Veliki petak | Bog u sramoti križa

Veliki petak je kršćanski blagdan u čijem je središtu križ kao simbol koji privlači na sebe poglede i razmišljanja onih koji se iskreno propitkuju o smislu života. Isusov križ nas tjera da razmišljamo o Isusovoj izdaji, uhićenju, muci i sramotnoj smrti. Na Veliki petak poljupcem iskazujemo čast i zahvalosnost Isusu koji je zbog nas prihvatio muku i otišao na križ do smrti dajući svoj život za naše spasenje.

Često čujemo, pa i od nas crkvenih lica, kako na Veliki petak nije potrebna propovijed, kako Isusova muka od nas samo zahtjeva šutnju. Pogrešno! Svi bi mi trebali na ovaj posljednji Isusov dan govoriti, zapravo ispitati svoje živote i u skrovitosti srca, izolirani od svakodnevne buke i galame, upitati se što Isus, njegov križ, patnja i smrt predstavljaju u našim životima? Shvaćamo li smrt na križu samo nečim sramotnim i poraznim, ili poput Isusa u križu vidimo posljednji horizont smisla? Je li nam križ, patnja i smrt samo metafora za nepravdu i lažna ogovaranja ili nam je on životna snaga pri prevladavanju naših osobnih „križeva“ i patnji? Prepoznajemo li u Isusu na križu bijedu koja nas svakodnevno okružuje: sve nezaposlene, izrabljivane od svojih bogatih i bahatih poslodavaca, nastradale, uplakane, siromašne, zlostavljane, gladne, ljude prisiljene na napuštanje domova (zar ne vidimo što danas društvo i pojedini poslodavci rade životima naše djece i naših obitelji: tjeraju  ih od nas, tjeraju ih iz Bosne, tjeraju ih iz domovine i uništavaju ono za što su se ljudi vjekovima borili, a da ne govorimo ponosili)?

Bog se često nalazi i skriva u bijednima, prezrenima i odbačenima od društva. Pravimo li svojim djelovanjem bijedu od ljudi okolo sebe? Da li nam Isusovo prihvaćanje križa daje snagu da se odupremo društvenim razbojnicima i privatnim „barabama“ koji nas ugnjetavaju, iskorištavaju, maltretiraju, ucjenjuju, prijete i razapinju u svoje privatne svrhe kako bi oni, na osnovu naše patnje, i dalje sjedili u svojim foteljama i firmama, a mi kao i dosada, godinama, u državi bez pomaka naprijed, samo slijegali ramenima i potvrdno klimali glavom? Do kada ćemo se klanjati idolima, do kada ćemo šutjeti i biti imuni na patnju? Jesmo li u svojim životima skloniji „barabama“ i razbojnicima ili Isusu?

Veliki petak je podsjetnik da svatko od nas, po uzoru na Isusa, treba preuzeti svoj križ, i suočiti se sa svojim životom. No, često smo svjedoci kako čovjek kuša izbjeći svoj vlastiti križ, kako ga nastoji odgurnuti ili potisnuti. Prihvatiti križ svakodnevnice znači prihvatiti život, smrti unatoč, tj. prihvatiti život sa svim nedostatcima, usponima, padovima, prihvatiti život kao svakodnevni Uskrs. Jer ukoliko ne uskrisujemo ovdje i sada, nećemo ni poslije.

Križ je središnji simbol kršćanstva. Taj simbol svakog od nas upozorava da u svojim „životnim postajama“ trebamo ići do kraja, biti svjedoci kako je Isus živ u ovome svijetu i vremenu. Za kršćanina križ nije definitivni kraj ili poraz. On je nada u uskrsnuće i život vječni.

Od posljednjeg Isusovog krika na križu, križ postaje raspoznajni znak kršćana, odnosno znak sramote postaje znakom spasenja. Budući da je štitio siromašne i potlačene, tragično je završio. Kao takav smetao je dvjema tadašnjim moćnim skupinama: Velikim svećenicima – nositeljima religiozne moći, ali i političkim moćnicima. Ove dvije skupine ljudi šalju Isusa na križ. Zar i danas nije slično, zar se i danas ne progone uglavnom pravedni ljudi koje boli nepravda u društvu, zar i danas religijski i politički moćnici ne ušutkavaju one koji se bore i žive za istinu?

