Sveti Ilija | Tišina naših zavičaja

Ilindanska žega nas je zaobišla, vjetar lahori pod krošnjama, podnevno je sunce na Baljevcu, selu raseljenu šezdesetih godina prošlog stoljeća zbog gradnje vojnog aerodroma. Pust aerodrom, pusto i selo, i krajolici, nad svim Plješevica, kao masivna Božja tišina, veličanstvena. Selo živne na sat vremena, oko kapelice i mise na svetog Iliju, proroka.  Krajolici i mirisi gotovo mediteranski. Meni opet u mislima Liskovica, doduše malo manje pustija, pa svejedno pustinja. Isprepliću se neka davna sjećanja na hodočašća sv. Iliji, i ova sad, s ovim sad mirisima i riječima o Ilijinom životu, koji se ne mijenja, a ima nam što za reći iz svog dalekog vremena. Ima i nekih sličnosti s vremenom današnjim. Mirišu trave, cvrčci tišini novi zvuk nadaju. Život se nastavlja i tamo gdje nas nema.

Ispočetka se sve pripovjeda život Ilijin, u Baljevcu, pod suncobranima, pa ću i ja tim putom krenuti, ne bih li i za sebe nešto novo otkrila.

Rođen u pustom kraju, u Tišbi, oblačio se kao pustinjak, hodao kao pustinjak, osamljivao se kao pustinjak. Nekim je pustinjacima postao i uzor. Suvremenici ga prepoznaju kao čovjeka u kožuhu i s kožnim pojasom oko bedara. Tako o njemu njegova biografija iz knjige o Kraljevima. Živi u vrijeme suše, tako i započinje odlomak o Iliji, njegovo vrijeme je vrijeme suše. I takav, sav od pustinje, Ahabu, tadašnjem vladaru Izraela, sušu proriče. A Ahab, je pak izjelica, gradi kuću od bjelokosti, osvaja gradove, otima posjede, i s jednim sličnim sebi, dakle otimačem, sklapa prijateljstvo, kakvo nego korisno, i dogovara brak s njegovom kćerkom. Ona u brak, kao dio miraza, donosi novi kult, štovanje novog boga. U takvim političkim konstelacijama, nova je religija samo lijep dodatak na nepreglednom nebu novih mogućnosti, gramzivosti i nezajažljivosti. I novi se kult uvodi i nasilno, ubojstvima Jahvinih proroka. Nije se Ahab okrenuo samo od vjere svojih otaca, nego vjera je Ahabova takva, zvao se njegov bog Jahve ili Baal, jednako bi ih koristio, upregnuo kao volove da oru plodna  polja njegovih snova.  Novo mnoštvo bogova kojim se klanjaju služi bračnom paru zapravo. Okruženi novim prorocima, u svojoj kući od bjelokosti, i oni im, blagoglagoljaju, što im uši izvole čuti. Treba hranu svoju zaraditi, održavati na životu blještavu iluziju. Ali, oblopornosti se bliži kraj, jer Ilija tim silnicima, bogovima na zemlji, poručuje da nastupa sušno razdoblje. Iliju Bog uklanja iz sušnog perioda, ne žeđa, ne oskudijeva, hrane ga ptice nebeske, pije iz potoka, a kad potok presuši, biva poslan kod siromašne udovice, uz to još i strankinje, i kruh im se svakodnevno umaža u toj ubogoj kućici, i tako tri godine. Siromašni Boga navještaju. Toliko se vremena daje Ahabu i kraljevstvu i narodu da se vrati starim stazama povijesti spasenja, i Iliji da se u znanju utvrdi, koji to Bog njega hrani i oblači, čime ga i kako krijepi, i tko daje da se trava zeleni, i zemlja plodi. Boga zaboravlja njegov narod, a strankinja u Njega vjeru ispovijeda. Bog ima i žensko lice.

Bilo bi zanimljivo, makar u lahoru, osluhnuti, što bi se preko Ilije poručilo o današnjem vremenu, što bi se reklo o scenskim spektaklima, svijetlećim gospama i krunicama, ili što bi rekao o braku vjere i nacije, o onima što kraljevstvo nebesko propovjedaju, a više ih zanima krunidba zemaljskih kraljeva, kojim to lovcima na bjelokost oni se klanjaju, ili što bi rekao o otimačini javne imovine? 

A glad u kraljevstvu biva teža, i svi proroci za kraljevskim stolom morali bi se iskazati i kruh svoj zaraditi. Pripravlja se tako vrijeme za susret Ilije, jednoga, i mnoštva kraljevih proroka, i naroda kojeg Ilija proziva da hramlje i na jednu i na drugu stranu. Takvi šepavi, ne znaju se kome prikloniti, onom jačem najprije, i upozorava ih da takvi neće nigdje prispjeti. I razlika između Ilije i svih ostalih je u Ilijim riječima: ja sam Tvoj sluga. Ostali služe lažnim bogovima. Mogu se zvati i baal, izabela, ahab, kraljevstvo, narod, domovina, svejedno je. Kiša potoke natapa, po sluginim riječima, i to bi trebalo donijeti mir i obilje, no Ilija tako potresa temelje kuće bjelokosne. Sveti se teror nastavlja.

Pod prijetnjom smrću, Ilija se uklanja, ovaj je put to njegova inicijativa. Poražen je. No opet ga hrane, i koracima mu upravljaju anđeli i Boga susreće, baš kad mu se više ne da i ne može. Čuje ga u lahoru, još jedna lekcija za Iliju, nije Bog u galami, sili, ni jarosti, nego u brizi i nježnosti. Opet izlazi iz skrovitosti, sad osnažen da kralja suoči s grijesima otimačine, još jedne u nizu, koju je stekao prevarom, izdajom, ubistvom. Nakon takve zadaće, reći malom bogi što ga ide, i izazvati pokajanje kod njega, Iliju osposobljava da izabere sebi nasljednika, poduči ga u svemu što zna, i onda se, u velikom finalu posljednji put, trijumfalno od ljudi odijeli.

Bilo bi zanimljivo, makar u lahoru, osluhnuti, što bi se preko Ilije poručilo o današnjem vremenu, što bi se reklo o scenskim spektaklima, svijetlećim gospama i krunicama, ili što bi rekao o braku vjere i nacije, o onima što kraljevstvo nebesko propovjedaju, a više ih zanima krunidba zemaljskih kraljeva, kojim to lovcima na bjelokost oni se klanjaju, ili što bi rekao o otimačini javne imovine. Možda bi sve isto ponovio, da kiša pada jednako svima, i natapa potoke, da bi svi jednako kruha imali. Neugledni bi naviještali slavu Gospodnju, stranci ga ispovijedali.

Jesmo li u sušnu periodu, kad zaboravimo u kojeg ono Boga vjerujemo, kome se klanjamo, jesu li nam mili njegovi najmiliji, rubni, skrajnuti, poput Ilijine udovice, ili hramljemo jer ne znamo kojoj bi se moći priklonili? I što nam to tišina i lahor naših zavičaja govori?

Roberta Nikšić