Ubojstvo Charlieja Kirka kao ogledalo kulturnih ratova

Ubojstvo američkog konzervativnog aktivista Charlieja Kirka prošlog mjeseca na Sveučilištu Utah Valley izazvalo je snažan politički i društveni odjek u SAD-u i šire. Taj zločin predstavlja još jedan zlokoban korak u eskalaciji dugogodišnjeg kulturnog rata između američke ljevice i desnice prema mogućem građanskom sukobu. Kirkovo se ubojstvo uklapa u širi obrazac porasta broja školskih pucnjava, širenja govora mržnje i poziva na nasilje, sve potaknuto američkom kulturom oružja i algoritamskim umnažanjem ekstremnih sadržaja na društvenim mrežama. Odjek tragedije nije ostao ograničen na SAD – mediji širom svijeta, često financijski ovisni o angloameričkim izvorima, prenose njihove ideološke obrasce u prikazu Kirkova ubojstva.

U emocionalnim i ideološki pristranim reakcijama na ovaj čin – koje su se kretale od žaljenja i osude do likovanja i čak slavljenja smrti – još jednom se ogolilo pravo lice suvremenih političkih pokreta na desnici i ljevici. Način na koji su reagirali i ljevica i desnica pokazuje koliko su kulturni ratovi postali prostor moralne sljepoće i ideološke zatvorenosti.[i] Obje strane političkog spektra snose odgovornost za ozračje koje je omogućilo atentat, a simetrija njihovih moralnih promašaja ogleda se u tri područja: prebacivanju krivnje umjesto univerzalne osude nasilja, u dvoličnom odnosu prema kulturi otkazivanja te u karikiranim prikazima Kirkove ličnosti.

Umjesto univerzalne osude nasilja, umjesto samokritike i introspektivne analize, i ljevica i desnica su nastojale brže bolje prebaciti kolektivnu odgovornost na drugu stranu. Desnica je odmah optužila ljevicu za ubojstvo Kirka, nastojeći učvrstiti vlastiti narativ o konzervativcima kao žrtvama kulturnih ratova. Predsjednik Trump je u video-poruci istodobno odao počast Kirku i optužio ljevicu za „terorizam i političko nasilje“. Ubrzo su se na desnici pojavile ideje o proširenju državnih ovlasti i nadzora, čime se tragedija koristi za opravdavanje represivnih mjera. S druge strane, komentatori s ljevice nastojali su krivnju prebaciti na desnicu, ističući da je ubojica potekao iz republikanskog i mormonskog okruženja, implicirajući kako je Kirka zapravo ubio desničar, pa čak šireći teoriju da su Kirka ubili ekstremniji desničari jer nije bio dovoljno radikalan. Time se zanemarivalo ono na što dosad poznate činjenice sve više upućuju – da je napadač prošao proces radikalizacije u kojem su određene ljevičarske ideje imale značajnu ulogu, što potvrđuju izjave roditelja, sadržaj prepiske s transrodnim partnerom i antifašističke parole ugravirane na metke. Čak i tekstovi koji su se trudili zadržati privid neutralnosti obično bi nakon općenite osude nasilja brzo skliznuli u jednostrano optuživanje desnice. I ljevica i desnica pokazale su istu sklonost generalizacijama: tuđe zlo se kolektivizira, vlastito se umanjuje i relativizira.

Kultura otkazivanja tako se pokazuje ne kao monopol jedne ideologije, nego kao univerzalni instrument političkog kažnjavanja protivnika – bez obzira na predznak, uvijek razorna za slobodu govora, pluralizam i javni dijalog.

