Zajednička sveta mjesta u Makedoniji

U zadnjim ratovima na području bivše Jugoslavije, u tim etničko-nacionalističkim sukobima, važno mjesto zauzimao je i religijski identitet različitih etničkih zajednica, što je ovom prostoru, s razlogom ili ne, priskrbilo oznaku „zone sudara“ između Istoka i Zapada (između kršćanstva i islama, između pravoslavlja i katoličanstva). Ova događanja osnažila su staru tezu pojedinih intelektualaca kako je svaki religijski identitet, oduvijek i temeljno usmjeren antagonistički prema drugim religijskim identitetima, tj. kako po svojoj naravi ne samo da isključuje drugoga, nego je prema njemu i neprijateljski raspoložen.

Ipak, područje Balkana i istočnog Mediterana svjedoče kako se ti religijski identiteti već dugi niz stoljeća međusobno isprepleću i susreću na zajedničkim molitvenim mjestima. Bez obzira na povremene sukobe, mnoge bogomolje na ovim područjima mjesta su koja posjećuju ili trajno koriste ljudi različitih religijskih identiteta.

Jedno od tih područja je i Sjeverna Makedonija, sa svojim drevnim bogomoljama, od kojih su neke važne za više religijskih zajednica. Ovdje ćemo posebno spomenuti tri takva lokaliteta: Sveta Bogorodica „Prečista“, manastir sv. Nikole, džamija Husmedin paše.

Sveta Bogorodica „Prečista“, blizu Kičeva, grada s miješanim muslimansko-kršćanskim stanovništvom, veliki je pravoslavni manastir, s monumentalnom crkvom iz XIX. st., u kojoj se nalazi izvor koji zbog svojih terapeutskih sposobnosti privlači mnoge posjetitelje.

Sveta Bogorodica Prečista je bez sumnje pravoslavni manastir, što ne priječi konstantni priliv muslimana, sufija i sunita, koji cirkuliraju ovim mjestom ispunjenim ikonama i drugim kršćanskim simbolima. Po tri puta se zavlače u uski prolaz pokraj ikone Bogorodice i zahvaćaju vodu s izvora u podnožju ikone i nose je kućama.

I kršćani i muslimani koji posjećuju ovu crkvu kažu da to čine eksplicitno zbog ozdravljenja. Crkva i izvor koji se u njoj nalazi, čuveni su zbog liječenja neplodnosti, ublažavanja ili liječenja psihičkih poremećaja i drugih ljekovitih svojstava. Čak imam centralne džamije u Kičevu šalje ovamo svoje vjernike, kada sumnja da su opsjednuti „kršćanskim demonima“, koji mogu biti izgnani samo kršćanskim posvećujućim djelovanjem. I muslimani, kao i kršćani, u crkvi obavljaju vrlo slične obrede: pale svijeće, približavaju se ikonama, osobito onim na ikonostasu, pred kojima ostavljaju skromne darove, ponekad novac, češće ručnike ili nove, još zapakirane odjevne predmete, poput košulja ili čarapa. Nakon toga odlaze u dio crkve gdje je izložena ikona koja predstavlja Isusovo iscjeljenje uzetoga na kupalištu Bethzatha (Iv 5, 1-15). Lijevo od ove ikone, na zidu visi duga brojanica na kojoj su urezani križevi. Brojanicom se triput prelazi po tijelu vjernika, prije nego se oni triput provuku kroz otvor na zapadnom zidu crkve. Nakon ovog obreda uzimaju malo vode s izvora i njome tri puta umivaju lice, zahvaćaju vode koju će ponijeti sa sobom kući, za sebe ili za bolesne kod kuće. Ponekad, pojedini posjetitelji, muslimani i kršćani, ostaju kraće vrijeme u manastiru gdje pomažu u kućanskim poslovima, nadajući se da će im to pomoći pri ozdravljenju.

Iako se može činiti da se u ovim obredima kršćani i muslimani ponašaju na isti način, pažljivijim promatranjem mogu se uočiti neke sitne, ali znakovite razlike. Muslimani ne ljube ikone i ne čine znak križa, mole pred njima muslimanske molitve s rukama raširenim i dlanovima okrenutim prema gore, pri tome bez problema priznaju da je terapeutska snaga i milost kojoj se utječu kršćanskog karaktera.

U ovakvim mjestima, osobito ako su čuvena po ozdravljenjima, vjernici obavljaju one obrede koji su uobičajeni za to mjesto, ali samo u onoj mjeri u kojoj ne krše pravila vlastite religije. Ni ovdje se ne radi o sinkretizmu, jer se ne mijenjaju niti miješaju propisane obredne prakse, ali se, svakako, može govoriti o dijeljenju, koje je odobreno i legitimirano od strane službenih religijskih predstavnika (možda i jer su svjesni da bi ljudi nastavljali obilaziti ova mjesta i bez njihovog odobrenja).

