Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XI. nedjelja kroz godinu | Poruka prispodobe o gorušičinu zrnu
Vjernici su pozvani svjedočiti Kraljevstvo Božje kroz svoja djela, stvarajući društvo koje odražava Božju ljubav, pravdu i mir
Mk 4, 26-34: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«
I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
U Evanđeljima po Mateju, Marku i Luki Isus koristi prispodobe o gorušičinom zrnu kako bi opisao Kraljevstvo Božje i malenkost, ali i snagu ljudske vjere. U današnjem čitanju iz Evanđelja po Marku, Isus uspoređuje Kraljevstvo Božje sa zrnom gorušice, koje, iako najmanje od svih sjemenki, izraste u najveću biljku u vrtu i postane drvo na čijim granama ptice pronalaze zaklon.
Papa Franjo je u Angelusu na Trgu svetog Petra 14. lipnja 2014. rekao:
„Unatoč tome što je najmanje od svih sjemenki, gorušičino zrno je puno života i raste dok ne postane „najveći od svih grmova” (Mk 4:32). Takvo je i Kraljevstvo Božje: ljudski gledano mala i naizgled nevažna stvarnost. Da bismo postali dio tog Kraljevstva, moramo biti siromašni srcem; ne uzdajući se u vlastite sposobnosti, već u snagu Božje ljubavi; ne djelujući da bismo bili važni u očima svijeta, već dragocjeni u očima Božjim, koji preferira jednostavne i ponizne. Kada živimo na taj način, snaga Kristova probija kroz nas i pretvara ono što je malo i skromno u stvarnost koja uzdiže cijeli svijet i povijest“.
Kraljevstvo Božje ponajprije znači zajedništvo s Bogom kroz Isusa Krista i djelovanje Duha Svetoga. Evanđelist Luka upozorava:
„Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: Evo ga ovdje! Ili: Eno ga ondje! Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!“ (Lk, 17, 20-21)
Kraljevstvo Božje nije mjesto, već stanje postojanja, kako navodi Katekizam Katoličke Crkve. Kraljevstvo Božje karakteriziraju pravda, mir i radost u Duhu Svetom. Sveti Pavao u Poslanici Galaćanima opisuje plod Duha kao „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal, 5:22-23). U najširem smislu, Kraljevstvo Božje je božanska stvarnost. Samo zato što je Kraljevstvo božanska stvarnost, to ne znači da je apstraktna stvarnost. Kraljevstvo je stvarno jer je Isus stvaran:
„Isus Krist je središte Radosne vijesti Božjega kraljevstva. On ga je najavio kao nešto što je sada već prisutno u njemu” (KKC, 541).
Ako želimo vidjeti kako izgleda Kraljevstvo, moramo pogledati Isusa i način na koji je živio svoj život u odnosu na Boga, sebe, siromahe, moćne, obitelj, učenike i prijatelje. Isus je lice Kraljevstva. On je oličenje Kraljevstva Božjega. Zato su prve Isusove riječi na početku njegove službe bile: „Približilo se Kraljevstvo Božje.” Na mnogo načina, Isus je govorio o sebi i o svemu za što se zalagao. Kraljevstvo Božje je već prisutno među ljudima kroz Isusovu prisutnost i djelovanje, ali će se u potpunosti ostvariti tek na kraju vremena.
Prispodoba o gorušičinom zrnu, kako je iznosi evanđelist Marko, nosi nekoliko ključnih poruka koje se odnose na prirodu Kraljevstva Božjeg. Ponajprije ukazuje na to da mali početak može dovesti do velikog rasta. Gorušičino zrno je vrlo maleno, ali kad naraste, postaje jedno od najvećih biljaka u vrtu. Ovo simbolizira kako Kraljevstvo Božje započinje s malim i naizgled neznatnim počecima, ali s vremenom raste u nešto veliko i moćno.
