www.polis.ba

Razdoblje motikâ

Dok se kopalo, o svemu se razmišljalo: o (be)smislu života, o sizifovskom radu, o (ne)pravdi, o djeci, o roditeljima, o ljubavima, o strahovima. Svaki mišić, svi organi su bili u pokretu. Motika je testirala ljudske psihofizičke sposobnosti, otkrivala je naše jače i slabije strane. Nekada su nam pozitivne riječi i lijepe misli bile dovoljne da izdržimo ljetne žege i naporni posao.

Osamnaestogodišnji Marcel Ravidat je 12. rujna 1940. za vrijeme svakidašnje šetnje izgubio svoga psa Robota, pronašao ga je u obližnjoj jami u koju je pas iz nekoga razloga propao. Nije ni slutio što se ispod njega skriva, a toliko puta je prošao tim područjem! Otkrio je špilju s paleolitskim zidnim slikama, nazvana je prema mjestu gdje je i pronađena – špilja Lascaux. Špilja je strpljivo čekala tisuće godina da Marcel, tražeći svoga psa, nabasa na nju. Da nije bilo psa Robota, Marcel ne bi ušao u povijest, a špilja bi možda još stoljećima ili tisućljećima u svojoj utrobi krila zagonetne poruke slikopisaca paleolitika, ili bi čak ostala neotkrivena. Možemo samo nagađati koliko neotkrivenih tajni u svijetu čeka da ih netko otkrije.

Na stijenama i stropovima paleolitske špilje prikazani su: konji, jeleni, bikovi, medvjedi, bizoni, divokoze, čovjek s ptičjom glavom, razni simboli. Blago neizmjerne vrijednosti! Slike i gravure su nastale u razdoblju magdalenijenske kulture od 17.000 do 10.000 god. pr. Kr. Povjesničari umjetnosti kažu da su ovi prapovijesni prikazi najvrijednije ostvarenje paleolitske umjetnosti. Marcelovo otkriće posvjedočuje da je umjetnost – uz religiju, ratovanja, socijalni život, muziku i druge fenomene – pojava koja je obilježila čitavu ljudsku povijest.

Osobno me zanima, više od umjetničke vrijednosti ovih slika, zašto su ljudi paleolitika odlučili prikazati baš ove motive? Smatram da su htjeli ispričati nešto o sebi, o svijetu i apstraktnim bićima koji su bili dio njihovih životā. Željeli su da nešto iza njih ostane. Uz vjeru i nadu u nadgrobni život, čovjekova je vječna žudnja da i nakon smrti ostavi nekakve tragove na zemlji. I, uistinu, slikopisce paleolitika su nadživjele njihove zidne slike. Njihova razmišljanja, njihov svijet pretočeni u boje i figure, uhvaćeni su na zidovima špilje i tako postali vječni.

Kada bih imao priliku u nekoj špilji, koja će pukim slučajem biti pronađena za 10.000 godina, prikazati nekoliko motiva koji su odredili živote ljudi mojega kraja, onda bi na jednom zidu te špilje morali biti prikazani kopači s motikama.

Kopače se ne može više vidjeti na našim njivama od rata devedesetih godina. No, sve ono što se događalo prije rata, obilježila je motika. Razdoblje prije rata mirne duše možemo nazvati razdoblje motikā. Nakon rata uslijedilo je razdoblje raseljavanja i razmotikavanja.

Otkako je svijeta i vijeka motika je bila pomoćno oruđe u poljodjelstvu. Ona je postala dio narodne mudrosti. Djeci se od bešike utuvi u glavu da kruha nema bez motike. Od motike se živjelo. Kada bi dolazilo do nekakvih nemira u selu, tada se uz kuku dizala i motika. Oruđe je začas postajalo oružje. Nikako da se ispuni Izaijino proročanstvo vječnoga mira kada će se oružja pretvarati u oruđa.

A kada netko umre, motika mu zazvoni na grobu. Motika je pratila čovjeka tokom cijeloga života. Nju je svaka kuća imala. Motiku se nosilo u njivu i kada nije bilo vrijeme za nju. U svakom trenutku je mogla zatrebati. Ako ništa drugo, motikom se moglo osvetnički odsjeći zmiji glavu: zbog koje smo istjerani iz edenskog vrta i zbog koje se trudom hranimo svega vijeka svoga, uči nas Biblija. Kao što je bilo teško namjeriti se na prȁvog čovjeka, isto tako je bilo teško namjeriti se na prȁvu motiku.