Svećenici iz crkve svjedoče da muslimani često traže blagoslovljenu vodu ili molitveni blagoslov, ponekada ikonu koju će držati u kući. Za tu priliku se recitiraju propisane molitve iz obrednika, koje su predviđene za ne-kršćane.

Ovaj „prostor za ne-kršćane“ korespondira jednoj zanimljivoj legendi vezanoj za prošlost manastira. Nekada „u prošlosti“ raspravljali su iguman manastira i jedan turski paša o vrijednosti vlastitih religija i odlučili su iskušati koja je religija bolja, tako što su napunili dvije čaše vode i sa jednog balkona visokog pet metara bacili čaše, pašina čaša se razbila i voda prolila, a igumanova je ostala netaknuta, ne prolivši ni jednu kap vode. Paša je nakon toga, kazuje legenda, poklonio manastiru 120 hektara zemlje, a iguman je uz zahvalu obećao da će jedan dio crkve biti rezerviran samo za muslimane.

Izgleda da legenda baš i ne odgovara stvarnosti, budući da se u Crkvi Bogorodice Prečiste muslimani kreću sasvim slobodno, kao i kršćanski vjernici.

Manastir sv. Nikole je sakriven od pogleda zahvaljujući redu visokog drveća koje dominira gradom pod nazivom Makedonski Brod. Pristupa mu se s pomoću dugih kamenitih stuba koje posjetitelja vode od kapije s čije se lijeve strane nalazi niša u kojoj je smještena slika sv. Nikole, čija su usta već izblijedjela od doticanja vjernika. Crkva je mala prostorija kvadratnog oblika s apsidom okrenutom prema jugu, koja se zbog različitog materijala od kojeg je sagrađena čini dodana u nekom kasnijem periodu. Na crkvi nema nikakvog križa, osim jednog urezanog iznad prozorčića apside.

Unutrašnjost crkve je vrlo jednostavna, pod je pokriven mnoštvom ćilima, koji su naslagani jedan preko drugoga. Ikonostas je od drveta i na njemu su ikone, vjerojatno lokalne izrade. S desne strane od ikonostasa nalazi se platforma, oko 2 metra duga, široka oko 75 cm i visoka oko 40 cm, pokrivena s nekoliko slojeva tkanine (gornji sloj je zelene boje, onaj odmah ispod njega je zlatne boje). Oko ove platforme, na zidovima su uočljive slike s muslimanskom tematikom (Meka, Ali, Husein), kao i na ćilimima oko platforme.

Manastiru sv. Nikole, kao o zajedničkom molitvenom mjestu za kršćane i muslimane, može se pristupiti na dva načina. Jedan se tiče njegove povijest, a što nije nimalo jednostavno pitanje. Lokalni kršćani pripovijedaju priču o starcu duge brade koji je spasio mjesto od kuge tako što je zatražio od mještana da mu daju vola za žrtvu. Od njegovog mesa koje je isjekao na trake i onda ih sastavio, od tako dobivenog remena, obilježio je prostor određen za izgradnju buduće crkve. Starac, sv. Nikola, sahranjen je u crkvi. Muslimanski mještani pripovijedaju istu priču, samo je u njihovoj verziji starac Hadir Baba, bektašijski derviš koji se prerušio u kršćanina i koji je kasnije pokopan na ovom mjestu, njegovo turbe (grob) nalazi se u crkvi sv. Nikole.

Makedonski Brod je danas u potpunosti pravoslavni grad, međutim povijesni izvori govore da je do Balkanskih ratova (početak XX. st.) grad nosio naziv Tekija, zbog bektašijske tekije koja je postojala iznad grada. Ova verzija povijesti sugerira da je crkva nekada bila tekija i da je u njoj turbe utemeljitelja Hadir Babe. Nakon Balkanskih ratova i odlaska turskog stanovništva, lokalitet je ostao napušten sve do devedesetih godina XX. st., kada ga preuzima mjesna pravoslavna Crkva.

O Manastiru se može govoriti i iz današnje perspektive, osobito o njegovoj temeljnoj karakteristici, tj. kao zajedničkom molitvenom mjestu za kršćane i muslimane.

Čuvarica mjesta je jedna pravoslavna starica, kojoj u tome pomaže sin i mali crkveni odbor. Uoči blagdana sv. Georgija (6. svibnja), crkva se priprema za hodočašće lokalnih pravoslavnih vjernika. Iz crkve se pažljivo iznose ćilimi i svi muslimanski simboli, slike i velika brojanica koja stoji na grobu. Iznose se male zelene „muslimanske“ svijeće, ukratko, mjesto se koliko je moguće više uređuje da bude što sličnije crkvi. Na blagdan sv. Georgija, crkvu posjećuju uglavnom pravoslavni vjernici. Dan poslije blagdana, 7. svibnja, čuvarica crkve i njeni pomoćnici trude se vratiti mjestu njen „miješani“ karakter: vraćaju se ćilimi, grob-turbe se opet pokriva uobičajenom tkaninom.