Kršćanin patnju ne treba samo podnositi nego je i suzbijati. Moderni svijet nameće nam mnoge nove patnje. Moderni kršćanin trebao bi biti trezven i realan u procjeni vlastitih i društvenih ograničenja, trebao bi se zalagati za promjenu odnosa, te bi trebao biti onaj koji se bori i zadnji zaboravlja patnju drugoga

Nažalost, živimo u društvu u kojem svatko od nas bira lakše putove, putove na kojima nam drugi određuju vrijednosti i norme ponašanja, a kad padnemo pod težinom takvih križeva, ostajemo na podu zaboravljeni i pogaženi. Mi ljudi često u životu prihvaćamo nametnute „križeve“, a oni su uglavnom samo borba za vlastiti interes pod izlikom borbe za naciju, stranku, religiju, Crkvu i domovinu.

Svi mi „visimo“ na različitim križevima, netko kao revolucionar, zatvorenik, bolesnik. Umor od života, posrnulost, različite brige, bližnji, mržnja, zaborav, dosada, prešućenost, pogotovo medijska odgovornost sve su to oblici životnih križeva. Upitajmo se da li ih nosimo do kraja i podnosimo onako kako bi to Isus zahtjevao od nas?

Kršćanin pred križem ne bi trebao stajati nijem i bez odgovora. Kršćanin ne traži patnju, nego je podnosi. Najveći je križ prihvatiti i podnositi običnu, svakodnevnu, normalnu, ali često pregolemu patnju, tj. nositi križ svakodnevnice, ne bježati od vlastitih obaveza, zahtjeva, obećanja i odluka. Kršćanin patnju ne treba samo podnositi nego je i suzbijati. Moderni svijet nameće nam mnoge nove patnje. Moderni kršćanin trebao bi biti trezven i realan u procjeni vlastitih i društvenih ograničenja, trebao bi se zalagati za promjenu odnosa, te bi trebao biti onaj koji se bori i zadnji zaboravlja patnju drugoga. Razočarenja, rastanci, promašaji, neuspjesi, poniženja, zapostavljanja i nepoštovanja kroz patnju se mijenjaju, postaju zreliji, iskusniji, skromniji, u pravom smislu ponizniji, solidarniji i otvoreniji za druge. Patnja mijenja čovjeka uvijek na bolje. Kroz patnju čovjek stječe slobodu. Za kršćanina bez patnje nema budućnosti, jer ono posljednje, u što svi vjerujemo – život vječni – jest onaj život koji nestrpljivo očekujemo, život kod Boga, u kojemu je ukinuta svaka patnja.

Čovjek koji se ne zna nositi sa svojom patnjom nije dovršen čovjek, naime, on se ne smije uzoholiti i oslanjati samo na sebe, nego na Boga, imati povjerenja u Božju snagu, jer s Bogom kad smo slabi, onda smo i jaki. Nama vjernicima je potrebno temeljno povjerenje u Boga kako bi stekli slobodu, identitet i smisao. To temeljno povjerenje u Boga nam omogućuje Isus Krist jer utjeha dolazi s njegovog križa. Nasljedujmo njegov križ, te u svojim patnjama, do gorkog kraja života, tražimo smisao i cilj.

Stoga je tajna križa neshvatljiva. Isus je do kraja ostao vjeran svom poslanju i svojoj riječi unatoč ponižavanju, nasilju i napuštenosti. Na nasilje nije uzvraćao nasiljem i na taj način nama danas pokazuje da zlo nikada ne može pobijediti ljudsku dobrotu i ispravno moralno življenje. I nama danas u svakodnevnom teškom i surovom vremenu i životu Isus daje nadu i ohrabrenje kako se isplati čestito i odgovorno živjeti po evanđelju.

Ivan Pilić