***

Mara Mijić – Saulje, 1970-ih; obiteljski arhiv

Nekada se kukuruz okopavao motikama u jednu, dvije, tri, a nekada i u četiri ruke (jedanput, dvaput, triput, četiriput). Žene, muškarci, djeca – svi su kopali. I stariji su kopali. Nitko nije bio pošteđen. Odrasli su za vrijeme kopanja obuvali gumene opanke ili kaljače, dok su djeca najčešće kopala bosa. Žene su kao i obično odijevale duge crne suknje, na glavama su nosile bijele krpe. Bijele krpe su ih štitile od jakoga sunca. Muškarci su nosili šešire. Mladi su bili gologlavi i skidali su majice sa sebe.

Tada se nije upotrebljavalo kremu za zaštitu od sunca, krema nije bila predviđena za ljude na selu. Zemljoradnik se prepoznavao po izgorjeloj koži po otkrivenim dijelovima tijela. Pokriveni dijelovi tijela su ostajali bijeli kao sir. Mladi su gorjeli na suncu, više puta im se gulila koža na leđima i po ramenima. Nastojali su da im cijelo tijelo jednako potamni na suncu, kako se ne bi prepoznalo da su zemljoradnici. Stariji su iz svoga iskustva opominjali mlade da ne skidaju majice sa sebe, no, oni su tjerali svoju filozofiju. Poznato je da su mladi oduvijek bili pametniji od starijih, također je činjenica da se do nekih zaključaka dođe tek kada se ostari. Ako smo išta naslijedili od svojih predaka, to je onda međugeneracijsko (ne)razumijevanje.

Prednost mnogočlanih obitelji primjećivala se posebno za vrijeme kopanja kukuruza. Kada u njivu dođe sedmero kopača i zauzme sedam redova, drugačije je nego kada u njivu dođe samo dvoje kopača. Kada sedmero ljudi okopa sedam redova kukuruza, i vrati se kopajući drugih sedam redova, iza njih ostane četrnaest okopanih redova. Dok iza dvoje kopača nakon iste procedure ostanu samo četiri okopana reda. Tužno je bilo vidjeti na njivi samo dvoje kopača.

Malobrojnije obitelji u pomoć su zvale rodbinu ili komšije kojima su onda morale vraćati uslugu. U selu je bilo nadničara i nadničarki. Njih se zvalo kada se nije moglo pronaći uzajamnu podršku. Nadničari su imali svoje motike. U sezoni kopanja bilo je teško pronaći slobodne motike, zbog toga je svaka obitelj nastojala nabaviti onoliko motika koliko je imala sposobne čeljadi u kući. Motike se prepoznavalo po njihovom izgledu, kao što se prepoznavalo i njihove vlasnike. Imale su svoje osobine kao i njihovi vlasnici.

Kadgod sam prolazio pored njiva na kojima su ljudi kopali, bilo mi ih je žao. Znao sam da je to mukotrpan posao. Ali sam isto tako pretpostavljao da je među kopačima najvjerojatnije bilo komedijanata koji su svojom pričom olakšavali kopačke muke. Ljudi su se otimali za takve kopače. Vrijedilo ih je plaćati samo zbog njihove priče. Kada bi počeli autoironično pričati o svome životu, oslikavati živote drugih ljudi, naširoko i nadugačko opisivati neke događaje, svi bismo pucali od smijeha. To je bio pravi poljski kabaret. Oni nisu mogli obuzdati svoj pripovjedački dar, besplatno su ga poklanjali ljudima oko sebe. Na taj način su uveseljavali druge i sebe.

Njive su bile obrađivane kao da su ih pripremali za osuđenike na doživotnu robiju. Bila su to vremena kada se zubilo zubama koje su vukli konji. Najteže je bilo kopati ilovasta i glinena tla. Nekvalitetne motike, često s neravnim drškama, odskakivale su od busenja kao da udaraju o kamen. Pazili smo da ne odsiječemo stabljike kukuruza te da se ne posiječemo motikom. Svatko je za vrijeme kopanja neotev (ne hoteći) odsjekao stabljiku kukuruza a malo tko se nije barem jednom udario motikom po nozi. Na njivama uz Savu, čija zemlja je pjeskovita, bilo je puno lakše kopati.

