Uzašašće Gospodinovo | Svjedoci Isusa: zagledani u nebo, s nogama na zemlji

Pisac Evanđelja po Luki i Djela apostolskih ista je osoba. Luka svoju drugu knjigu, Djela apostolska, započinje izvještajem o Isusovom uzašašću na nebo, u Božji svijet, Ocu. Radi se o posljednjem događaju „zemaljskog“ Isusa: nakon uzašašća, točnije povratka Ocu, Isus na ovome svijetu više nije fizički prisutan, no Isus će, preko svojih riječi i duha, nastaviti biti prisutan među svojim učenicima, napose među svojim malenima.

Nakon što se – prema Djelima apostolskim – kroz četrdeset dana ukazivao svojim učenicima, Isus se, prije nego što će biti uzdignut k Ocu, od njih oprašta i kaže im: „Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1,8). Radi se o Isusovim uistinu važnim riječima, koje su k tome i njegove posljednje riječi, i potrebno ih je detaljnije analizirati.

Premda hrvatski prijevodi Isusove posljednje riječi u pravilu prevode s „bit ćete mi svjedoci“, a suvremeni prijevodi drugih svjetskih jezika s „bit ćete moji svjedoci“, grčki izvornik je ipak malo drukčiji: „bit ćete svjedoci mene“. Ne radi se o sitničarenju, jer smisao uistinu varira: jedno je biti svjedok Isusu, dakle nešto njemu svjedočiti, drugo je biti njegov svjedok, takoreći djelovati kao njegov svjedok, a treće – rekao bih najveće i najteže – biti svjedok njega. Što znači biti svjedok i što bi trebalo značiti biti svjedok Isusa? Ponovimo, ne svjedočiti njemu niti biti „samo“ njegov svjedok, nego upravo svjedočiti njega.

Izrazi svjedok, svjedokinja, svjedočenje, svjedočanstvo i slične prilično su česte u suvremenom religioznom rječniku. Osobito se u novije vrijeme potencira takozvano obraćeničko svjedočenje: osoba pred drugima, odnosno drugima iznosi vlastito iskustvo susreta s Bogom, točnije s živim Bogom kako se do dosade naglašava, koje je navodno potpunoma promijenilo obraćenika. Pri tome se nerijetko proces obraćenja svodi na jedanputni i trenutni događaj kojim se Bog proslavio, upravo kao što se, ističu, proslavlja i samim svjedočanstvom obraćenje osobe. U želji da se istakne veličina Božjeg zahvata u čovjekov život, nepravedno se do u tančine ocrnjuje život prije obraćenja, kako bi onda obraćeni život zasjao u punome sjaju: na taj se način – posve suprotno želji onoga koji daje svoje svjedočanstvo – umanjuju Božje zasluge u životu prije obraćenja, točnije prije početka obraćenja, kao da je život prije obraćenja posve izuzet iz Božjeg milosnog djelovanja i sasvim, do najmanjega dijela, pod vlašću dijaboličnih sila. Nije rijetkost da se osobe koje svjedoče doslovno ogrješuju o svoje bližnje i druge ljude kada u svojim svjedočanstvima iznose intimne i privatne stvarnosti koje ne samo narušavaju dobar glas drugih nego ih trajno etiketiraju, a sve u želji da se istakne Božja (sve)moć. Vjernička svjedočanstva, uključujući i ona obraćenička, su zacijelo sama po sebi veoma dobra, no s njima bi trebalo biti krajnje oprezni, budući da mogu donijeti više štete nego koristi, osobito ako se shvaćaju crno-bijelom tehnikom: prije obraćenja veliki, štoviše najveći grešnici, a nakon obraćenja (kao da obraćenje u ovome svijetu ima svoj kraj!), jednako takvi/toliki sveci – premda se to, razumije se, neće javno izreći.

Istina je da svjedočanstvo u kršćanstvu i židovstvu nije nimalo nebitna stvarnost, štoviše jedna od deset temeljnih zapovijedi jest zabrana izricanja lažnoga svjedočanstva: ne reci lažna svjedočanstva. Ova zapovijed istovremeno znači: reci istinita svjedočanstva. Reci i riječima i djelima, odnosno životom. Naime, mi prvenstveno svojim djelima pa tek onda riječima svjedočimo ili ne svjedočimo ono što tvrdimo da jesmo, u našem slučaju Isusa.

U čemu bi se trebalo sastojati svjedočanstvo Isusa? U svjedočenju njegovog cjelokupnog života, uključujući i jedinstveni događaj Uskrsnuća. Biti svjedok Isusa, dakle, znači svojim konkretnim životom, u kojem prednost pred riječima imaju djela, nastojati ostvarivati, između ostaloga, Isusovu zauzetost u vršenju Božje volje koja je za Isusa norma normans, temeljno životno opredjeljenje; njegovu djelatnu ljubav prema drugima, točnije bližnjima (Isusovim bližnjima!), štoviše prema neprijateljima. Biti svjedok Isusa tako zapravo znači biti čovjek za druge, za potrebite, za manje od malenih – najčešće upravo za one koji su drugima prestali biti bližnji, ako su to ikada i bili.

Svjedok Isusa je, nadalje, istovremeno i neizostavno i svjedok Uskrsloga. On u vjeri svjedoči da je Raspeti živ; da patnja, ma kako velika bila, ima ne samo svoj kraj nego i smisao; da se kršćanska uskrsna nada „razlikuje od mitoloških iščekivanja po tome što ona čovjeka na posve nov način upućuje na njegov život na zemlji“ (D. Bonhoeffer), odnosno da mu već ovdje preobražava život; da zadnju riječ nema grob, odnosno smrt nego uskrsnuće; da nam Isusova žrtva pruža mogućnost opraštanja neoprostivoga; da ostaje nada u Očevu vjernost ljubavi i onda kada su, doslovno ili simbolično, raspete sve nade; da Isusovo spasiteljsko djelovanje vrijedi za sve, premda ga svi ne shvaćaju tj. ne prihvaćaju; da Uskrsli, unatoč svim protivštinama, donosi mir i radost; da biti svjedok Uskrsloga ne znači biti njegov „nadgrobni spomenik“ (H. Küng), odnosno svjedočiti samo da Isus nije u grobu, nego da je Uskrsli djelatno prisutan u našim životima, osobito tamo gdje se misli da ga nema: u grešnim ljudima, narodima, krajevima, u grešnima svih vrsta i dezena…

Na koncu, Luka svoj opis Isusovog uzašašća na nebo zaključuje pitanjem okupljenim Galilejcima koji su netremice gledali kako Isus biva uzdignut na nebo „Galilejci što stojite i gledate u nebo?“ i zaključuje da će Isus „isto tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo“ (Dj 1,11). Biti svjedok Isusa, znači biti zagledan u nebo, ali i čvrsto stajati na zemlji. Drugim riječima, znati da je naša domovina na nebesima (Fil 3,20), no da je jednako tako naše da – dok Isus ponovno ne dođe ili dok mi ne pođemo k njemu – pođemo u svijet i pronosimo Isusovu poruku, njegovu radosnu i blagu vijest o Božjem kraljevstvu.

Stipo Kljajić