Nakon atentata, „kultura otkazivanja“ – nekoć obilježje progresivnih pokreta – vratila se ljevici poput bumeranga. Izvorno zamišljena kao borba protiv diskriminacije i govora mržnje, s vremenom se pretvorila u mehanizam javnog linča i gušenja dijaloga, sve više proširujući pojam „fobija“ i na obična neslaganja ili nenamjerne pogreške u izražavanju. Nakon Kirkova ubojstva, desnica je pokrenula kampanje otkazivanja onih koji su slavili njegovu smrt, pokazujući da su obje strane usvojile isti autoritarni refleks eliminacije neistomišljenika kroz kulturu otkazivanja. Isti mehanizam koji je nekoć koristila ljevica sada koristi i desnica – kao politički alat za stigmatizaciju protivnika. Kampanje se pritom često proširuju i na one koji su Kirku upućivali legitimne kritike. Tako se razotkrilo licemjerje obiju strana: desnica koja inače osuđuje „kulturu otkazivanja“ sada ju sama provodi, a ljevica, koja ju je godinama branila kao moralnu korekciju i otkazivala neistomišljenike, sada se žali na njezine posljedice. Kultura otkazivanja tako se pokazuje ne kao monopol jedne ideologije, nego kao univerzalni instrument političkog kažnjavanja protivnika – bez obzira na predznak, uvijek razorna za slobodu govora, pluralizam i javni dijalog.

Umjesto objektivnog i nijansiranog izvještavanja, mediji s obje strane političkog spektra Kirka su sveli na ideološku karikaturu: desni su ga mediji mitologizirali kao sveca i mučenika, a lijevi posthumno „otkazivali“ kao rasista i fašista. Desnica je Kirka uzdigla u simbol borbe za slobodu govora i konzervativne vrijednosti. Kardinal Dolan usporedio ga je s apostolom Pavlom, a u mnogim su crkvama (ne samo u SAD-u) služene mise zadušnice. Trump je Kirka prikazao kao „mučenika za istinu i slobodu“, a komemoracije su se pretvorile u političke skupove. Takav hagiografski prikaz nije ostavljao prostora za kritičko promišljanje njegovih spornih izjava. Iza tog religijskog mitologiziranja stoji ideologija kršćanskog nacionalizma koja vjerske motive povezuje s političkim ciljevima, pretvarajući Kirka u „sveca kulturnog rata“ – ne zbog stvarne svetosti, nego zbog simboličke vrijednosti njegove ideološke pozicije u sklopu kulturnih ratova.[ii]

Ljevica je istovremeno pokazala moralni pad koji proizlazi iz selektivne empatije. Premda su mnogi na ljevici formalno osudili ubojstvo, društvene su mreže bile preplavljene porugom i likovanjem, te insinuacijama da je Kirk „zaslužio“ biti ubijen.[iii] Takva retorika banalizira tragediju i opravdava nasilje. Dehumanizirajući jezik, u kojem se politički protivnik prestaje promatrati kao čovjek i isključivo etiketira i uspoređuje s nacistima i fašistima – ruši moralne barijere prema nasilju i čini ga psihološki prihvatljivijim. (Ista se logika zapaža i na desnici, gdje se protivnici proglašavaju „izdajnicima“ ili „petokolonašima“.) Dugotrajno huškanje i inflacija etiketa stvaraju okruženje u kojem se fizički napad doživljava kao nastavak „pravedne borbe“. Kad je napadač na metku kojim je ubio Kirka ugravirao „Hej, fašistu! Lovi!“, teško je bilo ne vidjeti vezu između jezične demonizacije i stvarnog nasilja. Nasilje nikad ne počinje mecima, nego jezikom koji demonizira i poništava ljudskost drugoga. Slavljenje bilo čije nasilne smrti nije samo moralno pogrešno, nego i društveno pogubno, jer stvara ozračje u kojem nasilje postaje zamislivo, pa i poželjno. Suština problema leži u uvjerenju da je nasilje dopušteno ako je usmjereno prema „pravoj meti“.[iv] Takvo moralno posrnuće, prisutno i na ljevici i na desnici, opasno nagriza društvene temelje. Nisu mnogo bolji bili ni pokušaji „umjerenih“ osuda s ljevice koje su s formalne osude nasilja brzo prelazile u optuživanje Kirka i desnice – u tonu „osuđujemo nasilje, ali nam nije žao“. Iskrena osuda nasilja mora stajati sama za sebe, ne kao uvod u političku polemiku.