Rast biljke iz malog zrna naglašava moć Božje prisutnosti u svijetu. Kraljevstvo Božje ima inherentnu snagu rasta i širenja, koja nije uvijek odmah vidljiva, ali je neizbježna. Konačna veličina biljke pruža zaklon i zaštitu pticama, što simbolizira kako Kraljevstvo Božje donosi skrb i utočište za sve ljude. Božja ljubav i milost nude sigurnost i zaštitu svima koji se u njega uzdaju. Konačno, prispodoba potiče vjernike na vjernost i strpljenje. Kao što raste gorušičino zrno, Kraljevstvo Božje raste i širi se, često neprimjetno i postupno. Vjernici su pozvani vjerovati u Božji plan i raditi na širenju Kraljevstva kroz svoje male, svakodnevne akcije. Papa Franjo u Angelusu 14. lipnja 2020. je kazao:
„Kraljevstvo Božje nije spektakl. Ono raste u malim dnevnim djelima onih koji traže pravdu, mir i radost u Duhu Svetom.”
Prispodoba o gorušičinom zrnu pruža snažnu poruku nade i ohrabrenja. Pokazuje da Božje Kraljevstvo, iako započinje maleno i skromno, ima neizmjernu snagu i potencijal za rast. Vjernici su pozvani vjerovati u tu snagu, sudjelovati u širenju Kraljevstva kroz svoje živote, te se pouzdati u Božju prisutnost i skrb koja donosi pravdu, mir i ljubav svijetu.
Isus je povjerio Crkvi misiju širenja Božjeg kraljevstva i Crkva to čini već dvije tisuće godina. No, način na koji se kraljevstvo širi često je usporediv s rastom gorušičinog zrna. Primjer za to su sveti Franju i sveta Klaru, sveti Dominik i sveta Katarina, sveti Ignacije Lojolski i sveta Terezija iz Kalkute: svaki od njih primio je Božji poziv i herojski ga živio. Iako su zajednice koje su osnovali počele male, s vremenom su rasle i širile se; danas postoje diljem svijeta. To je snaga gorušičinog zrna. To je snaga malog.
Kraljevstvo Božje je novi svijet prema Božjem planu, a ljubav je njegov temeljni zakon. Ona okuplja vjernike u cjelinu, gdje nitko nije isključen. Čak su i najgori grješnici pozvani ako se obrate i prihvate Božje neizmjerno milosrđe. Isus je potvrdio prisutnost Kraljevstva Božjeg kroz znakove i čudesa. Ozdravljenje bolesnih je znak da je došlo Kraljevstvo Božje kao pobjeda nad grijehom, patnjom i smrću, iako Isusov glavni cilj nije ozdravljenje tijela, nego ozdravljenje ljudi od grijeha i zla.
Kršćani imaju aktivnu ulogu u svijetu i pozvani su svjedočiti Božju ljubav, pravdu i milosrđe, te se suočiti s društvenim problemima kao što su siromaštvo, nejednakost, tlačenje i diskriminacije, prepoznajući da su ta stanja suprotna načelima Kraljevstva Božjeg. Briga za zaštitu okoliša također ima svoje eshatološko utemeljenje. Pokušaji izgradnje Kraljevstva Božjeg kroz težnju za društvenom pravdom imaju čvrste teološke temelje u Evanđelju. Dok se možda nekada smatralo da je Crkva prije svega utočište od svijeta, skupina spašenih, Koncil jasno podsjeća da je Crkva tu za svijet.
U autentičnom kršćanskom razumijevanju eshatologije, vjerovanje u Kraljevstvo Božje nadilazi čekanje i pasivnost. Bog poziva svoj narod da igra aktivnu ulogu u ostvarivanju društvene pravde i brizi za okoliš. Poruka pape Franje temelji se na njegovoj interpretaciji kršćanske vjere i njegovom viđenju svijeta u kojem živimo. Crkva je živa zajednica koja se razvija i mijenja kroz vrijeme, a Papino učenje odražava suvremene izazove i pitanja s kojima se društvo suočava.
