Intervju s fra Marinkom Pejićem: Bog dolazi čovjeku po čovjeku

Fra Marinko Pejić (Gornja Obodnica/Tuzla, 1972), bosanski franjevac, teolog, profesor. Završio filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i u Bolonji (Italija). Postdiplomski studij sa specijalizacijom iz Duhovne teologije završio na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu, gdje je doktorirao 2005. Na Franjevačkoj teologiji Sarajevu predavao je predmete: Duhovna teologija, Franjevačka duhovnost, Istočna teologija i Ekumenska teologija. Trenutno živi i djeluje u samostanu na Bistriku u Sarajevu.

***

U božićnom intervjuu za Polis, fra Marinko Pejić odgovara na pitanja o smislu Božića, razlogu zašto se Bog htio roditi kao maleno dijete u siromaštvu i na rubu svijeta. Objašnjava zbog čega je Božić objava Božje svemoći koje se očituje u ljubavi te naglašava etičku dimenziju slavljenja Božića, usmjerenu prema pravednosti, solidarnosti i društvenoj odgovornosti za svakog čovjeka. Nada, koja nosi život, u božićnoj noći nalazi svoj nepokolebljivi temelj. Ovo su neke od tema o kojima smo razgovarali s fra Marinkom.

***

U misteriju Božića objavljuje se jedan radikalno novi Božji odnos prema čovjeku. Ne samo da Bog od čovjeka ne odustaje, nego i sam postaje jednim od nas. Što znači to da je Bog postao čovjekom i u kakvom pravcu vjera u Utjelovljenoga okreće vjernički život?

Božić nam govori da Bog ne ostaje udaljeni promatrač ljudske povijesti, nego ulazi u nju iznutra. Kad kažemo da je Bog postao čovjekom, ne mislimo samo na jednu pobožnu ideju, nego na temeljnu tvrdnju kršćanske vjere: Bog prihvaća ljudsku krhkost, ranjivost i svakodnevicu. On ne spašava čovjeka „izvana“, nego dijeleći njegov život, njegove radosti i patnje.

Utjelovljenje zato znači da je ljudski život, sa svim svojim granicama, dobio neizmjerno dostojanstvo. Bog se ne objavljuje u sili i moći, nego u djetetu, u slabosti i siromaštvu. Time se mijenja i naša slika o Bogu, ali i o čovjeku: Bog je blizina, a čovjek je biće kojemu se Bog bezuvjetno približava. Vjera u Utjelovljenoga usmjerava vjernički život prema konkretnosti. Ona ne ostaje na razini apstraktnih ideja ili samo osobne pobožnosti, nego traži da se živi u solidarnosti, suosjećanju i odgovornosti za drugoga. Ako je Bog postao čovjekom, onda se susret s Bogom događa i u susretu s čovjekom – osobito s onim slabim, zaboravljenim i odbačenim.

U tom smislu, Božić je poziv da vjera postane utjelovljena: u našim odnosima, u društvu, u brizi za dostojanstvo svakog čovjeka. Vjera u Utjelovljenoga okreće život prema ljubavi koja se ne boji blizine, rizika i služenja – jer upravo tim putem Bog dolazi k nama.

Kao da Bog želi da rođenje njegovog Sina bude neprimijećeno; rađa se usred noći, na periferiji, u špilji. Zbog čega?

Narativ o Isusovu rođenju gotovo je sablažnjivo tih. Bog ne ulazi u našu povijest uz buku moći, nego u šutnji noći; ne u središtu carstva, nego na njegovoj periferiji; ne u palači, nego u špilji. Kao da Bog svjesno izabire skrovitost kako bi pokazao da se njegova prisutnost ne nameće, nego daruje. Noć Betlehema otkriva Boga koji dolazi nenametljivo, ostavljajući čovjeku slobodu da ga prepozna ili mimoiđe.

Takav izbor mjesta i vremena govori i o Božjem solidarnom spuštanju u samu krhkost ljudskog postojanja. Špilja, siromaštvo i rub društva nisu slučajni dekor, nego teološka poruka: Bog se poistovjećuje s onima koji nemaju glasa, sigurnosti ni priznanja. Rođenje u noći simbolizira svjetlo koje ne poništava tamu silom, nego je tiho prožima. Bog ne dokida ljudsku povijest izvana, nego je iznutra preobražava.

Za vjernika to znači da Boga ne treba tražiti samo u izvanrednom i uzvišenom, nego upravo u malom, skrivenom i svakodnevnom. Betlehemska noć uči vjeri koja zna bdjeti, slušati i prepoznavati Božji dolazak tamo gdje ga se najmanje očekuje. Ona poziva na životni stav poniznosti i budnosti – na spremnost da se Boga prepozna u tišini, u slabosti i na rubovima svijeta, gdje se i danas rađa nada.

Je li moguće da vjerniku koji slavi Božić bilo koji čovjek na ovome svijetu bude tuđinac?

