Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Terezija Avilska: Učiteljica tražitelja Boga
Njezina djela brzo su postala dio svjetske književnosti, no prošla su stoljeća prije nego što je postala prva žena uopće koja je proglašena crkvenom naučiteljicom. Potraga Terezije Avilske za Bogom fascinira i mnoge tražitelje danas. Crkva 15. listopada obilježava spomendan ove velike mističarke, duhovne reformatorice i crkvene naučiteljice
15. listopada: Sv. Terezija Avilska, djevica i crkvena naučiteljica (spomendan)
Žena odjevena u smeđi habit, s knjigom i perom u rukama, nad njom lebdi golub Svetoga Duha – riječ je o slici svete Terezije Avilske (1515.–1582.). Njezin suvremenik, papinski nuncij Filippo Sega, vjerojatno bi u nevjerici trljao oči: za njega je Terezija bila tek „ženturača koja se uokolo skita i pod krinkom pobožnosti izmišlja lažna učenja“. U tom mišljenju nije bio usamljen, pa je Terezija godinama bila podvrgnuta inkvizicijskom ispitivanju.
Da je njezin proces 1579. ipak završio oslobađajućom presudom, nije bilo nimalo samorazumljivo s obzirom na okolnosti tog doba. Jer u „Zlatnom dobu“ Španjolske Terezija se morala boriti s nizom startnih prepreka i ograničenja. Njezin otac, Don Alonso Sánchez de Cepeda, bio je sin bogatog židovskog trgovca Juana Sáncheza iz Toleda. Pod pritiskom inkvizicije dao se krstiti zajedno sa svojim sinom Alonsom. No i nakon toga obitelj je, poput drugih „konvertita“, bila izložena mnogim pritiscima i represijama. Juan Sánchez tada stječe plemićku titulu i započinje novi život u Avili.
Ondje obitelj naraštajima pokušava izbrisati navodni „biljeg“ svoga židovskog podrijetla, zbog čega se Don Alonso ciljano ženi iz starokršćanske obitelji: najprije s Catalinom del Peso, a nakon njezine smrti s Beatriz de Ahumada. Dana 28. ožujka 1515. rađa se Terezija de Ahumada – ni ona ni njezinih jedanaestero braće i sestara neće nositi židovskim podrijetlom opterećeno prezime Sánchez. Ipak, društveni položaj obitelji i dalje ostaje nesiguran, pa 1520. Don Alonso mora na sudu braniti svoju plemićku čast.
Djetinjstvo je presudno oblikovalo njezin život
Na očev poticaj mlada Terezija uči čitati i pisati. U svemu ostalome vodi tipičan život španjolskog djeteta 16. stoljeća: cijela svakodnevica prožeta je eshatološkom pobožnošću. Najveća joj je želja što prije doći u nebo. Tako sedmogodišnja Terezija s najdražim bratom pokušava pobjeći u sjevernu Afriku – kako bi u zemljama pod muslimanskom vlašću umrla kao mučenica. Jedan rođak hvata male bjegunce nedaleko njihova doma i vraća ih kući.
Nakon majčine smrti 1528. Terezija se mijenja: umjesto životopisa svetaca čita tada popularne viteške romane, postaje svjesna vlastite mladenačke ljepote i njeguje brojna prijateljstva. Sa šesnaest godina odlazi u internat sestara augustinki, koji uskoro mora napustiti zbog zdravstvenih razloga. Potom odlazi ujaku Pedru, koji će, poput mnogih „konvertita“, kasnije stupiti u kontemplativni red jeronimita. Tu počinje čitati duhovnu literaturu i uskoro je rastrgnuta između svjetovnoga i duhovnoga života.
Napokon u njoj prevladava Božji poziv na ulazak u samostan: ispočetka ju obilježavaju prevelik strah od pakla i prevelik strah od braka, ali i prevelika zahvalna ljubav prema trpećem Kristu. Dana 2. studenoga 1535. Terezija, protiv očevih želja, ulazi u samostan Utjelovljenja Božjega u rodnoj Avili i kasnije uzima redovničko ime Terezija od Isusa. No zajednica od preko stotinu karmelićanki, nastala zbog tadašnjeg nesrazmjerno velikog broja žena u Španjolskoj u odnosu na muškarce, više nalikuje plemićkom ženskom zavodu nego samostanu: Terezija kao plemkinja ima vlastitu sobu, prima posjete i redovno odlazi u kupnju.
Godine 1538. Terezija teško obolijeva i odvode ju k navodnoj iscjeliteljici. Na putu posjećuje ujaka Pedra i u njegovoj kući prvi put čita o „unutarnjoj molitvi“ koja ju je već neko vrijeme intrigirala. Taj će je oblik molitve pratiti na cijelom njezinu kasnijem duhovnom putu. Zdravstveno stanje joj se tada opet pogoršava, vraća se u samostan, gdje, u stanju gotovo potpune ukočenosti, biva zamalo proglašena mrtvom i živa pokopana. Tri je godine djelomično paralizirana. I kad se 1542. donekle oporavila, nikad više neće biti potpuno zdrava.
