Sv. Ivan Zlatousti | Svećenik po pozivu evanđelja

Spomendan je svetog Ivana Zlatoustog, patrijarha s kraja 4. stoljeća, jednog od najvećih crkvenih naučitelja. Njegovo ime „Zlatousti“ podsjeća nas na dar govora kojim je uspješno naviještao evanđelje i svjedočio istinu. Pisac je jednog od prvih opsežnijih razmišljanja o svećeništvu u Crkvi, De sacerdotio, u nas preveden kao Dijalog o svećeništvu. Slika svećenika koju to djelo donosi, onoga koji stoji pred oltarom i prinosi svetu žrtvu, kroz čije ruke Krist postaje prisutan u euharistiji, jest slika koja dominira percepcijom svećeništva sve do naših dana. Djelatnost svećenika nema analogije u ljudskim djelima, već se mora promatrati kroz prizmu božanskog misterija, budući da ono što se na oltaru događa nadilazi svaku ljudsku veličinu. Ističe se da svećenici imaju zadaću biti navjestitelji Riječi, duhovni liječnici, pa čak i poput ratnika koji brane zajednicu od duhovnih pogibli. Opisuje ih se kao orače i sijače: riječ Božju prenose ljudskim srcima, znajući da će dio te sjetve pasti na plodno, a dio na neplodno tlo. Iako su i sami ljudi sa slabostima, pozvani su na posebnu čistoću i vjernost, jer nose odgovornost za druge.

U naše se doba neizostavno mijenja način na koji ljudi doživljavaju svećenika. Dok je nekada prevladavala slika svećenika kao „izdvojenog“ čovjeka, strogo posvećenog svetome i udaljenog od svakodnevice vjernika, danas se naglašava druga dimenzija: svećenik je i dalje posvećen Bogu, ali to posvećenje se ostvaruje upravo kroz blizinu ljudima i kroz sudjelovanje u njihovoj stvarnosti. On nije tek „sakralna figura“ koja stoji izvan života zajednice, nego brat i pastir koji hoda zajedno s drugima, dijeleći njihove radosti i boli. Ovakva slika ne umanjuje svetost svećeničke službe, nego je čini vjerodostojnijom. Svećenik je i dalje, kao što je pisao Ivan Zlatousti, pozvan biti „u svijetu, ali ne od svijeta“ – povezan s ljudima, ali usmjeren na Boga. Njegova svetost dolazi ne iz izolacije, nego iz suživota, blizine i služenja. Nije odvojen već umiješan u život običnih ljudi, ali im je opet sposoban naviještati evanđelje i ukazivati na Kristovu prisutnost u njihovim životima.

Ova obnovljena slika svećeništva, koja nas zapravo vraća na evanđeoske izvore, uglavnom zvuči simpatično budući da odgovara zahtjevima vremena i približava svećenika laicima. No, ukoliko je zaista dosljedno provodimo, ona poziva svećenika da napustiti svoj ustaljeni okoliš i izađe na periferiju života, gdje su današnji carinici i grešnici, ljudi s kojima nije jednostavno raditi. Svećeništvo se zadnjih desetljeća otvorilo, ali je ostalo fokusirano na ona područja gdje je ugodno biti svećenik, koja su unutar njegove zone komfora, gdje je on cijenjen i podržan: župe, zajednice mladih, molitvene zajednice, hodočašća, klanjanja i druge pobožnosti, duhovni koncerti i katoličke obrazovne institucije – to je otprilike ambijent u kojem se svećenik snalazi i voli biti. Sarkastično bi se takve aktivnosti mogle nazvati „pastoral mazanja masne guske“, odnosno skrbi o onima o kojima se svi skrbe, koji su već dovoljno formirani da bi i sami mogli druge formirati ali ih klerikalistički duh u tome priječi. U tom sigurnom okruženju svećenik nije motiviran ulagati u razvoj svojih sposobnosti jer je za svoje slušatelje uvijek dovoljno dobar. Nakon nekoliko godina službe već izvrsno vlada jezikom pobožnih floskula koje će oduševiti njegovu pastvu. Kvalitete koje većinu vjernika oduševljavaju su samouvjerenost, nepopustljivost i simplifikacija, dok su evanđeoska kreativnost i milosrđe vrijednosti koje nisu na cijeni jer ugrožavaju monolitnost zajednice. Monolitnost, međutim, nije kršćanski ideal.