U svjetlu Božića, odgovor na to pitanje može biti samo negativan – vjerniku koji slavi Božić nijedan čovjek ne može biti tuđinac. Božić objavljuje Boga koji ne ostaje na distanci, nego ulazi u ljudsku povijest, u konkretnu ljudsku sudbinu. Utjelovljenjem Bog se trajno solidarizirao s čovjekom kao takvim, a ne samo s „našima“, bliskima ili sličnima. Ako je Bog postao jedan od nas, tada je svaki čovjek zahvaćen tim Božjim „da“ čovječanstvu.

Papa Franjo u svojoj enciklici Fratelli tutti snažno podsjeća da je bratstvo temeljna istina kršćanske vjere, a ne puka moralna opcija. Polazeći od prispodobe o milosrdnom Samarijancu, on pokazuje da bližnji nije onaj koga mi izaberemo, nego onaj koji se nađe na našem putu, osobito ranjeni, zaboravljeni, isključeni. Božić upravo to objavljuje: Bog sam postaje „stranac“, dijete položeno u jasle, bez mjesta u svratištu, kako bi nam pokazao da se s Njim susrećemo ondje gdje se susrećemo s najmanjima.

Zato kršćanin ne može slaviti Božić, a istodobno zatvarati srce pred drugim čovjekom – bilo da je on druge nacije, vjere, kulture ili društvenog statusa. Isključivanje drugoga proturječi samoj logici utjelovljenja. Vjera u Boga koji se rodio kao dijete poziva na otvorenost, gostoljubivost i prepoznavanje zajedničkog dostojanstva svakog čovjeka. Jer onaj koji se klanja Djetetu u jaslama uči gledati svakog čovjeka kao brata – ne po krvi, nego po Božjoj odluci da u Kristu svi postanemo jedno ljudsko „mi“.

Isus se rađa kao siromah, siromasi ga prvi prepoznaju i dolaze mu se pokloniti. Tko su siromasi, i ondašnji i današnji, koji u nemoćnom djetetu prepoznaju moć koja osvjetljava tamnu noć njihovih života i srca im ispunja radošću i zahvalnošću?

Isusovo rođenje otkriva jednu trajnu duhovnu zakonitost: Bog se najlakše prepoznaje ondje gdje nema moći kojom se čovjek sam može zaštititi. Zato su prvi koji su prepoznali dijete u jaslama bili siromasi – pastiri, ljudi bez ugleda, bez sigurnosti, naviknuti na noć, hladnoću i neizvjesnost. Oni su u tom nemoćnom djetetu vidjeli Boga koji je blizu, Boga koji ih razumije jer dijeli njihovu sudbinu.

Siromasi toga vremena nisu bili samo materijalno oskudni, nego i društveno nevidljivi, gurnuti na rub religijskog i društvenog poretka. Upravo zato su bili otvoreni Tajni: Njihova budnost u noći postaje nutarnja budnost srca. I danas su siromasi prije svega oni koji nose neku vrstu ranjivosti: ljudi opterećeni nepravdom, usamljeni, bolesni, progonjeni, obespravljeni, ali i oni koji su iznutra umorni, razočarani, lišeni smisla. To nisu uvijek ljudi bez materijalnih dobara; često su to ljudi bez glasa, bez priznanja, bez nade da će ih netko vidjeti. U njima postoji duboka čežnja za svjetlom koje ne osuđuje i ne traži dokaz uspješnosti.

Takvi ljudi u betlehemskom Djetetu prepoznaju moć drugačije vrste: moć blizine, nježnosti i vjernosti Boga koji ne spašava odozgo, nego iznutra.

Kakvo je to društvo koje slavi Božić, a zbog nepravdi i korupcije stvara siromašne i mnogima oduzima nadu u sadašnjost i vjeru u budućnost? Može li se takvo društvo nazvati kršćanskim bez obzira na sav izvanjski božićni dekor?

Takvo društvo živi duboku proturječnost. Ono slavi Božić kao kulturni događaj, ali ne dopušta da božićna poruka zahvati njegove stvarne odnose, strukture i odluke. Ako se u društvu istodobno toleriraju nepravda, korupcija, izrabljivanje i sustavno stvaranje siromaštva, tada Božić ostaje sveden na folklor, dekor i emotivni ugođaj, a ne postaje načelo koje oblikuje život.

Kršćanstvo, međutim, ne može ostati zatvoreno u privatnu pobožnost, obrede ili javne simbole. Utjelovljenje Boga u Isusu Kristu znači da vjera nužno ima društvene posljedice. Ona se provjerava upravo u tome kako se odnosimo prema najslabijima, kako gradimo pravednije strukture i kako štitimo dostojanstvo svakog čovjeka. Gdje vjera ne utječe na konkretne izbore, zakone i društvene odnose, ona se pretvara u formalizam i postaje svojevrsna “duhovna terapija” koja umiruje savjest, ali ne mijenja stvarnost.

Zato se društvo koje proizvodi siromašne, a pritom se naziva kršćanskim, mora zapitati što zapravo slavi. Bez obraćenja srca i bez spremnosti da božićna nada postane kriterij javnog života, takvo se društvo teško može nazvati kršćanskim, bez obzira na raskošne jaslice, svjetla i blagdansku retoriku. Pravi Božić započinje ondje gdje se vjera pretače u pravednost, solidarnost i odgovornost za zajedničko dobro.

