog izbavlja iz ljudskih nauma. Taj ton i nijansa u cijelom je njegovom životu prisutna. Bog je taj koji pridiže, krijepi, izbavlja, liječi.

Isto je i kod Pavla. Pavao se prisjeća svog trčanja, 17 misijskih putovanja je pretrčao, on koji je progonio, sad ljude pridiže, opominje, i nije se umorio. On ga je krijepio. Pavao odlazi izvan poznatih granica svijeta, da Riječ koja ga stubokom mijenja bude svima dostupna, otvorena i robovima i slobodnjacima, i da se po njoj dokinu sve podjele koje unižavaju ljude u pravima, a prvo i temeljno je Božje sinovstvo. To je ono u čemu se Pavao nikada ne umara, to da navijesti da smo svi jednaki. To je ton koji ih spaja, koji možda i nas, ispod svih tih slojeva boje najviše i privlači i krijepi – to da smo Božji. Bogu pripadamo. To oslobađa od skučenosti ljudskih nauma, od sljepila za raskoš razlika, straha od bijede, srama od bespomoćnosti. Biti Božji paleta je najšarenija. Po njoj ljudi mogu procvjetati. Zagledati se u lice svakog čovjeka i to vidjeti mali je Uskrs u nama.

Roberta Nikšić