Veliki petak: Raspeti Isus – simbol svih patnika

Pred patnjom koju se ne može dokinuti, ublažiti ili riješiti bilo kakvim obrazloženjem, treba stajati bez velikih riječi čak i bez velikih djela. Na kraju ostaje djelo kakvo priliči više postupanju s malim djetetom, nego s odraslim čovjekom koji pati. Na kraju ostaje nijema blizina. Na kraju – mogli bismo reći – ne ostaju usta ni ruke, nego oči i srce. Gledati ljudsku patnju znači suočiti se s onim što mi ljudi možemo u svom životu proći ili s onim što u nama ljudima čuči kao pritajeno zlo. Gledati patnju otvara vidik za mnoga pitanja, bezbroj puta se javlja ono zašto. Toliko puta smo se i mi sami u svome životu pitali „Zašto?“. I toliko puta nam se kao odjek u lice vraćalo to isto pitanje. Ljudska patnja, nebrojene tjelesne, fizičke, duševne i duhovne, društvene, osobne i zajedničke patnje vode nas k pitanju o smislu ljudskog postojanja, o smislu postojanja uopće, k pitanju o Bogu koji nas stvara i kojemu je stalo do našeg života.

Gledati ljudsku patnju, međutim, vezano je uz opasnost da se obiknemo, da se na nju naučimo, da nas strašne slike više ne pogađaju niti pokreću. Gledati ljudsku patnju mora voditi tome da je vidimo. Da patnici postanu vidljivi ljudi, a ne tek neki koje iz daleka promatramo, koje zaobilazimo, od kojih se uklanjamo. Vidjeti patnju bližnjega znači staviti je na svoje srce, u središte svoga života. To nije vezano uz nekakvu čaroliju ili nekakvu magijsku praksu. To jednostavno znači: neću te zaboraviti, neću te ostaviti, neću te prepustiti samoći teških pitanja i boli. Kad stavimo ljudsku patnju u svoje središte, tada mi ne možemo ostati više isti. Kad u životu ne zaboravljamo patnike, tada ni oni ne ostaju tek patnici: nego su ljudi s licem, ljudi koji imaju svoju povijest i životnu priču, ljudi koji su dio jedne zajednice, obitelji, kruga prijatelja. Stavljajući patnike u svoje srce otvaramo svoj život za sućut i milosrđe, za osjetljivost i vjerničku blizinu.

Mi danas stojimo pred patnjom Isusovom. Ni nju ne možemo riješiti riječima ili pobožnim mislima. Isus patnik, raspeti, stoji pred nama kao znak naše ljudske krhkosti i nemoći, naše izručenosti na milost i nemilost silama ljudskog zla i mržnje. Isusa muče i razapinju ljudi u ime Božje. Isusa ubijaju da bi – kako vjeruju – spasili Božju čast, a u stvari svoje pozicije. Koliko god nam to bilo užasno i apsurdno, tu ništa ne možemo ispraviti: raspeti Isus će biti pitanje o smislu patnje, pitanje o našoj ljudskoj okrutnosti i zloći, pitanje o Božjoj šutnji i blizini. Raspeti Isus će biti simbol svih raspetih kroz ljudsku povijest: vjernika i nevjernika, svetih i grešnih, pravednih i nepravednih, muškaraca i žena, rasa i naroda… svih onih patnika nad čijom patnjom su suvišne riječi, suvišna i često suluda su i naša djela – kakvo je bilo progonjenje i ubijanje židovskog naroda.

Ono što nije suvišno dok gledamo u raspetoga i mrtvoga Isusa, je pogled na tolike ljude po svijetu, sestre i braću, koji pate zbog ratova, gladi, progona, mržnje, bolesti. Jer njih vidimo u raspetom i mrtvom čovjeku i bratu Isusu. Gledati Isusovu patnju a ne vidjeti patnju svojih bližnjih – braće i sestara – ništa ne koristi. Ali koristi ako ta patnja u našem srcu rodi osjećajem i suosjećanjem, rodi milosrđem i konkretnim djelom koje će posvjedočiti blizinu i sućut. Koristi ako u toj svijesti o patnji Isusovoj i patnji bližnjih, osjećamo, vjerujemo i nadamo se Božjoj vjernosti i njegovoj pravednosti.

Miro Jelečević, polis.ba