Jedan od primjera ideološkog karikiranja Charlieja Kirka jest selektivan i manipulativan odnos prema njegovim izjavama i javnim nastupima. I lijevi i desni mediji često su ga citirali izvan konteksta, prešućujući ili prenaglašavajući dijelove koji se uklapaju u njihove narative, kako bi ga prikazali gorim ili boljim nego što jest. Kirkove su se izjave mogle tumačiti na dva načina: kao kritika identitetskih politika ili kao implicitna reprodukcija stereotipa i marginalizacija određenih skupina.[v] Optužbe protiv njega imale su uporište u njegovim kontroverznim stavovima, ali su često bile ideološki interpretirane i korištene u kontekstu političke polarizacije. Osim izvlačenja citata iz konteksta, pojedini su mediji širili i izmišljene izjave – poput onih da je pozivao na vješanje transrodnih osoba i kamenovanje homoseksualaca – koje su kasnije povučene uz isprike.[vi] Kirk je bio ambivalentan i često proturječan: s jedne strane jasno konzervativan i provokativan, a s druge strane je njegovo djelovanje pokazivalo elemente dijaloga i suradnje s različitim skupinama. U njegovim nastupima bilo je retoričkih trikova, ironije i oštrine, no ne i poziva na nasilje. Često je isticao važnost dijaloga i slobode govora, pa je jednom izjavio: „Kada ljudi prestanu razgovarati, tada dolazi do nasilja. Tada dolazi do građanskog rata, jer počnete misliti da je druga strana toliko zla da gubi svoju ljudskost.“ Ta misao otkriva njegovu vjeru u otvorenu raspravu kao način da se spriječi nasilje – bez obzira na to koliko se netko slagao ili ne slagao s njegovim stavovima.[vii]

U reakcijama na Kirkovu smrt zrcali se velika kriza otvorenog društva koje sve više ugrožavaju kulturni ratovi i ideološka polarizacija desnice i ljevice. U tekstu na „Peščaniku“ o Kirkovom ubojstvu autorica Ana Jovanović poziva se na teze Karla Poppera o neprijateljima otvorenog društva, no njezina se interpretacija odnosi isključivo na desnicu, što ne odražava Popperovu misao. U djelu Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (1945.) Popper upozorava da prijetnje slobodi mogu doći s bilo koje strane političkog spektra. „Zatvorena društva“ nastaju tamo gdje prevladavaju dogma, kolektivizam i kult vođe, dok se „otvoreno društvo“ temelji na pluralizmu, kritičkom mišljenju i slobodi pojedinca. Desnica postaje neprijatelj otvorenog društva kad dogmatizira naciju i tradiciju i time zatvara prostor pluralizma. U tom su spektru nacionalizam, militarizam, kult vođe, netolerancija prema manjinama i suzbijanje demokratskih institucija samo različiti izrazi istog autoritarnog nagona. Ljevica postaje neprijatelj otvorenog društva u svojim dogmatskim i autoritarnim oblicima – od marksističko-lenjinističkog totalitarizma koji je gušio slobodu mišljenja, preko revolucionarnog mesijanizma koji opravdava suspenziju slobode i diktaturu „u ime budućeg dobra“, do radikalnih identitarnih i woke pokreta koji guše slobodu govora kroz kulturu otkazivanja. Obje strane političkog spektra imaju dugu povijest nasilnog razaranja ljudskih sloboda i otvorenog društva.[viii] U oba narativa, desnom i lijevom, nasilje postaje „časno“ ako služi „pravoj stvari“. No nasilje, bez obzira na to s koje strane političkog spektra dolazi, ne stvara pravednost nego samo rađa novo nasilje, strah i nepravdu. Nasilni fanatizam, bez obzira na ideološku boju, pravi je neprijatelj otvorenog društva. Zato je potrebno odbaciti i desno i lijevo partizanstvo sposobno samo za trajni i besplodni konflikt, ostati imun na slijepe stranačke i ideološke pristranosti koje guše prostor slobode i dijaloga, te se zauzeti za izgradnju društva bez lijevog i desnog predznaka, otvorenog i pluralnog, sposobnog ujediniti najbolje snage čovječanstva i prevladati logiku sukoba i polarizacije između ljevice i desnice.

