www.polis.ba

Stara godina – Misa zahvalnica | Odgovor na milost

Zahvaljivanje je neodvojivo od priznavanja veličine i vrijednosti bližnjih. Ali i sebe i svoga dostojanstva.

Uvijek bismo željeli bolje i više, a ne ostvaruje nam se sve po željama. Na izmaku je još jedna godina. Bilo je u njoj i dobrote i lošega. I nimalo nije bila lagana, naprotiv, mnogovrsno složena i zahtjevna, sa strahovima i zebnjama, posebna s pandemijom korone, s manjim ili većim nesrećama, ratovima, s prirodnim katastrofama, nepogodama i gubicima, konfliktima, razlazima i smrtima… Bilo je u odlazećoj godini seoba migranata, zatvaranja i podizanja zidova, bilo je naoči «nevidljivih diktatura» u obiteljima, institucijama, raznih nepravdi i iskorjenjivanja. Iz Asiza, iz Bazilike sv. Franje, Papa Franjo je 3. listopada 2020, odaslao socijalnu encikliku Fratelli tutti (Braćo sva) u kojoj se zalaže za opće bratstvo i za socijalno prijateljstvo svih. Na primjeru Isusove usporedbe o milosrdnom Samarijancu zahtijeva preispitivanje naše solidarnosti prema tolikim unesrećenima i odbačenima, pojedincima, narodima i dijelovima nekoga naroda ili društva.

Vrijedi naći vremena i sabrano zastati nad prošlom godinom. Nešto će nas iz nje, posebno naši voljni izbori, hotimični raskidi i nehotimični gubici pratiti još dugo, možda i određivati nam život i do smrti. Večeras smo se skupili da osobno i zajednički zahvalimo Bogu za prošlu godinu, za ljude, za neljude, za mnogo toga čega se sjećamo i ne sjećamo. A zahvaljivati nije uopće lagano. Ono nije završnica darivanja, odgovor na dar, na dobro djelo ili uzajamni čin dvoje ljudi koje jedno drugome čine usluge, nego je zahvaljivanje početak svakog djelovanja. Zahvalnost stoji na izvoru našeg karaktera, ona je jedna od temeljnih i pokretačkih vrlina. Nije zahvala tek vanjski čin, vanjski odgovor na vanjsko dobro djelo koje nam je učinjeno, nego je zahvalnost unutarnje stanje, unutarnji stav prema svemu što jesmo i imamo, prema drugima, poslu, prirodi, Bogu, prema životu uopće.

Stav zahvalnosti se prima kao dar u obitelji, još zarana, od najranijeg djetinjstva, i njeguje se čitava života. Ondje gdje se ne osjeća darovanost života, gdje se ne osjeća sebe i bližnje, prirodu i svijet darom, teško je da će čovjek biti temeljno zahvalan makar i na najmanje usluge odgovarao s hvala. Između verbalne hvale, koja je najčešće spontana, i duboke, sveprožimajuće unutarnje zahvalnosti kao razumna stanja, slična je razlika kao između bontona, uljudna vanjskog ponašanja prema bližnjima i onog unutarnjeg, dubokog i promišljenog stava zahvalne ljubavi prema svim ljudima i svemu stvorenome.

Svatko, baš svatko je osjetljiv na zahvalnost. Na nezahvalnost još više. I koliko je nas, toliko je i vrsta naše zahvalnosti i nezahvalnosti: od onih koji nešto smrse kad trebaju reći jednostavno hvala do onih koji od sebe i svojih riječi prave planine, «hodajuće spomenike» zahvalnosti i zahvaljivanja. U svakome od nas isprepliću se i jedna i druga osobina. Nekim smo ljudima čitava života zahvalni, nekima – i kada nam čine samo dobro – znamo biti nezahvalni. Neke smatramo stalnim dužnicima, i da neko davno napravljeno djelo uvijek imaju na umu i da se neprestano sa zahvalnošću odnose prema nama. Nekima smo tako malo zahvalni pa tek što su nam učinili neko dobro djelo, mi ga umah zaboravljamo, kao da nisu ništa do sada učinili, i očekujemo uvijek novo djelo.

Netko je u zahvaljivanju kao u ropstvu. Rado bismo se oslobodili one teretne dužnosti zahvale majci, ocu, nekom starijem, kojemu nikada dovoljno zahvale, ili kako bismo sa sebe rado strgnuli utege ucjene i one tjeskobne nelagode što moramo zahvaljivati ili makar glumiti zahvalu nekom moćniku, crkvenom ili političkom, koji nam je učinio neku, možda i malu, uslugu, pa sada od nas traži protuusluge! Pogotovo nam je pritom teško ako zahvaljivanjem gubimo dostojanstvo, unižavamo se. Nažalost, neki od nas tu bijedu zahvaljivanja ne žele ni vidjeti, nego zavaravamo i sebe i druge i nastavljamo u svom jadu.