Kopanje je obuzimalo cijeloga čovjeka. Dok se kopalo, o svemu se razmišljalo: o (be)smislu života, o sizifovskom radu, o (ne)pravdi, o djeci, o roditeljima, o ljubavima, o strahovima. Svaki mišić, svi organi su bili u pokretu. Motika je testirala ljudske psihofizičke sposobnosti, otkrivala je naše jače i slabije strane. Nekada su nam pozitivne riječi i lijepe misli bile dovoljne da izdržimo ljetne žege i naporni posao. Motike su nam ostavljale žuljeve na rukama. Čak i kada su žuljevi pucali i pekli nas, s kopanjem se nije prestajalo.

Uobičajeno se kopalo za lijepa vremena. Lica kopača uvijek su bila znojna. Žega i miris suhe zemlje osvajali su cijeli prostor. Kruh svagdašnji doista se zarađivao u licu znoja svoga. Bilo je dana kada nam ništa nije pomagalo da nam popravi raspoloženje: ni lijepa riječ, ni lijepa misao, ni roditeljsko bodrenje, jednostavno nije išlo. No, učili su nas da su i takva raspoloženja sastavni dio života, trebalo se boriti s njima kao i sa žuljevima. Nismo se predavali, nego smo se borili sami sa sobom i tako se čeličili.

Ne treba biti jak, treba znat kopat, nije to budak da se udara iz ramenica, motikom se radi ko olovkom. Kamo sreće da ne naučite kopat i da vam neće trebat motika, seljak ciloga života gleda odakle je vedro, uvjerljivo su nam govorili stariji. Za vrijeme kopanja djecu su opominjali i prijetili im vječnim kopanjem ako ne budu išla u školu. Vjerovalo se da samo onaj tko se napati ima priliku jednom postati častan i pošten čovjek. Nema tebi čojeka dok se djete ne napati, ponavljali su nam ovu provjerenu mudrost. Narodne mudrosti su kratke i jasne, ne traže nikakvo dodatno objašnjenje. Jedan od važnijih razloga zašto neki od nas nisu napuštali školu, zasigurno je bila motika. Motika je postala važan odgojni faktor u našim životima.

Po (ne)obrađenim njivama moglo se razlikovati ustrajne od neustrajnih ljudi. Njive su bile ogledalo njihovih vlasnika. Na njive se upinjalo prstom kao na ljude. One su nekima bile na ponos a nekima na sramotu. Svi oni koji su zasijavali njive, računali su s time da ih moraju i okopavati. Neki su ih okopavali samo jedanput, nisu imali snage za drugu ruku. Poneki su uspijevali okopati njive dvaput, već tada su odlučivali da je to zadnji put: pa šta Bog da. Nekima je polazilo za rukom okopati njive i treći puta, dok je bilo i onih koji su bili spremni okopavati njive sve do trganja i žetve. Moja obitelj je spadala u ovu četvrtu skupinu ljudi. Ponekad sam žalio što nismo kao oni što su njive okopavali samo jednom. No, znao sam da je nama kopati i po snijegu ako bude potrebno.

Foto izvor: facebook stranica “Grebnice kronike”

Kopanje je kao i sve drugo, i za kopanje treba imati talent. Kao i za nogomet: ili si jako talentiran igrač, srednje talentiran, ili ne znaš igrati. Čak i najtalentiraniji igrači moraju naporno vježbati kako bi postigli natprosječne rezultate. Slično se može reći i za kopanje: ili si nadaren kopač, srednji kopač ili ne znaš kopati. Doduše, kao što ne igraju samo najbolji igrači, isto tako ne kopaju ni samo najbolji kopači. Čak i oni koji su bili vrlo slabi kopači, morali su kopati. Nikada se nije znalo da li je u pitanju neznanje ili lijenost. Jer uvijek je bilo neumješnih ali i lijenih igrača i kopača.

Slabijim kopačima se pomagalo i pokazivalo kako bi mogli lakše i bolje kopati. Za Ivicom ne moram gledati, on kopa ko curica, a vid vas dvojice, vratite se da vam pokažem, opominjala je mama brata Josu i mene i pokazivala nam kako moramo proći motikom oko stabljike kukuruza. Pokušavali smo naučiti tehniku kopanja bez pognutih leđa. Tko nije naučio ispravno kopati, njega su zbog krivog položaja tijela boljela leđa. Navika je čudo. Teško je bilo odviknuti se od neispravnih navika. Svake godine postajali smo sve bolji kopači, imali smo više talenta nego volje.

