www.polis.ba

Toma učenik – blizanac svakog čovjeka

Toma, zvani Blizanac, svevremeni je čovjek, vjernik nužne sumnje. On je blizanac svakome od nas, kao što je vjeri najvjernija pratilja sumnja

«Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: ‘Vidjeli smo Gospodina!’ On im odvrati: ‘Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.’

I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: ‘Mir vama!’ Zatim će Tomi: ‘Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.’ Odgovori mu Toma: ‘Gospodin moj i Bog moj!’ Reče mu Isus: ‘Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!’» (Iv 2024-29).


Crtica uz Sederove slike Isusova učenika Tome

Među najvažnije suvremene slikare s biblijskim temama pripada Đuro Seder (1927-2022). Sederove slike s religioznim motivima, dominantno onim iz evanđelja, nisu puko odslikavanje, koloritni refleks zapisane riječi niti preslikavanje kanoniziranih slika, nego smiona aktualizacija ispripovijedanoga događaja, odgovor iz osobnoga doživljaja i iskustva onoga što evanđelist i tradicija prenose. Tako je i s dvije Sederove slike o Isusovom učeniku Tomi. Riječ je, naime, o pouskrsnom susretu Isusa i njegova učenika Tome za koga Ivan Evanđelist piše da je Blizanac, a kršćanska tradicija ga je prozvala “nevjernim”. I sam ga Seder imenuje: “Nevjerni Toma”. Druga slika iz iste godine (2003) zove se “Gospodin moj i Bog moj”. Dvije slike, dvije su sekvence istoga događaja, dvije mogućnosti susreta s tajnom raspetoga Pravednika koga je Bog čudesno uskrisio, dva doživljaja, dva naglaska…

Đuro Seder, ‘Nevjerni Toma’

Prva slika (Nevjerni Toma), s dosta uzavrelosti, i bojom i pokretima, s početka je susreta Isusa s Tomom. Čini se, čim je došao među skupljene učenike, Isus se skroz primiče i nudi svome sumnjivom prijatelju da sam provjeri ono što je tražio. Središte slike je Tomin zatečeni i zaustavljeni nemirni prst usmjeren prema Isusovoj rani. Druga Sederova slika koloristički je također živa, ali je i bojom i pokretima stišanija. Toma je mirniji, u razrješenju sumnje i u ispovjednom povlačenju ruke, u priznanju objave Boga u tjelesno Raspetom – Gospodin moj i Bog moj.

Đuro Seder, ‘Gospodin moj i Bog moj’

Riječ je o Isusovim ranama s križa, o izranjenom tijelu, iako uskrslom. Riječ je o Bogu koji se ne može odgurnuti u pobjednički mit uskrsnuća, o Bogu kojega nema bez apsurda ljubavi, križa i besmisla patnje, bez totalnoga gubitka, sveopće ostavljenosti i one najtjeskobnije, odsutnosti Boga u nagloj i nepravednoj smrti; riječ je o Bogu kojega nema bez mraka i duge šutnje Velike subote, smrtne šutnje groba, čiju odsutnost jedino ljubav može izdržati. I kojeg se prepoznaje i dodiruje ne u velikim riječima vjere, nego u nebrojenim izranjenima ovoga svijeta i to ljubavi prema njima.

Riječ je o Tomi u nama, o autoportretiranom slikaru kao čovjeku uopće koji traži Boga u ranama, u protestu protiv lakomislene vjere i ishitrene nevjere. Riječ je o ranama Drugoga kao “dokaznom materijalu” vjere u ljubavi, o ranama na tijelu čovjeka i ljudi, Božje djece kao privilegiranom mjestu susreta s Bogom.

Kad smo kod rana misao kreće u daleku prošlost, k svetom Martinu Tourskom (316-397), prvom zaštitniku Francuske, jednom od utemeljitelja zapadnog redovništva, čovjeku koji je živio u vremenu arijanskih sukoba oko Isusova čovještva i božanstva, u 4. stoljeće, u vrijeme opijenosti konstantinskim obratom i slobodom kada se, kako piše Martinov životopisac Sulpicije Sever, izvanjski slobodni kršćani nalaze pred novim iskušenjima, pred onim najvećim, pred samorazumljivošću i trijumfalizmom vjere, pred zavodljivošću političke religije i Crkve kao svjetovne moći, kada čak Isusa, i onoga na križu, krune zlatnim krunama svjetovnih careva.

Kad govorimo da je vjeri sumnja vjerna pratilja, pitom sumnja ne znači odmah sumnju u Boga, nego u svoje zamisli i uvjerenja. To je blagotvorna, spasonosna sumnja u sebe i otvorenost za novo Božje iznenađenje, za vjeru kao stalni proces zrenja u vjernosti Bogu i ljudima.

