Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sv. Stjepan Prvomučenik | Protiv laganih rješenja
Stjepan je svjedok da je moguće ostati vjeran Bogu i onda kada se čini da je lakše predati se struji. Da je moguće ne pristati na logiku koja sve svodi na osobni probitak. Da je moguće živjeti ne pod novim gospodarima našega vremena, nego u slobodi koju daje Duh Božji
Dj 6,8-10; 7,54-60: U one dane: Stjepan je pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu. Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom, ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.
Zato uskipješe u srcima i počeše škripati zubima na njega. Ali on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu pa reče: »Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.« Vičući iza glasa, oni zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovaše. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao.
I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: »Gospodine Isuse, primi duh moj!« Onda se baci na koljena i povika iza glasa: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« Kada to reče, usnu.
Božić nas uvijek iznova obuzme svojom toplinom: svjetlom koje raspršuje tamu, mirom koji ulazi u naše domove, radošću dolaska Boga među ljude. No već dan poslije Crkva nas stavlja pred posve drukčiju scenu, pred lice sv. Stjepana, prvomučenika. Taj nagli prijelaz nije slučajan. On nas podsjeća da je utjelovljenje početak puta koji vodi kroz napetosti, nerazumijevanja i žrtvu. Bog koji dolazi kao novorođenče nije romantični ukras, nego izazov svijetu koji se opire promjeni.
Jedna od dubokih dijagnoza našega vremena, ona Jacquesa Lacana, kaže da je suvremeni čovjek želio oslobođenje od svih autoriteta, ali umjesto toga dobio nove, još zahtjevnije. Generacije su željele „oslobođenje od gospodara“, no odustajanjem od apsolutnih normi, istine i odgovornosti čovjek se nije oslobodio, nego se izložio drugim oblicima pokoravanja: vlastitim impulsima, strahovima, i snazi glasnih vođa koji nude jednostavne odgovore za složene probleme. To je obrazac koji je danas toliko prepoznatljiv: društvo koje misli da se oslobodilo svih „okova“ često se nađe zarobljeno mentalitetom populizma, površnih obećanja i logikom trenutne koristi.
Sv. Stjepan stoji nasuprot toj dinamici. On ne živi prema logici mase niti prema pritiscima trenutka, ne traži bijeg od odgovornosti nego ostaje vjeran istini. Njegova sloboda nije oslobođenje od svih granica, nego oslobođenje za Boga, za hrabrost, za dosljednost, za služenje. Stjepan nam pokazuje da se istinska sloboda ne rađa kad odbacimo sve autoritete, nego kad pronađemo Onoga koji nas vodi prema punini života.
Zato liturgija stavlja mučeništvo odmah nakon Božića: da nas upozori da radost Kristova rođenja nije jeftina. Ona nosi sa sobom posljedice. Kad svjetlo dođe na svijet, ono neminovno izaziva tamu. Kad se Bog pojavi među nama, on dovodi u pitanje sve lažne sigurnosti. Stjepanova smrt nije crna mrlja na blagdanskom raspoloženju; ona je pojašnjenje Božića. Govori nam da se istina ne čuva bez hrabrosti, da se ljubav ne živi bez žrtve, i da se vjernost Bogu često plaća visokim cijenama.
No upravo je u tome ljepota kršćanske vjere: Stjepan umire, ali njegov posljednji pogled je pogled prema otvorenom nebu. Dok ga kamenuju, on ostaje čovjek ljubavi. Dok svijet reagira nasiljem, on odgovara molitvom. U trenutku kada bi mogao uzvratiti mržnjom, on se povjerava Bogu. U tom paradoksu – slabost koja je jača od agresije, krhkost koja pobjeđuje moćnike – nalazi se sama jezgra Božića.
Današnji dan nas uči: nije dovoljno diviti se djetetu u jaslama; potrebno je slijediti njegov put. A taj put vodi kroz svijet koji ne voli biti izazvan, kroz sustave koji lakše prihvaćaju populizam nego pravednost, kroz mentalitete koji radije biraju jednostavne iluzije nego zahtjevnu istinu evanđelja.
Stjepan je svjedok da je moguće ostati vjeran Bogu i onda kada se čini da je lakše predati se struji. Da je moguće ne pristati na logiku koja sve svodi na osobni probitak. Da je moguće živjeti ne pod novim gospodarima našega vremena, nego u slobodi koju daje Duh Božji.
I zato ova dva dana – Božić i sv. Stjepan – stoje zajedno: prvi nas uvodi u otajstvo Božje blizine, drugi nas podsjeća da je ta blizina zahtjevna. Prvi nam daje radost, drugi hrabrost. Prvi šapće: „Bog je s tobom“, drugi kaže: „Ostani s Bogom, i onda kad je teško.“
Neka nas zagovor sv. Stjepana učini ljudima koji ne traže bijeg od odgovornosti, nego hrabrost za istinu; ljudima koji ne pristaju na površne ponude svijeta, nego ostaju ukorijenjeni u Božjoj riječi; ljudima koji se ne boje darivati svoj život – jer znaju da je upravo to put prema punini Božića.
Stanko Perica, polis.ba