Nedvojbeno je da je prisutnost svećenika u strogo crkvenom ambijentu nužna. To je svećenikov domaći teren koji hrani njega i crkvenu zajednicu, ali to ne bi smjelo biti isključivo mjesto njihove vjerničke prisutnosti. Ukoliko svećenik ne otvara prostore susreta s onima koji nisu njegovi istomišljenici i podržavatelji, zaboravlja da je upravo to bio ključan aspekt Isusovih aktivnosti: blagovanje s osobama koji su bili u konfliktu s tadašnjim vjerskim establišmentom, približavanje bolesnima i opsjednutima, svraćanje pažnje na rubne skupine kao što su Samarijanci, stranci, djeca. Isus je svoju zajednicu uvijek držao u napetosti stava dobrodošlice, znajući da ukoliko svoj navještaj ograniči na užu grupu apostola ona bi se urušila sama od sebe, implodirala bi zbog manjka izazova koji omogućuju rast. Ako je danas Crkva pozvana da dijeli radosti i nade, žalosti i tjeskobe svojih suvremenika, kako to izražava Koncil, onda je svećenik kao njen služitelj pozvan biti tragač za tim radostima i nadama, žalostima i tjeskobama.

Nametnuta nam je ideja da ondje gdje se ne može služiti misa svećenik nema što raditi. Zato su rijetki svećenici aktivni u kulturi, socijali, području ljudskih prava i ekologije, u promišljanju ekonomije i tehnologije, pa čak i u strogo teološkim područjima kao što su ekumenizam i međureligijski dijalog. Koliko li su u našem društvu potrebni ljudi koji mogu progovoriti i djelovati o politički relevantnim pitanjima na način koji nije ispolitiziran. Koliko li nam nedostaju oni koji su sposobni na evanđeoskim temeljima razlučivati o ključnim pitanjima koja određuju budućnost naše zemlje. Mnogi se boje da bi uključivanje svećenika u društvena pitanja umanjilo njegovu posebnu duhovnu ulogu, no upravo su briga za trpeće i obespravljene i konkretna prisutnost među ljudima mjesta gdje se svećeništvo ostvaruje u punini. Papa Franjo je to često iskazivao kroz poziv da svećenik „miriše na ovce“ i da ne ostaje u sakristiji, nego uđe u život zajednice. Ovako je to jednom prilikom izrazio: „Molim vas, ne ostanimo zabarikadirani u sakristiji i ne njegujmo male, zatvorene skupine u kojima se možemo maziti i mirno živjeti. Postoji svijet koji čeka evanđelje, a Gospodin želi da njegovi pastiri budu suobličeni njemu, noseći u srcu i na plećima očekivanja i terete stada. Srca otvorena, suosjećajna, milosrdna“ (na susretu s bogoslovima iz Pontificio Seminario Lombardo, 7.2.2022.)

Ovdje se valja vratiti na promišljanja svetog Ivana Zlatoustog koji nije razdvajao „sakralno“ i „društveno“ kao dva odvojena područja. Za njega je euharistija neraskidivo vezana uz ljubav prema siromašnima: „Ako želite častiti Kristovo tijelo, nemojte ga prezirati kad je golo; ne častite euharistijskog Krista svilenom odjećom, a zatim, pošto odete iz crkve, zanemarivati onog drugog Krista koji trpi hladnoću i golotinju.“ Dakle, svećenik koji stoji pred oltarom i posvećuje darove ne može ostati ravnodušan na patnju naroda kojem služi. Njegova služba nije samo liturgijska, ona se mora preliti u djelatnu ljubav, u zauzimanje za potrebite, u socijalnu pravednost. Kao u 4. stoljeću, i danas vrijedi ista poruka: svećeništvo je autentično samo ako povezuje oltar i ulicu, liturgiju i život, obred i solidarnost.

Stanko Perica