Tako se, piše Sever u 24. poglavlju svečeva životopisa, i Martin našao na teškoj kušnji. Ukazao mu se jednom zgodom nitko drugi nego sam Nečastivi; i to ni manje ni više nego u zasljepljujućem svjetlu i predivnom liku samoga Krista, obučena u sjajnu odjeću, na nogama sa zlatnim sandalama i s dijademom, carskom krunom od najdragocjenijeg kamenja na glavi. Baš onakav kakvim ga je prikazivala cezaropapistička ikonografija. Đavao u liku Isusa! Martin se izgubio. “Martine, priznaj ono što vidiš: ja sam Krist. Na povratku na zemlju htio sam se prije svega objaviti tebi” – zavodljiv je đavao. Martin je izgubljen samo šutio. “Dakle, Martine, zašto se ustežeš povjerovati u onoga koga vidiš? Ja sam Krist” – uvjeravao ga je đavao. “Gospodin Isus nije navijestio da će doći obučen u purpur, niti sa sjajnom dijademom. Neću vjerovati u Kristov dolazak ako ne bude imao izgled i oznake dana svoje muke, ako ne donese rane s križa” – rezolutno je, slično učeniku Tomi, Martin odbio velikoga napasnika. Nije đavao “crna nakaza”, s rogovima i repom i vilama, nego lijepi, rekli bismo, u kravati i odijelu zavodljivi svjetlonoša (Lucifer). Ali bez rana!

Toma je čovjek, Martin je čovjek svih vremena. Oba sumnjaju. Sumnja nije osobina samo “moralno izopačenih” suvremenih ateista i materijalista koji se eto želi osigurati, koji želi opipati i posjedovati.

Toma, zvani Blizanac, svevremeni je čovjek, vjernik nužne sumnje. On je blizanac svakome od nas, kao što je vjeri najvjernija pratilja sumnja. Jer, bilo bi prebrzo i lakovjerno odmah povjerovati u uskrsnuće. Uskrsnuće bez rana otklizalo bi u pobjednički mit, u sretni završetak, u jeftini Happy End (T. Halík) kojim bi se obeskrijepio ne samo Isusov križ, nego bi se čitav život ispraznio i opustošio od smisla. Bila bi to vjera u Boga kojemu je svemoć vladanje i dominacija, a ne vjera u Isusova Boga koji ima otvorene oči za patnju i nevolje svojih stvorenja (J. B. Metz). Bio bi to bezosjećajni i nesolidaran Bog, Bog koji se oglušuje na ljudske muke, na traženja, na sumnje i grijehe, na tolike nepravedne patnje i nezacijeljene rane svoje djece. Bio bi to Bog koji potvrđuje ubijanje nedužnih i legitimira sveti teror u vlastito ime. Bio bi to trijumf zaborava i otuđenja samoga čovjeka.

On prepoznaje u Kristovu tijelu svoga Gospodina koji pati, Boga koji mu se objavljuje u ranama podnesenim za njega i za ljude. Toma ne može ostati nedodirnut ni ravnodušan da u patničkim ranama ne prepozna samoga Boga. Toma je slika vjernika koji sumnja, koji se ne miri s vjerom bez rana, s vjerom bez praktične ljubavi.

Isus je najmanje uspjeha imao među religioznim stručnjacima koji su usred sinagoge i Hrama, opsjednuto ustajali protiv njega – imputirajući mu da je bogohulnik, u službi poglavice demona. I pritom nisu ni trena sumnjali u sebe. Kad govorimo da je vjeri sumnja vjerna pratilja, pitom sumnja ne znači odmah sumnju u Boga, nego u svoje zamisli i uvjerenja. To je blagotvorna, spasonosna sumnja u sebe i otvorenost za novo Božje iznenađenje, za vjeru kao stalni proces zrenja u vjernosti Bogu i ljudima. To također znači ono što je Pavao pisao da je ljubav iznad najmoćnije vjere. Mnogo se, naime, posvuda, u obitelji, u crkvama po trgovima i medijima svađamo pa i ratujemo tko bolje vjeruje (moli), čija je vjera bolja. Međutim, provjera vjere je u ljubavi. Nažalost, može se vjerovati bez ljubavi, bez suosjećanja za patnje drugih, za rane. To je masovna pojava. Ljubav čini vjernika autentičnim i dosljednim. Ljubav je u stanju iznijeti samoće i sumnje, svoje i tuđe sumnje, svoj gubitak vjere i nevjeru drugih.

Sederove slike Tome pokazuju da Isus ljubi svoga sumnjivca Tomu. A Toma neće vjeru bez ljubavi, bez rana. On prepoznaje u Kristovu tijelu svoga Gospodina koji pati, Boga koji mu se objavljuje u ranama podnesenim za njega i za ljude. Toma ne može ostati nedodirnut ni ravnodušan da u patničkim ranama ne prepozna samoga Boga. Toma je slika vjernika koji sumnja, koji se ne miri s vjerom bez rana, s vjerom bez praktične ljubavi. Njegova sumnja završava u priznanju rana ljubavi!


Fra Ivan Šarčević