Mogli bismo redati naše razlike u zahvaljivanju, ali je već veliko čuvati se lažnoga, namještenog zahvaljivanja; povrh svega kloniti se bešćutnog ponašanja koje nije rijetko među nama – nezahvalnosti. Reći ćemo da nas nema nezahvalnih. Ima, nažalost, onih koji izvanjski, ponovimo to, stalno ponavljaju – hvala, hvala, ali su unutarnje nezahvalni, sebični i samodovoljni, kao i oni koji ne mogu preko usana prevaliti ni tu malu riječ hvala, jer ne žive zahvalnost kao odgovor na darivanje, na posao, trud i zalaganje drugih.

Zahvaljivanje je neodvojivo od priznavanja veličine i vrijednosti bližnjih. Ali i sebe i svoga dostojanstva. Zahvaljivanje je dio radosti zbog života, zbog mogućnosti da se drugima čini dobro, izraz je ljubavi prema sebi, čin samopoštovanja. Psalmist to izražava riječima Bogu: Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Nažalost, mi jedni drugima često uništavamo svijest darovanoga dostojanstva, pa iz nepodnošenja sebe, nekada i mržnje i prezira prema sebi, sve – i sebe, i bližnje i svijet – shvaćamo kao teret, kao dužnost, tlaku. I pritom još hvalimo one koji su, za razliku od ljenčina i probisvijeta, skloniji obavljati svoje dužnosti i izvršavati profesionalne obveze više nego istinski ljubiti i sebe i druge. To jest veće od lijene ravnodušnosti za druge, ali naše nam i najsvetije dužnosti, poslovi i struke ne smiju biti preče od bližnjih.

Osim zahvale Bogu za stvorenost i sebe i svega u svemiru, ljudska zahvalnost je uvijek vezana za najbliže, za one kojima se poklanja ljubav: ženu, muža, djecu, roditelje, prijatelje, članove iste zajednice, institucije, tvrtke…. Naši su životi dar, sve je dar. Zato bi zahvalnost trebala biti naše temeljno držanje. Nažalost, i tu se pokazuje koliko smo mi ljudi nedostatni, krhki i slabi; skloni ne samo nezahvalnosti nego radikalnom nijekanju i onoga što smo na počecima naših odnosa možda veličali kao božansku milost. Naime, tragičnost i nesreće u našim odnosima prevelike su iz nevjerstva, iz izdaje svojih bližnjih, iz nijekanja svojih prijatelja i njihovih dobročinstava. Dobra djela mnogih naših bližnjih, roditelja, braće, sestara, prijatelja, mala su nam i mi uvijek trčimo nekim veličinama i moćnicima koji nam nisu ništa ili malo učinili. I tu nema bezgrešnih, jer većina nas je nedosljednih, nezahvalnih ili uvredljivih i na malu nezahvalnost, po rado odbacujemo i svoje najbliže, mijenjamo prijatelje, štoviše, neke pretvaramo i u neprijatelje. Nije rijetkost čuti strašljivce, oholice i razne mizerne ljude da niječu da su s nekim uopće bili dobri. Takvi su pogazili i svoje dostojanstvo.

Najteža je zahvalnost Bogu za ono loše što nam se događa, za negativno: za bolesti, za razne nevolje, smrti. Nije prihvatljivo, a kamoli da možemo zahvaljivati Bogu na onom što ne možemo mijenjati, ili ne možemo po našoj želji mijenjati, a ono nas tlači kao sudbina, kao nepromjenjivi teret – osobni križ. Kako i komu zahvaliti za klevete, laži, spletke, za nepravde, za omalovažavanja? To naš svijet nikada nije prihvaćao. I vjernici prihvaćanje negativnoga, «nepromjenjivog», a odatle i moguću zahvalnost Bogu za loše, smatraju – poput Jobovih prijatelja ili njegove žene – ludošću, današnjim rječnikom kazano, mazohizmom. Je li nama uopće moguće, opet s jednim psalmistom ispovjediti i sa zahvalnošću reći Bogu: Dobro mi je da sam ponižen da bih tvoja naučio pravila!? Jer tko još iz nevolja i nepravdi izrasta sa zahvalnošću u snažnu, u karakternu osobu?

Zahvala je odgovor na dar (a što ima bitno a da nisam primio?), odgovor na milost – kako jednom jedinom riječju sažimamo sav Božji dobrohotni odnos prema nama. U ovoj noći prijelaza u novu godinu, u specifičnim situacijama vanjskih nevolja i unutarnjih pitanja o smislu, o vremenu i nas u njemu na ovoj zemlji, zastanimo sa sobom, jedni s drugima, s bližnjima, u obitelji, s prijateljima, stanimo s Bogom i posvjestimo svoju zahvalnost. Euharistija koju slavimo kao Kristovu gozbu i žrtvu doslovno znači zahvala na milosti (eu + haris). Izrecimo Bogu zahvalu za sve darovano, i dobro i loše. Budimo zahvalni svojim bližnjima i prijateljima.

Fra Ivan Šarčević