Nada koja nosi život naprijed započinje u božićnoj noći? Koja je to nada?

Problem zla i nasilja, postavlja se danas možda dramatičnije nego ikad ranije. Pitanje koje je za nas konkretno, kršćane i sve druge ljude na ovom području od presudne važnosti. Mi udišemo klimu nasilja i nepravde, tako da one postaju prihvatljive na široj skali, mi se navikavamo na nasilje kao na nešto prirodno i očekivano.

Ozbiljno pitanje koje nam se po sebi nameće: kako sačuvati moralni i kršćanski integritet pred patnjom i stradanjem, koju ne možemo izbjeći: okrutni ratovi, prirodne katastrofe, nove bolesti… Ne radi se samo o fizičkom opstanku, nego kako ostati duhovno zdravi i ne prihvatiti logiku zla, gdje naći nadu?

Nada koja pokreće život naprijed doista započinje u božićnoj noći. To nije optimizam koji zatvara oči pred tamom svijeta, nego nada koja se rađa upravo usred noći – u tišini, na rubu, ondje gdje ljudska snaga prestaje. U djetetu položenom u jasle Bog nam poručuje da nije odustao od čovjeka i da povijest, unatoč svim lomovima, ima smisao. Božićna nada je nada Božje blizine, nada da ni naši osobni životi ni svijet nisu prepušteni slučaju. Iz jaslica započinje put koji vodi prema pomirenju, odgovornosti i novom početku. Ne znam kako se nadati da će biti bolje, da će svijet i mi u njemu sljedeće godine biti bolji, ali nadam se, ipak, svijet ima smisla, da nije bez Boga.

Kada se u ovom svijetu događa nešto za mene nedokučivo, nerazumljivo, ili čak besmisleno, onda ostaje samo nada, koja znači da stvari i pojave ni tada nisu bez smisla: Bog je jedini koji zna i poznaje smisao svih stvarnosti.

Što je suprotno toj nadi?

Suprotno nadi o kojoj govorimo nije tek prolazni pesimizam ili trenutačna tuga, nego beznađe – stanje u kojem čovjek prestaje vjerovati da je njegov život u Božjim rukama i da povijest ima smisao. Beznadna osoba više ne očekuje ništa, nego se zatvara u strah, samodostatnost ili ravnodušnost.

U teološkom smislu, suprotno kršćanskoj nadi nije patnja sama po sebi, nego isključivanje Boga iz patnje: uvjerenje da smo prepušteni slučaju, sili jačega ili vlastitim ograničenim mogućnostima. Beznadna je ona logika svijeta koja mjeri vrijednost života uspjehom, moći i vidljivošću, a slabost, siromaštvo i neuspjeh smatra porazom.  Božić se upravo tome suprotstavlja. Dijete položeno u jasle razotkriva laž beznađa: Bog nije odsutan ni u noći, ni na periferiji, ni u krhkosti. Tamo gdje čovjek vidi kraj, Bog započinje novi početak. Zato je suprotno kršćanskoj nadi zatvaranje srca pred tom istinom – odbijanje povjerenja da Bog i danas djeluje, tiho, nenametljivo, ali spasenjski.

Iz pozicije ljudske moći, promrzlo novorođenče u jaslama je simbol nemoći. Kakva je to Božja moć koja se objavljuje u nemoći?

Iz perspektive ljudske moći, promrzlo novorođenče položeno u jasle doista izgleda kao znak potpune nemoći. No upravo se u toj nemoći objavljuje radikalno drukčija Božja moć. To nije moć koja nadjačava, prisiljava ili zastrašuje, nego moć koja stvara odnos, koja se spušta, prigiba i ulazi u krhkost ljudskog postojanja.

Utjelovljenje otkriva Boga koji ide putem poniznosti – via humilitatis. Ta poniznost je snaga ljubavi koja se ne boji zemlje (humus) i ljudske ranjivosti. Zato jaslice nisu poraz Božje svemoći, nego njezina najdublja objava: Bog je moćan jer ljubi do kraja. Iz toga proizlazi i poziv Crkvi i vjernicima. Ako je Bog svoju spasenjsku moć objavio u poniznosti, tada i kršćanski život – osobni i društveni – mora biti obilježen tom istom poniznošću.

Svjetlo Isusova rođenja skida maske s oholih lica, s lica koja glume moć, uspjeh ili stalnu nasmiješenost. Skida i masku samosažaljenja, depresije, ovisnosti i raznih tereta koji jedni drugima tovarimo. Jednom riječju, betlehemsko svjetlo poziva na prihvaćanje istine o sebi samome i o čovjeku uopće. A ta je istina da Bog, osim što je stvorio čovjeka, dolazi svakom čovjeku po čovjeku, dolazi po Isusu da svatko postane čovjekom.

U tom smislu, božićna noć ne slavi nemoć, nego Božju moć ljubavi koja se usuđuje biti krhka – moć koja i danas, tiho ali postojano, osvjetljava tamu ljudskih života.

---

Razgovarao: Jozo Šarčević, polis.ba

---