U svijetu u kojem društvene mreže i algoritmi svakodnevno raspiruju ekstremne emocije, naš odgovor mora biti odbijanje sudjelovanja u kulturnim ratovima i gradnja prostora dijaloga, povjerenja i mira – društva u kojem istina, tolerancija i dostojanstvo svakog čovjeka nisu žrtve ideoloških sukoba, nego temelj trajnog mira i zajedničke budućnosti.

Reakcije na ubojstvo Charlieja Kirka ogolile su dubinu političke polarizacije u SAD-u – podjele koje se, zahvaljujući medijima i algoritmima, prelijevaju i u druge zemlje. Ovaj slučaj pokazuje da najveća prijetnja suvremenim demokracijama nisu jedni ili drugi politički akteri, nego sama polarizacija – stanje trajne ideološke mobilizacije koje se hrani mržnjom, nepovjerenjem i dehumanizacijom te fragmentira društvo na neprijateljske tabore i ograničava prostor za dijalog, empatiju i toleranciju. Polarizacija, kada postane društvena norma, ne samo da osiromašuje politički život, nego razara samu srž demokracije – sposobnost zajednice da u različitosti pronađe zajednički smisao i da neslaganje ne doživljava kao prijetnju, nego kao priliku za dijalog.

Nasuprot polarizaciji i iluziji da se trajna društvena promjena može postići pobjedom u kulturnom ratu, te nasuprot oblicima kršćanstva koji se svrstavaju uz desne ili lijeve ideološke tabore, autentična kršćanska perspektiva poziva na odbacivanje polarizacije i logike sukoba, te na gradnju mostova dijaloga, suživota i pomirenja.[ix] Bez dijaloga nema zajedništva, a bez zajedništva nema održive budućnosti. Kršćanski odgovor na kulturne ratove ne traži pobjedu jednih nad drugima, nego nadilaženje tribalističke logike i obnovu zajedništva u istini i ljubavi. To nije svrstavanje uz desnicu ili ljevicu, uz progresivce ili konzervativce, nego zauzimanje zdrave kritičke distance prema svim velikim pričama i političkim mesijanizmima koji obećavaju spas, a donose podjele i nasilje. U svijetu u kojem društvene mreže i algoritmi svakodnevno raspiruju ekstremne emocije, naš odgovor mora biti odbijanje sudjelovanja u kulturnim ratovima i gradnja prostora dijaloga, povjerenja i mira – društva u kojem istina, tolerancija i dostojanstvo svakog čovjeka nisu žrtve ideoloških sukoba, nego temelj trajnog mira i zajedničke budućnosti.

______________

[i] Postoje, naravno, i umjereni glasovi na obje strane američkog političkog spektra koji su primjereno reagirali na Kirkovo ubojstvo. Među njima je republikanski guverner Spencer Cox, koji je 2023. pokrenuo inicijativu „Disagree Better“, usmjerenu na promicanje kulture civiliziranog dijaloga. Nakon atentata, Cox je apelirao na mlađe naraštaje da grade društvo utemeljeno na poštovanju i razumnom razgovoru, a ne na sukobima i bijesu. S ljevice, političari poput Bernieja Sandersa i Elizabeth Warren također su pozvali na umjerenost, istaknuvši da se demokracija održava kroz slobodu govora, otvorenu raspravu i poštivanje različitih stajališta, čak i onih s kojima se ne slažemo. Unatoč medijskom potenciranju sukoba između demokrata i republikanaca, u SAD-u postoje i pokreti poput Better Angels i Living Room Conversations – prvi konzervativnih, drugi liberalnih korijena – koji okupljaju ljude različitih uvjerenja radi promicanja razumijevanja i konstruktivnog dijaloga. Takvi primjeri, iako nisu rijetki, ostaju u sjeni polarizirajućih narativa jer mediji češće potenciraju sukob nego suradnju. Ipak, upravo u tim tihim, razboritim glasovima leži nada za obnovu demokratske kulture dijaloga.

