Božić i tri duha sekularizacije

Božić je u našoj kulturi trenutak u kojem se prelamaju najdublje napetosti između religijskog i sekularnog imaginarija. Obuzet blještavilom svjetlucavih dekoracija i ekonomijom potrošnje, on je istovremeno iz vjerske perspektive događaj koji počiva na paradoksalnoj logici radikalnog poniženja Boga koji ne dolazi u snazi, nego u slabosti, ne u vidljivosti, nego u skrivenosti. Ovaj raskorak otkriva složenu povijest europske sekularizacije, koju Olivier Roy u knjizi “Je li Europa kršćanska?” opisuje u tri faze.

Prva faza: sekularizacija koja je zadržala moralnost

Prvi veliki val sekularizacije, koji je nastupio između sredine 19. i sredine 20. stoljeća, donio je veliko presizanje države u tradicionalnu sferu Crkve. Nije došlo do napuštanja kršćanskog moralnog koda, nego je on preseljen iz crkvenog u državni i društveni okvir. Moral je ostao gotovo nepromijenjen: obitelj, red, odgovornost, rad i međugeneracijska solidarnost i dalje su tvorili normativnu osnovu zapadnih društava. No, novost je nastupila u pogledu onoga tko taj moral administrira. Nije to više bio liturgijski i sakramentalni poredak, crkvena hijerarhija i bratovštine, nego školski sustav, pravni okvir, socijalna politika i kulturne institucije.

U takvom kontekstu i Božić prolazi svojevrsnu transpoziciju. Gubi sakramentalnu gustoću, više nije samo blagdan otajstva, nego i društveni marker stabilnosti. Obiteljska toplina, okupljanje, zajedništvo, osjećaj pripadnosti, sve to funkcionira kao ostatak kršćanskog koda koji više ne pripada ekskluzivno religioznoj praksi. Božić tako postaje kulturni ritual čija je forma još uvijek natopljena implicitnim kršćanskim značenjima, iako je njegova izvedba u rukama države, društva i tržišta.

Druga faza: antropološki zaokret i fragmentacija vrijednosti

Ova faza, koja nastupa nakon 1960-ih, donosi dublji prijelom. Više nije riječ o premještanju autoriteta, nego o promjeni same supstance moralnoga. Pojedinac sada postaje primarni nositelj smisla. Autonomija, samorealizacija, redefinicija tijela, seksualnosti i identiteta; sve to tvori novi kulturni horizont u kojem tradicionalne norme gube egzistencijalnu uvjerljivost.

Božić u tom okruženju prestaje biti primarno obred zajedništva i postaje festival želja. Njegova simbolika više nije vezana uz otajstvo malenosti i poniznosti, nego uz dinamiku osobnog ispunjenja. Darovi postaju potvrda identiteta, a ne znak primljenog dara; obitelj se okuplja kao emocionalna jedinica, a ne kao liturgijska zajednica; javni prostor preuzima estetiku čarolije, a ne teofanije. Rođenje Boga u siromaštvu teško se uklapa u logiku kulture koja mjeri vrijednost prema intenzitetu individualnog iskustva. Božić više nije realizacija kenotičke ljubavi, nego niz projekcija osobnih potreba.

Spram Crkve se time stvara bitno neprijateljskiji stav, a ona odgovara zatvaranjem u obrambeni položaj. Povlače se crte oko moralnih i antropoloških pitanja, a moralni nauk postaje javno vidljiv gotovo isključivo u kontekstu regulacije seksualnosti i tijela. Time se gubi narativna širina kršćanske poruke; umjesto priče o utjelovljenoj nježnosti Boga koji postaje malen, u prvi plan ulazi institucija koja se bori za normativni prostor. Sekularno društvo to čita u svojoj logici samorealizacije i osvajanja moći, a Crkva gubi mogućnost da Božić interpretira iz pozicije razumljive i neiskrivljene duhovnosti.

Treća faza: fragmentacija identiteta

Danas živimo treću fazu: fazu pluralizacije, migracija, identitetskih tjeskoba i povratka religije kao kulturnog, a ne duhovnog markera. U ovom kontekstu Božić prestaje biti zajednički simbol i postaje predmet borbe oko identiteta. Jedni ga instrumentaliziraju kao obrambeni znak protiv migranata i globalizacije, a drugi ga svode na sentimentalni ritual bez dubine.

Obje reakcije naravno promašuju središnji paradoks Božića: da se Božja prisutnost nikada ne dokazuje veličinom, nego povlačenjem, nikada u moći centra, nego u marginalnosti periferije. Papa Franjo je pokušavao iznova implementirati ovu paradigmu u život Crkve, no pred nama je još dalek put.

Paradoksi sekularizacije

Sekularizacija, premda ponekad teška i nelagodna, ipak je nužni dodatak Božiću. Bez nje se Božić iscrpljuje u iluzijama o eliminaciji pluralizma i slobode savjesti, o kulturnoj dominaciji i općenito u antibožićnoj logici supremacije. Sekularizacija prisiljava kršćane da se vrate izvornoj logici Božića: logici slabosti, darivanja, nevidljivosti i nenametljivosti. Kad Crkva izgubi poziciju društvenog centra, ali ne upadne u geto identiteta, tada može ponovno otkriti da njezina snaga ne dolazi iz statistike, nego iz sposobnosti da prepozna Riječ koja dolazi i izvan njezinih zidova.

No, sekularizacija može i lišiti Božić bitnoga. Vidjeli smo kako ga je u prvoj fazi pokušala prevesti u društveni simbol odvajajući ga od vjerskih korijena. U drugoj fazi je Božić potpuno izvučen iz religijskog horizonta i predan logici želje. U trećoj prijeti da postane oružje identiteta ili dio zimskog folklora, što je u oba slučaja primjerenije Herodovoj palači nego Isusovoj štalici.

Protiv korisnosti

Ono što obilježava ove tri faze ili tri duha Božića je korisnost. Božić je koristan jer daje moć, čini da ona raste ili se održava. Prvi duh koristi koheziji zajednice, drugi ostvarenju pojedinca, a treći čuva ugodnost našeg života. Ipak, pravi duh Božića nema veze s koristi, s moći. Ondje se radi o nemoći, o izlaganju, kao što se Bog izložio.

Bog ne ulazi u svijet tako da zasjeni druge, nego tako da se učini gotovo neprimjetnim. Ne pojavljuje se ondje gdje se kroji moć, gdje se odlučuje o sudbinama naroda, gdje svijet mjeri uspjeh, nego ondje gdje nitko ne gleda. U štali, u rubnoj pokrajini, u tijelu djeteta koje ovisi o tuđoj brizi.

Božić nije blagdan kulturne moći, nego egzistencijalne ranjivosti. Zato kao vjernici možemo biti vjerodostojni samo ako dopustimo da nas vlastiti blagdan pouči: da snaga dolazi iz nevidljivosti, da prisutnost raste iz darivanja, da Bog dolazi, ali rijetko ondje gdje ga većina očekuje.

Božić, ako ga uzmemo ozbiljno, uvijek nas vraća k Betlehemu, k marginama. Vodi nas k onima koje društvo ne vidi, k vlastitim slabostima koje ne želimo priznati, k mjestima gdje nema moći i sjaja. Jer samo ondje možemo prepoznati Boga koji odbija biti gospodar, nego bira biti brat.

---

Stanko Perica, polis.ba

---