Ima u tome, naravnao, i ekonomske logike, jer i muslimanski vjernici ostavljaju svoje priloge u crkvi. Ipak, pažnja i ljubaznost s kojom starica dočekuje muslimanske vjernike, što radi i mjesni svećenik, darujući vjernicima obojena jaja, u čast sv. Georgija, negira isključivo ekonomsku logiku. Muslimanske žene traže od čuvarice da prijeđe preko njihovih tijela velikom brojanicom (sibhah) za dobivanje milosti, što čine i kršćani.

Džamija Hasmedin paše potječe s početka XVI. st., iako je ozbiljno oštećena u Balkanskim ratovima, nastavila je s funkcioniranjem za muslimansku manjinu sve do 1945. U tom periodu zajednica derviša halvetija, tarikata vrlo bliskog sunitskoj zajednici, počinje ju koristiti za slavlje Ašure. Godine 1954. džamija je otvorena kao izložbeni prostor muzeja u Štipu, ali biva zatvorena već 1956. Od tada ostaje zatvorena sve do 1992., kada je ustupljena mjesnoj Pravoslavnoj crkvi, koja u njoj počinje slaviti blagdan sv. Ilije, jer je po vjerovanju stara džamija bila sagrađena na mjestu nekadašnje crkve sv. Ilije. Lokalni pravoslavni vjernici su uklesali križeve na vanjskim zidovima džamije i pale svijeće u njenom predvorju. Sve do našega vremena muslimani halvetije su se referirali na ovaj lokalitet nazivajući ga crkvom Sv. Ilije. Nakon 2006., osnaženi financijskim prilozima muslimana iz Štipa koji žive u Turskoj, formirao se pokret koji planira obnoviti džamiju Hamsedin paše. U međuvremenu su pronašli izvjesni dokument Makedonskog ministarstva za kulturna dobra koji svjedoči da je lokalitet pod zaštitom. Zaključili su da oni, kao kulturna manjina, imaju pravo na taj lokalitet i počinju je nazivati Hamsedin-pašina džamija.

Pravoslavni kler iz Štipa tvrdi da temelji zgrade jasno pokazuju da se radilo o kršćanskoj bogomolji, koja je samo stjecajem povijesnih okolnosti korištena kao džamija i da se arheološkim iskopavanjem to može lako dokazati. U crkvi-džamiji se oduvijek obavljao obred za sv. Iliju (2. kolovoza) uz blagoslov kruha i pomazanje vjernika.

U veljači 2006., članovi Romske zajednice, koji su u većini muslimani halvetije, dobili su službeno pristup džamiji i turbetu Medin Babe, koje se nalazi u blizini, za slavlje Ašure. Ovi muslimani, koji nisu imali pristup mjestu od 1945., očistili su džamiju iznutra, ne dirajući pravoslavne liturgijske predmete u njoj, uključujući ikonu sv. Ilije. Očistili su pod džamije i prostrli ćilime, nakon toga su pozvali istaknute članove muslimanske zajednice iz Štipa da u njoj obave namaz (molitvu). Nakon toga mogli su slaviti obred Ašure u džamiji.

Pravoslavna zajednica koja se kasnije okupila na slavlje sv. Ilije, primijetila je da su vrata zaključana i ključ se više nije nalazio u muzeju u Štipu. Pristup bogomolji je za njih od tada zatvoren. Svoj obred panagije razočarani vjernici obavili su u predvorju, gurajući pod zaključana vrata cvijeće i darovne tkanine.

Iako nije uvijek postojao miran suživot različitih etničkih i religijskih zajednica u Makedoniji, kroz povijest je ipak pružao zadovoljavajući okvir unutar kojeg su se ove zajednice susretale i na religijskom planu prožimale. Posljednjih godina, kao i posvuda na Balkanu, počinje polako prevladavati nacionalistički model, koji etničku „čistoću“ i isključivost prebacuje i na religijsku sferu, gdje „zajedništvo“ u bogomoljama postaje nepoželjno, jer dovodi u pitanje zamišljenu nacionalnu i religijsku čistoću.

Možemo se samo nadati da će vjernici na ovom području izdržati iskušenje i postati ponovno svjesni da molitva „drugoga“ ne onečišćuje njihovu vjeru, ali ono što sigurno onečišćuje njihovo srce, pa onda i vjeru, su mržnja i netrpeljivost prema susjedima, koji ipak i nisu toliko drugačiji od njih.

---

Marinko Pejić, polis.ba

---