[ii] Charlie Kirk bio je kršćanin prezbiterijanac, osnivač konzervativnog omladinskog pokreta Turning Point USA i pristaša Donalda Trumpa, za kojeg je pridobio velik broj glasova mladih tijekom predsjedničkih kampanja. Njegova bezrezervna podrška Trumpu – kojeg je nazivao „tjelohraniteljem zapadne civilizacije“ – bila je predmet kritika nekih glasova iz vjerskih zajednica koji ističu da Trump u osobnom i političkom životu ne predstavlja baš klasičan uzor kršćanskog življenja. Kritičari također naglašavaju nespojivost Kirkovih kršćanskih uvjerenja s njegovim zalaganjem za posjedovanje oružja i smrtnu kaznu, pa čak i javne egzekucije teških prijestupnika.

[iii] Dio ljevičarskih komentatora otvoreno je slavio atentat, izražavao radost i pozivao na daljnje nasilje, ponekad čak prema Kirkovoj supruzi, te napadao komemoracije i uništavao murale u njegovu čast. Takve reakcije dolazile su od učitelja, novinara, liječnika i profesora – ne od izoliranih ekstremista. Na društvenim mrežama tražilo se nasilje i prema drugim javnim osobama poput Trumpa, Muska, Rogana, Matta Walsha, Bena Shapira i J. K. Rowling. Svi ovi komentatori koji su slavili Kirkovo ubojstvo sebe smatraju progresivnima i tepaju si kako su na pravoj strani povijesti, ali u svom moralnom sljepilu ne vide ogromne i nepomirljive kontradikcije između svojih deklarativnih stavova i stvarnog ponašanja: dok osuđuju nasilje nad manjinama, istodobno slave ubojstvo neistomišljenika. Takve kontradikcije proizlaze iz gubitka univerzalne etičke mjere, zamijenjene identitetskim i emotivnim kriterijima, što vodi do moralne zaslijepljenosti i selektivnog opravdavanja nasilja.

[iv] Dok je velik broj ljevičarskih komentatora slavio Kirkovo ubojstvo, neki su i otvoreno opravdavali nasilje. Primjer je „Socialist Worker“, portal koji je ranije hvalio Hamasov napad na Izrael kao „dan kad se ispisuje povijest i preuzima inicijativa“, a u vezi Kirka pisao kako je „osjetio barem mali dio nasilja nad Palestincima, crncima, ženama i drugim potlačenim skupinama“ i isticao da socijalisti trebaju stati uz „samozatajne osvetnike“, romantizirajući nasilje kao izraz „pravedne srdžbe“ i zazivajući još nasilja kroz širi otpor i svjetsku revoluciju.

Slično, kineska studentica Julia Xu na Sveučilištu Oberlin izjavila je u raspravi o Kirkovom ubojstvu da „moramo vratiti politička ubojstva“, dodavši: „Mislim da bi se neki ljudi trebali bojati izraziti svoje mišljenje u javnosti. Sva naša čitanja ovog mjeseca govorila su o tome kako je nasilna revolucija u Kini oslobodila milijune ljudi, oslobodila žene, a govorilo se i o demokratskoj diktaturi, gdje Mao piše da ljudi zaslužuju slobodu govora, ali ne bi trebalo biti slobode govora za reakcionare, imperijaliste, kapitaliste i sve te ljude koji su neprijatelji revolucije jer bi to poništilo napredak koji je postignut.“

