Tko prepoznaje Boga u čovjeku?

Dok spomendan Isusova uskrsnuća – nedjelju i sam Uskrs, kršćani slave od početka, Božić – rođenje Isusovo počinju slaviti tek od IV. stoljeća. I to 25. prosinca, najvjerojatnije iz razloga da njime nadomjeste rimsku, za njih pogansku svetkovinu rađanja Nepobjedivog boga Sunca, pobjedu svjetla nad tamom. Uz taj državni kult vezale su se i Saturnalije – gozbe, veselja i zabave, koje su, izgleda, kao pripremu za Božić, najprije u Italiji pa kasnije drugim krajevima, kršćani zamijenili adventskim pripremama. Advent će u naše vrijeme, svojim spektaklima i raznovrsnošću ponuda, natkriliti i sam Božić.

U nekim istočnim crkvama zadržala se tradicija da se jednom svetkovinom slavi Isusovo rođenje i Bogojavljenje, Sveta tri kralja ili kako se negdje još kaže Pohod triju mudraca. U nekim sjevernim zemljama, Tri kralja su se nekada slavila svečanije od Božića. U nekim crkvama božićno vrijeme traje sve do svetkovine Prikazanja Isusova u hramu, do Svijećnice (Kalandora, u istočnim crkvama Sretenje), dakle četrdeset dana, dok kod većine katolika redovito završava s Isusovim krštenjem, nedjeljom poslije Bogojavljenja.

Uz Isusovo rođenje i njegove prve mjesece vežu se događaji koje slikovito opisuju dvojica evanđelista, Matej i Luka. Marko i Ivan se ne bave Isusovim rođenjem, nego odmah započinju s Isusovim javnim nastupom. Uostalom, sva četiri evanđelja nemaju nakanu sastaviti Isusov životopis, nego navijestiti Isusovu glavnu poruku koju vežu uz Isusove susrete i javne govore te uz konstanto Isusovo poučavanje svojih učenika, smatra se, kroz tri godine. Poznavatelji Novoga zavjeta govore da su evanđelja ustvari izvještaji o Isusovoj muci i uskrsnuću s većim uvodima. Najvažniji su dakle Isusovi posljednji, a ne prvi dani života, smrt i uskrsnuće, a ne rođenje. Sve se, uostalom, razumijeva i oblikuje s Isusova kraja. I križ se tumači iz perspektive uskrsnuća.

Evanđelja se međusobno isprepliću. Tako i Matejevo i Lukino pripovijedanje o Isusovu rođenju. Događa se da zaboravimo koji je od njih pisao o Isusovom rodoslovlju koje počinje uzlazno, od Abrahama, a koji silaznom genealogijom; koji o pastirima i rođenju u jaslicama, a koji o poklonstvu kraljeva, o bijegu u Egipat ili prikazanju u Hramu. Tako to nekako kao da i treba biti, jer sve se stapa u jednu osobu. Četiri evanđelja, svako sa svojim naglascima, svjedoči o jednoj jedinoj poruci: Bog u kojeg kršćani vjeruju ulazi u ljudsku povijest, postaje čovjekom Isusom, poput svakoga od nas, posve neprepoznatljiv na prvu.

Kada Matej i Luka pišu o Isusovom rođenju i njegovim prvim mjesecima, napomenuli smo, čine to iz perspektive Isusova kraja, smrti i uskrsnuća. Čine to imajući pred očima i Isusov život među ljudima: konkretni čovjek iz Nazareta, sin Marijin i drvodjelje Josipa, živio je među ljudima, dijelio ljudsku sudbinu, potrebit druženja, nježnosti i pažnje, čovjek iz naroda, obdržavatelj Zakona i poštovalac tradicije, čovjek molitve i odlazaka u sinagogu i Hram, putujući propovjednik i siromašni učitelj, začudan znalac Pisma i Zakona, nepojmljivo jak na riječi – riječi koja je uznemiravala mnoge, posebno umišljeno pravedne i pravovjerne. Njegova riječ oslobađala je od laži i grijeha, od idola, duševnih i tjelesnih bolesti. Sve se to, pomislit će s pravom netko, dade naći i kod nekih drugih ljudi. Uvijek je zacijelo bilo i bit će jačih čudotvoraca i heroja od Isusa. Čak i njegov završetak na križu malen je pred daleko strašnijim ljudskim patnjama, porazima i smrtima. I nečija rođenja dogodila su se i događaju u gorim neuvjetovanostima, bijedama i neizvjesnostima, nego Isusovo na betlehemskim poljanama.