S ispravnim eshatološkim pogledom, kršćanska vjera nikada ne znači odvajanje od svijeta. Za razliku od nesretne – čak i ako je nenamjerna – impresije pretkoncilske eshatologije, vjera u Kraljevstvo Božje ne podrazumijeva čekanje boljitka svijeta prilikom drugog dolaska. Naprotiv, ljudske osobe igraju ključnu ulogu u konačnoj sudbini svega, jer „svojim radom razvijaju Božje djelo” (GS 34). Autentična kršćanska eshatologija je sinonim za evanđeosku poruku. Naime, u Kristu je došlo spasenje svijetu – cijelom svijetu – dušom, tijelom i kozmosom. Baš ta istinska kršćanska eshatologija temelj je za društvenu pravdu – za stvaranje pozitivne promjene u svijetu, ovdje i sada.
Pitanje o tome je li Kraljevstvo Božje utjelovljeno u nađem društvu može potaknuti različite interpretacije i dublju refleksiju o vjeri i duhovnosti. U kontekstu Hrvatske moglo bi se kazati da se Kraljevstvo Božje može vidjeti u nekim aspektima društvenog života gdje se poštuju moralne i duhovne vrijednosti. Ovo se može primijetiti u raznim humanitarnim djelima, uglavnom kroz aktivnosti crkvenih zajednica. Međutim, izgradnja Kraljevstva Božjeg u Hrvatskoj zahtijeva daleko aktivnije i učinkovitije sudjelovanje vjernika u promicanju poštivanja zakona, pravde i solidarnosti, te u borbi protiv gospodarske i političke korupcije. Politika inspirirana Kraljevstvom Božjim promiče solidarnost i zajedništvo među ljudima. To znači kreiranje politika koje jačaju društvenu koheziju, podržavaju obitelji i zajednice te pomažu najranjivijima. Kroz svoje djelovanje, radosno svjedočenje i dijalog s drugima, vjernici mogu doprinijeti snažnijoj izgradnji uočljivijeg Kraljevstva Božjeg.
S ispravnim eshatološkim pogledom, kršćanska vjera nikada ne može značiti odvajanje od svijeta. Vjera u Kraljevstvo Božje ne podrazumijeva čekanje boljitka svijeta prilikom drugog dolaska. Naprotiv, ljudske osobe igraju ključnu ulogu u konačnoj sudbini svega, jer, kako kaže Koncil, „svojim radom razvijaju Božje djelo”.
Živi primjer Kraljevstva Božjega na zemlji je blaženi Carlo Acutis, dječak od 15 godina, koji će uskoro biti proglašen i svetim, poznat kao „cyber apostol Euharistije”. Njegova gorljiva ljubav prema Euharistiji i želja da drugi dožive tu istu ljubav jasno su pokazale kako je Kraljevstvo Božje prisutno među nama. Kroz svoje djelovanje stvaranja kataloga euharistijskih čuda i organiziranja putujuće izložbe, Carlo je poticao ljude da dublje urone u duhovnu dimenziju vjere i povežu se s Isusom Kristom. Poruka Carla Acutisa podsjeća nas da je vjera živa i dinamična, te da svaki od nas, unatoč svojim ograničenjima, može doprinijeti širenju Božjeg Kraljevstva na zemlji.
Kraljevstvo Božje nije samo duhovna stvarnost koja se tiče pojedinaca, već ima i konkretne društvene implikacije. Njegova poruka mijenja srca i umove, potičući ljude da rade na izgradnji pravednijeg, suosjećajnijeg i održivijeg svijeta. Vjernici su pozvani svjedočiti Kraljevstvo Božje kroz svoja djela, stvarajući društvo koje odražava Božju ljubav, pravdu i mir.
Krešimir Cerovac, polis.ba