Odsječeni kukuruz ponovno smo zabadali u zemlju da roditelji ne primijete da smo ga odsjekli. Bilo nam je važno da prođe dan. Ipak, tkogod je kopao, znade da je okopani kukuruz veseliji od neokopanog kukuruza. Odmah se zazeleni i listovi mu zatrepere i na najmanjem povjetarcu. To nam je bila neka vrsta utjehe i zahvale od strane biljaka za proliveni znoj.

Stariji su za vrijeme kopanja razmišljali o urodu, nadničari su čekali da prođe dan i da naplate svoj rad, mladi su očekivali spasonosni znak za polazak kući. Dok su stariji na kraju kopanja motike stavljali na ramena, mladi su motike bez riječi bacali od sebe, kao da su htjeli reći: daleko vam kuća bila. Bilo im je važno završiti besmisleni posao kako bi se posvetili smislenim stvarima. A smisleno je bilo, biti zajedno s vršnjacima i raditi samo ono što čini trenutno zadovoljstvo.

Kod kuće nikada nisam vidio nove motike. Bio sam uvjeren da su istim motikama kopali svi naši preci. Od njih smo naslijedili motike i kopanje. Jedino su se mijenjala držala na motikama. Ne mogu s ovakvom motikom kopati, pogledaj kakvo joj je držalo neravno, rekao sam protestirajući ocu. Nema veze kakvo je držalo, ti moraš motiku prilagoditi sebi a ne sebe motici, valjda si ti pametniji od motike, odgovorio mi je otac. Uzeo je motiku iz mojih ruku i pokazao mi kako se radi s motikom koja ima neravno držalo. I sada mogu osjetiti oporost suhog držala neravne motike koje se okreće u ruci i pravi mi bolne žuljeve. Da bi se izbjeglo žuljeve na rukama, trebalo je često pljuvati u šake, no, nisam uspijevao pljuvati sam na sebe, mada bi nekada bilo bolje.

Roditelji su nam pričali kako su ljudi nekada za vrijeme kopanja pjevali. Svuda po njivama se čula pjesma, a gle sada, pokazivali su prstima na nas. Primjećivali su našu bezvoljnost, pa su nas nastojali oduševiti za nešto u čemu nismo vidjeli ama baš nikakvoga smisla. Vrtjeli smo glavama i smijali se njihovim  pričama. Upornost koju su nam roditelji primjerom svjedočili bila je važna za pronalaženje boljih i lakših puteva od motike. Nekima je naučena upornost na njivama bila od velike pomoći na velikom polju koji se zove život.

Kada smo se vraćali kući nakon kopanja, prolazili smo pored njiva drugih kopača. Bilo nam je drago što i drugi rade, nismo se samo mi patili. Supatnici su empatičniji jedni prema drugima. Svuda se po njivama moglo vidjeti kopače. Znali smo zastati, s njima popričati, ili im pomoći da završe s kopanjem. Pripadali smo istom društvenom sloju: zemljoradnici. Djeca su rado tražila duži i teži put prema kući.

Jednom smo brat Joso i ja poslije kopanja naišli pored njive naših komšija i drugova, blizanaca Ilije i Mate Ević. Oni su od Jose stariji dvije a od mene četiri godine. Bili su pri samom kraju kopanja. Obradovali su se našem dolasku. Njihova njiva je bila u Atovima, na zemljištu između nasipa, koji je podignut od Grebnica do Bosanskog Šamca, i Save. Kad su izašli na kraj njive, bacili su motike i rekli svojima da ih ponesu kući. Dali smo im naše majice i kratke hlače da ih ponesu kući. Preko cijelog ljeta na sebi smo imali kupaće gaće. Oni su se samo nasmijali. Bili su zadovoljni zbog naše ponesenosti. Rekli su nam: Prvo se okalite, nemojte vrući skakati u hladnu vodu. Dobro, nećemo, odgovorili smo im i istoga trenutka zaboravili na njihovu preporuku.