[v] Kirk je imao nekoliko izjava koje su izazvale optužbe za rasnu neosjetljivost. Najspornijom se smatra njegova tvrdnja da „kad vidi crnog pilota, nada se kako je isti kvalificiran“. Kritičari su u toj izjavi vidjeli rasno motiviranu sumnju u kompetentnost crnih pilota, dok se često prešućuje kontekst u kojem je izrečena – kritika afirmativne akcije, politike koja osigurava zastupljenost manjina u zapošljavanju i obrazovanju. Kirk svoju poziciju tumači kao obranu načela jednakih šansi, a ne diskriminaciju, kao meritokratski stav po kojem bi kvalifikacije trebale biti jedini kriterij. Ipak, taj stav može zanemariti povijesne prepreke i strukturalne nejednakosti koje su oblikovale startne pozicije manjinskih skupina. Kritičari ističu da afirmativna akcija ne zapošljava nekvalificirane osobe, nego kvalificirane koje u praksi imaju manje prilika. Branitelji Kirka, s druge strane, tvrde da je njegova izjava pogrešno protumačena. On, kažu, ne sumnja u crne pilote – ta u svojim političkim i aktivističkim projektima je imao bliske suradnike crne boje kože koji su se protivili optužbama da je Kirk rasist – nego u sustav koji zapošljavajući po kvotama može stvoriti dojam da su neki položaji rezultat politike raznolikosti, a ne stručnosti. Time Kirk upućuje na paradoks afirmativne akcije: mjere koje žele potaknuti uključenost mogu nehotice proizvesti sumnju u meritokratske standarde. Protivnici odgovaraju da, neovisno o kontekstu, takva izjava reproducira predodžbu da ljudi crne boje kože zahtijevaju dodatnu provjeru, dok se kvalifikacije bijelaca podrazumijevaju, da u društvu u kojem bijelci čine povlaštenu većinu percepcija sumnje nije neutralna. Kirk jest imao bliske suradnike crne boje kože, no tu se može raditi o dekorativnoj inkluzivnosti kao strategiji legitimizacije, o „imam crnog prijatelja“-argumentu koji sporne izjave opravdava primjerom poznanika druge rase. Kirk uzvraća kako uopće ne želi govoriti o rasi, nego o ljudskoj vrijednosti i doprinosu zajednici. Smatra da stalno isticanje rasne pripadnosti ponovno razdvaja društvo. Po njemu, DEI-politike ponovno stavljaju rasu u središte, dok bi cilj trebao biti društvo u kojem identitet nije presudan za priliku. Može se argumentirano raspravljati je li Kirkova izjava izraz meritokratskog uvjerenja ili implicitne rasne sumnje, no svako prebrzo ideološki motivirano etiketiranje Kirka bilo kao rasista (s lijeva) ili moralnog junaka (s desna) zatvara prostor za razumnu raspravu.

Drugi omiljeni citat koji navode Kirkovi kritičari je onaj o empatiji. Kirk je jednom prilikom rekao kako „ne podnosi riječ empatija“. Odmah ga se proglasilo mrziteljem. Pritom se prešućuje ostatak izjave iz koje je istrgnut citat: Kirk je govorio o tome kako umjesto riječi „empatija“ preferira riječ „simpatija“, u kontekstu argumentiranja kako državu treba voditi racionalno promišljanje, a ne emocije. Slagali mi se s tim ili ne, to nije isto što i mržnja prema empatiji.