Ipak, Isus je i posve drukčiji, neusporediv u ljudskosti, u humanosti, u vjeri, najviše u ljubavi. Tako ljubiti ljude i ne biti pristran, nego istinit; tako bez straha, magije i trgovačkih zadrški govoriti o milosrdnom Bogu, kao ocu, tati, a ne pasti u sladunjavost i patetiku; tako gledati ljude, čistom dušom, bez zavisti, požude i dominacije i željeti im sreću, puni život, tako dobrohotno gledati svoje neprijatelje, a ne poniziti se ni upasti u mazohizam! Tako vjerovati u Božju dobrotu nasuprot svoj destruktivnoj snazi zla i snazi zlih ljudskih moći, oružja i vlasti; tako se nadati u Boga i u toj nadi da će dobro pobijediti, živjeti predano i odlučno; tako bezuvjetno ljubiti ljude, prevrtljive ljude, svoje učenike, prijatelje i neprijatelje, malovjerne i izdajnike, usprkos svoj njihovoj slabosti, zakazivanju i zloći. Nikada ne uljepšavati ljude, a nikad se ne razočarati u njih, uvijek imati vjeru ne samo u Boga, nego i povjerenje u ljude, u ono nikada dokraja uništivo, ono božansko dobro, u svakom čovjeku. Jedan i jedini je Isus.

Dok se primičemo tajni Božića, dok preko svih lijepih ili manje lijepih ukrasa i božićnih rekvizita, običaja i obreda, želimo prispjeti k tajni Božjeg utjelovljenja, ne zaboravimo unutarnju pripremu za te svete dane. Uzor nam mogu biti tri vrste ljudi koji su – svi na svoj način – otvoreni za susret s Bogom u čovjeku. Njih se spominjemo u božićnim blagdanima. Osim Marije i Josipa, prvi su pastiri zaključili da se rodio Mesija i stigli k Isusu. Za njih se kaže da su priprosti, da noću, dok vlada tišina i njihova stada počivaju, čuju muziku s neba punog zvijezda, i hitaju k Isusu slaveći Boga s anđelima i svemirom cijelim. Bog nije mogao drukčije, nego iznenaditi ljude najvećim iznenađenjem – postati čovjekom. To prepoznaju maleni!

Drugi koji dolaze pokloniti se Malenome su kraljevi. Za njih se kaže da su i mudraci, i to iz različitih rasa. I oni, moćni i pametni, iz sve svoje kraljevske uzvišenosti i znanstvene mudrosti, iz poznavanja zvijezda i svemira, potvrđuju da nema veće tajne nego postati i biti čovjekom. To je božanski. Slični prepoznaju sličnoga. Kraljevi kralja, mudraci Božju mudrost. Onaj koji je pametan i mudar, velik i obrazovan, on prepoznaje veličinu u malenom, poštuje i klanja se većemu od sebe.

I treći koji prepoznaju Boga u djetetu, u čovjeku, su svećenik Šimun i hramska podvornica Ana. Njih dvoje, starci, čitav život u Hramu mole i služe. Bilo je u to vrijeme, naravno, mnogo više svećenika, hramskih služitelja i poslužiteljica, ali ti nisu prepoznali kairos Božjeg pohođenja. Neće to učiniti ni kasnije. Veliki i mali svećenici, saducejska sljedba, kao ni većina farizeja nisu prepoznali vrijeme spasenjskog pohođenja. Odbacili su Isusa. Oni su, kako to mi ljudi najbolje i najvještije znamo, trgovali s Bogom. Svećenici su prodavali svete stvari da bi dobro živjeli i bili utjecajni. Farizeji, pobožni ljudi, trgovali su molitvom, hramskim porezom i postom da bi uvjetovali Boga i postigli duhovna dobra. Duhovni ljudi, ne tek pobožni, ljudi gladni Boga i ustrajni u čežnji za njim, prepoznaju Boga u čovjeku, u Isusu.

Pastiri, kraljevi, Šimun i Ana i slični njima, prepoznaju Božji dolazak u muzici svemira, u zvijezdi izvan svoga kraja, prepoznaju Spasitelja i u svetom mjestu – Svjetlo na prosvjetljenje naroda i mirni spokoj u Božjoj blizini. Ima Isusovih učenika i danas kojima treba obraćenje i dugo školovanje da povjeruju da se Bog objavio u čovjeku.

Ivan Šarčević. Tekst je izvorno objavljen u listu Jajački vjesnik, prosinac 2025.