Foto izvor: facebook stranica “Grebnice kronike”

Konačno slobodni krenuli smo kroz vrbak putićem prema Savi. Bili smo daleko od roditeljskih očiju i mogli smo se ponašati kako smo željeli. Mato je ponio bijelu plastičnu pletaru s crvenim čepom. U vrbaku je bilo ugodno svježe. Vrbak je prirodno klimatizirani prostor. Ilija je kao i obično išao prvi. On je bio najsrčaniji od sve djece u vinkića zaselku. Imao je jako izoštren zaštitnički instinkt. Iza njega smo se svi osjećali sigurno. Ja sam bio na začelju male kolone. Svojom glasnom pričom i smijehom poplašili smo čaplje koje su na vrbama napravile svoja gnijezda. Djeci je potrebno tako malo da budu neizmjerno sretna. Iznenadili smo i komarce koji su sa zemlje i iz zraka počeli napadati naša naga tijela. Potrčali smo prema Savi kako bismo se spasili od agresivnog roja komaraca. Kada smo sišli pod Savu, Mato je bacio pletaru u vodu koliko god je dalje mogao. Gotovo istovremeno smo skočili u vodu. Uvijek smo nakon prvog skoka u vodu ronili što smo dalje mogli. Toga pravila se držim i danas, gdjegod prvi puta skočim u vodu: u bazenu, jezeru ili moru. Svaki puta se okrenem da vidim dokle sam ronio. Moram priznati da se udaljenost svake godine smanjuje. Važno je držati se uobičajenog rituala, ako se ne prenaglašavaju, rituali mogu čovjeku dati određenu sigurnost i mirnoću.

U selu je bilo nekoliko ronilaca o kojima su svi pričali. Najstariji među njima bio je Markica Mačićev (Abramović). Kažu da je mogao preroniti Savu. Na nosu je na slavonsku stranu iznosio pijeska, pričali su nam stariji ljudi, htijući nam time kazati da je ronio po dnu Save. Drugi, nešto mlađi ronilac, zvao se Best (Anto Mijić). On nije mogao preroniti Savu, ali je ronio duže od svih momaka jedne generacije. Best je na drugoj strani obale pronašao Maricu, ženu svoga života. Obojica ronilaca su pokojni. Mato je mogao od svih nas duže roniti. Kada bi on skočio u vodu, svi bismo gledali kada će i gdje izroniti. Svaki put kada bi izronio, pokazivali bismo na njega prstom i pitali se: Je li ovo njegovo najduže ronjenje? Svaka generacija je imala svoje heroje kojima se divila i prema kojima se ravnala. Što su događaji stariji, herojstva i njihovi heroji su veličanstveniji. Svi su nastojali približiti se barem donekle njihovoj izvanrednosti. Čini mi se da tu nije bilo nimalo zavisti, ponosili smo se njima, doživljavali smo ih kao dio nas, pa smo se diveći njima na neki način divili samima sebi.

Tako je i ovoga puta Mato izronio gotovo na sredini Save. Nas trojica smo doplivali do njega, pustili smo da nas voda nosi prema našoj plaži. Usput smo pričali, smijali se, zaranjali i na taj način zaboravljali: motike, znoj, prašinu, žuljeve i umor. Dobacivali smo pletaru jedan drugome, pričali o zgodama s kopanja i planirali što ćemo raditi poslije večere. Sunce je polako nestajalo iza horizonta. Pored obale je čučalo nekoliko pecaroša koji su tražili svoju sreću. Na slavonskoj strani ljudi su u predvečerje tovarili pijesak u traktorske prikolice. Lastavice su po površini vode hvatale insekte. Čuo se zvuk motora broda koji je uzvodno dolazio od bazičke vodenice. Približavali smo se plaži. Nosne šupljine ispunjavao nam je srodan miris savske vode. Postali smo dio svega što je bilo oko nas. Na bajeru nas je čekao red visokih jablanova. Njihovi listovi treperili su na povjetarcu kao da su nas prepoznali pa se vesele i pozdravljaju nas. Sve te neponovljive i jedinstvene okolnosti iz razdoblja motikā učinile su nas neizmjerno sretnim.

 


Predrag Mijić, polis.ba


*Naslovna fotografija: Ane Vlajcic r. Glibo, Matija Rados r. Stojanovic i Ankica Vlajcic r. Glibo. Foto izvor: T. Brković