[vi] U Sacramentu su mediji širili lažnu tvrdnju da je Kirk pozivao na vješanje transrodnih osoba. Kasnije su se ispričali i povukli tvrdnje, ali zbog algoritama društvenih mreža veći broj ljudi je pročitao lažnu vijest nego demant. Slično, Stephen King i neki drugi autori širili su izmišljenu tvrdnju da je Kirk pozivao na kamenovanje homoseksualaca; King se ispričao nakon što je saznao istinu. Istu tu izmišljenu izjavu o Kirkovu navodnom pozivanju na kamenovanje homoseksualaca u svom tekstu na 24sata je prenio i kolumnist Tomislav Klauški, no isti tvrdnju nije povukao niti se ispričao. Kirk jest kritizirao pristup LGBTQ+ pitanjima u društvu, protivio se rodno afirmativnoj skrbi za maloljetnike i kritizirao određene medijske sadržaje, no s druge strane mu je jedan od najbližih suradnika Dave Rubin bio homoseksualac, a Kirk je više puta isticao kako su homoseksualci apsolutno dobrodošli u konzervativni pokret, te kako je on kao „kršćanin pozvan da voli svakoga“; kritizirao je homofobiju i one „koji žele postaviti vlastite osobne vrijednosti kao razlog da se izbaci druge ljude iz našeg pokreta“. U kontekstu lažnih optužbi na Kirka je i opetovano ponavljana tvrdnja da je Kirk „nacist“ ili „fašist“, tvrdnja koja ne počiva na vjerodostojnim dokazima da je Kirk pozivao na autoritarno upravljanje, ukidanje demokratskih prava ili druge klasične fašističke politike, nego na ideološkom etiketiranju političkih protivnika i proširivanju pojma „nacist“ i „fašist“ na svakog neistomišljenika.

[vii] Neki liberali su istaknuli da je Kirk bio vješt govornik i debatant koji je unatoč polarizirajućim stavovima često davao korisne savjete mladima i pozivao na otvorenu raspravu. Neki komentatori Kirka opisuju kao sugovornika s „ukusom za neslaganje“, a drugi se nadaju da će se i na ljevici pojaviti govornik sličan Kirku. Slavoj Žižek primjećuje da je Kirk bio dvosmislena figura i da je ponekad dobro otvarao teme koje ljevica zanemaruje (npr. klasna borba protiv korporacija), i opisuje njegovo javno djelovanje kao „ljubazno i strpljivo argumentiranje bez brutalnih i ponižavajućih pretjerivanja“. Žižek citira slovensku novinarku Mojcu Pišek: ona Kirka čak naziva „socijalističkim reformatorom“ koji se u posljednjoj godini svog javnog djelovanja „postupno pomicao od standardnog desničarskog populizma ka većoj osjetljivosti prema onome što ne možemo nazvati drukčije nego klasnom borbom“.

[viii] Ljevičarsko se nasilje proteže od Diderotovih vizija „zadavljenih kraljeva i svećenika“, preko Lenjinovih poziva na vješanje kapitalista užetom koje su nam prodali, Maovog „ubijanja jednog da se odgoji stotina“ do Pol Potovog „ubijanja desetorice nedužnih da ne bi pobjegao jedan neprijatelj“. Desničarsko nasilje kreće se od Hitlerove rasne ideologije u kojoj je „život jedne rase vrijedan više od života tisuća pojedinaca koji joj prijete“, preko Mussolinijevog „snažnog čovjeka koji uništava slabog“, Antonescuovih vizija o „higijenskom čišćenju nacije od izdajnika“ do Francovih vizija o „ubijanju desetorice neposlušnih kako bi tisuće mogle živjeti u miru“.

[ix] Papa Franjo je neumorno upozoravao na „virus polarizacije“ koji truje naše misli, osjećaje i odnose, na „kulturu odbacivanja“ i „logiku sukoba“, u kojoj se drugi više ne promatra kao osoba, nego kao prijetnja koju treba ukloniti, a papa Lav nas opominje kako su pobjede stečene oružjem u stvarnosti porazi i da Bog ne želi sukobe i (kulturne) ratove nego mir i da podržava one koji se trude izaći iz spirale mržnje i krenuti putem dijaloga.

---

Marijan Oršolić

---