Spas iz duboke krize
Bolest ostavlja i nevidljive tragove: Terezija prolazi kroz duhovnu krizu i povremeno posve napušta „unutarnju molitvu“. Smatra se nedostojnom Božjeg prijateljstva. Godine 1543. umire joj otac. Tek jedno duhovno iskustvo u korizmi 1554. oslobađa je te unutarnje rascijepljenosti: promatrajući skromni kip Krista patnika, ispunja je nepokolebljivo uvjerenje da Božje milosrđe djeluje i u njoj. Terezija to naziva svojim „drugim obraćenjem“.
Slijede nova mistična iskustva koja je isprva plaše. Razboriti dominikanci i isusovci ju ohrabruju i potiču da zapiše svoja mistična iskustva i vizije. Terezija nastoji neizrecivo pretočiti u riječi i tekstove. Terezija godinama, pod određenim vremenskim pritiskom, piše sve više novih tekstova o svojim vizijama i mističnim iskustvima. Postupno postaje vješta spisateljica – što je u to doba bilo opasno. Jer u to doba inkvizicija naređuje spaljivanje svih duhovnih knjiga napisanih na španjolskom jeziku. Ženama je svaka vrsta poučavanja izričito zabranjena. No u međuvremenu se iz preplašene karmelićanke razvila karizmatična liderica koja oko sebe okuplja istomišljenice i s njima planira osnutak reformiranog samostana.
U jesen 1560. papa Pio IV. odobrava osnutak novog karmelićanskog samostana u Avili, u kojemu će ponovno vrijediti prvotno pravilo reda. Zajednica tako postaje dijelom tzv. „bosonogih“ – kako su tada nazivali reformske redovničke pokrete u Španjolskoj. No Terezija se ne slaže s njihovim uobičajenim pretjeranim strogoćama. „Blagost“ u odnosima za nju je duhovna vrijednost: njene sestre trebaju u srcu boraviti kod Boga kao kod prijatelja. Njezin redovnički ideal ima apostolski naglasak: zagovorne molitve njezine zajednice ne trebaju nikoga isključiti nego biti široke i sveobuhvatne po uzoru na Božju volju koja želi da se svi ljudi spase.
Duhovna spisateljica
Godine 1562., nakon gotovo dvanaest godina pisanja, Terezija objavljuje zbirku svojih duhovnih zapisa pod naslovom Knjiga mojega života. To nije autobiografija u suvremenom smislu riječi, nego više refleksija vlastitog duhovnog puta, ispovijest vlastite nesavršenosti i hvalospjev nezasluženoj Božjoj milosti. Sama je knjigu izvorno planirala nasloviti: O smilovanjima Božjim. Četiri godine kasnije je objavljen Put k savršenstvu, duhovni priručnik koji Terezija piše za svoje sestre redovnice. S toplinom i humorom, pomoću praktičnih primjera, želi i druge potaknuti na „unutarnju molitvu“.
Kada 1568. upoznaje karmelićanina Ivana od Križa, započinje njihovo doživotno duhovno prijateljstvo. Njegova će mistična teologija duboko obilježiti njezino glavno djelo Unutarnji dvorac (1577.). U njemu Terezija uspoređuje ljudsku dušu s utvrdom koja ima sedam odaja: kroz njih treba proći i proživjeti, kako bi se u središtu utvrde, tj. ljudske duše, susreo Bog. Što je veća spoznaja Boga, to je veća i dublja i samospoznaja.
Uz pomoć Ivana od Križa Terezija osniva reformiranu granu muških karmelićana, te tako postaje jedna od rijetkih žena koja je utemeljila i jedan muški red. „Ženturača koja se uokolo skita“ – kako ju je pogrdno nazivao tadašnji papinski nuncij Filippo Sega – nakon toga putuje cijelom Španjolskom i osniva 16 ženskih i muških samostana. O preprekama, o potrebnoj upornosti u pregovorima i o opasnim putovanjima Terezija piše u Knjizi osnutaka. Papa Grgur XIII. 1581. priznaje „bosonoge“ karmelićane kao posebnu redovničku provinciju.
U rujnu 1582. Terezija je pozvana u Alba de Tormes, da pomogne mladoj vojvotkinji pri porodu. Na putu teško obolijeva i umire u tamošnjem karmelićanskom samostanu 4. listopada 1582. Pokopana je dan kasnije (taj dan će zbog reforme gregorijanskog kalendara kasnije u kronikama biti vođen kao 15. listopada, i zbog toga se danas taj datum obilježava kao njezin spomendan).
Iako je Terezija kanonizirana već 1622. godine, njezino proglašenje crkvenom naučiteljicom dugo je čekalo: tek joj 1970. papa Pavao VI. kao prvoj ženi uopće dodjeljuje tu čast. Njezine knjige i pisma, prožete dubokim prijateljstvom s Bogom, pronicavim poznavanjem čovjeka i svetim humorom, nisu izgubile na svježini te i danas nadahnjuju čitatelje daleko preko jezičnih i konfesionalnih granica.
Autorica teksta: Valerie Mitwali
(izvor: https://www.katholisch.de/artikel/82-lehrerin-des-geistlichen-lebens
s njemačkog preveo: M. Oršolić)