Yehuda Amichai – izbor pjesama

Yehuda Amichai (1924 – 2000) smatra se najvažnijim i najznačajnijim modernim izraelskim pjesnikom. Predstavljamo ga ovdje s nekim od njegovih najpoznatijih pjesama u izboru i prijevodu Stjepana Sirovine.

---

Ekologija Jeruzalema

Zrak nad Jeruzalemom zasićen je molitvama i snovima
kao zrak u industrijskim gradovima smogom.
Teško se diše.

Od vremena do vremena pristignu brodovi s novim pošiljkama povijesti
upakiranim u kuće i tornjeve
koje poslije, nabacane na gomilu, završe na otpadu.

Ponekad umjesto ljudi dođu svijeće,
onda je tišina.
Ponekad umjesto svijeća dođu ljudi,
onda je galama.

A u zatvorenim vrtovima, među grmovima
mirisnog jasmina, strani konzulati pritajeni
poput zlonamjernih nevjesta, što su odbijene
vrebaju svoj čas.

---

Svaki naraštaj koji mi je prethodio

Svaki naraštaj koji mi je prethodio, pridonio je,
dio po dio, da budem podignut ovdje u Jeruzalemu
odjednom, poput bogomolje ili dobrotvorne ustanove.
To obvezuje. Moje ime ime je i mojih dobročinitelja.
To obvezuje.

Približavam se dobi u kojoj je moj otac umro.
Moja oporuka prepuna je zakrpa.
Iz dana u dana moram mijenjati svoj život
i svoju smrt da se ispune proročanstva
koja su o meni data. Da se ne bi pokazala lažnim.
To obvezuje.

Prevalio sam četrdesetu. Neke poslove
na račun toga već ne mogu dobiti.
Da sam u Auschwitzu ne bih bio
određen za rad, nego poslan
direktno u peć.
To obvezuje.

---

Planinarenje sa ženom

Kad poslije sati pješačenja
najednom otkriješ
da tijelo žene što korača pored tebe
nije zamišljeno
za dugi hod i rat,

da joj butine postaju teške
i guzovi joj se njišu kao umorno stado
obuzme te golemo oduševljenje
za svijet
u kojem su žene upravo takve.

---

Promjer bombe

Promjer bombe iznosio je trideset centimetara
a promjer njenog efektivnog raspona oko sedam metara
s četvoro mrtvih i jedanaest ranjenih.
Uokolo toga, u jednom širem krugu
boli i vremena, raštrkani su dvije bolnice
i jedno groblje. Ali mlada žena
koju su pokopali u njezinu zavičaju,
više od stotinu kilometara udaljenom odatle
taj je krug značajno uvećala,
i samac koji oplakuje njezinu smrt
na dalekim obalama zemlje s onu stranu oceana
u taj će krug uključiti čitav svijet.
A tek da ne spominjem plač siročadi
što se uspinje sve do Božjeg trona i
još dalje, u jedan krug
bez kraja i bez Boga.

---

Turisti

Dolaze da nam izraze sućut,
vršljaju po Yad Vashemu, namještaju ozbiljne izraze lica pred Zidom plača
i prepuštaju se smijehu iza teških zavjesa u hotelskim sobama.

Fotografiraju se sa slavnim pokojnicima, na grobu Rahelinom
na Herzlovom grobu i na Brdu streljiva
jecaju nad herojskom ljepotom naših mladića
uzdišu za čvrstoćom naših djevojaka
i vješaju svoje gaće
da se na brzinu osuše
u hladnim, plavim kupatilima.

Jednom sam sjeo na stepenište pred ulazom u Davidovu citadelu odloživši dvije teške košare za kupovinu pored sebe. Grupa turista stajala je ondje u krugu oko svog vodiča, a ja sam im služio kao orijentir. „Vidite li onog čovjeka s košarama? Malo udesno od njegove glave nalazi se luk iz doba Rimljana. Samo malo desno od njegove glave.” – Ali on se miče, on se miče! Rekoh sebi: Spasenje će doći tek onda, kad im budu govorili: Vidite li onaj luk iz rimskog doba tamo? On je nevažan, ali odmah pored njega, dolje malo ulijevo, sjedi čovjek koji je kupio voće i povrće za svoju obitelj.

---

Šteta. Bili smo tako dobar izum

Amputirali su
tvoja bedra s mojih kukova.
Što se mene tiče
svi oni su kirurzi. Svi oni.

Rastavili su nas
jedno od drugoga.
Što se mene tiče
svi oni su mehaničari. Svi oni.

Šteta. Bili smo tako dobar
i dopadljiv izum.
Avion sastavljen od muškarca i žene,
s krilima i ostalim:
Odigli smo se malo od zemlje.

Malo čak i letjeli.

---

Jeruzalem 1985

U pukotinama Zapadnog zida molbe načrčkane rukom
i zgužvane u papirnate grudice.

A preko puta, u staru željeznu kapiju
dopola skrivenu jasminovim grmom
utaknuta ceduljica:
„Nisam mogao doći,
nadam se da razumiješ.”

---

Beskrajna pjesma

U posve novom muzeju
stara sinagoga.
U sinagogi
ja.
U meni
moje srce.
U mome srcu
muzej.
U muzeju
sinagoga.
U njoj
ja,
u meni
moje srce,
u mome srcu
muzej.

---

Jezik ljubavi i čaj s prženim bademima

1.

Leila, noć, najženstvenija od svega, u hebrejskom je
muškog roda, ali je i žensko ime.
Dan je muškog, a dan i noć ženskog roda,
sjećanje je, dakle, muško u ženskome i u čežnji žene
za muškarcem. To znači: nas dvoje, to jest: mi.
Ali zašto je Elohim, Bog, u množini?
Jer svi Oni sjede u sjeni
pod jednom odrinom u Akri
i igraju karte. Mi smo pak sjedili za susjednim stolom
i ja sam ti držao ruku i ti si umjesto karata u svojoj držala
moju, i mi smo također bili muško i žensko,
množina i jednina, i pili smo čaj s prženim badima:
dva okusa koja se nisu poznavala postala su jedno u našim ustima.
A nad vratima kafića, pokraj neba, stajao je natpis:
„Ne odgovaramo za zaboravljeno i izgubljeno”.

---

Prijevod: Stjepan Sirovina, polis.ba

---