Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Na vojničkom groblju
Kad bi bilo moguće, bilo bi zanimljivo čuti što mrtvi misle o svojoj smrti. Jesu li bili prevareni i prihvatili je kao „normalnu“ povijesnu okolnost, kao neizbježnu sudbinu?
Grad je prije nekoliko tisuća godina osnovan na desnom brdu iznad strme i uske doline. Kako se razvijao i rastao, brdo se polako pretvaralo u zaravan i gubilo svoj prirodni oblik. Strmina na lijevoj strani doline, koja ponegdje više sliči na klanac, postala je groblje za stanovnike grada. Cijela ta površina do samoga vrha brda sada je prekrivena gotovo jednakim kamenim grobnicama. Kada se pogleda ujutro s udaljenosti od nekoliko kilometara, dva ili tri sata nakon izlaska sunca, grobnice izgledaju kao da se spajaju u jednu ogromnu blještavu kamenu ploču koja završava pred samim vrhom brda s kojeg se pruža najljepši pogled na grad. U njemu dominiraju moćni zidovi Staroga grada, krovovi i kupole monoteističkih hramova različitih boja, poneka visoka stambena zgrada i tornjevi modernih hotela razbacanih posvuda. Na udaljenosti nešto manjoj od sedam kilometara, pogled se zaustavlja na zelenom brdašcetu obraslom rijetkom borovom šumom pod čijim se krošnjama po cijeloj površini blagog nagiba nalaze brojne parcele s jednakim grobnicama, različita spomen obilježja i mauzoleji. Ovo mjesto je Nacionalno vojničko groblje.
Na vrhu brda, na najistaknutijem mjestu doneseni su i pokopani posmrtni ostatci idejnog začetnika stvaranja nacionalne države. Njegove kosti čuva masivni komad crnog mramora pravokutnog oblika na kojem je napisano samo prezime „oca nacije“. Niže, niz blage padine, grobovi su onih koji su najzaslužniji što je ta ideja postala stvarnost. Po hijerarhiji, najbliži su vrhu brdašceta grobovi i nadgrobni spomenici predsjednikâ države, premijerâ, istaknutih ministara i nacionalnih heroja. Spuštajući se padinom, ulazi se u parcele različitih veličina prekrivenih pravilno poredanim grobnicama istog oblika. To su ustvari umjetno napravljene terase podzidane kamenim zidovima i međusobno povezane stepenicama. Na tim parcelama su grobovi tisuća vojnika kojima „svi mi saginjemo glave u sjećanje na njihove živote koje su dali za stvaranje države“, stoji na natpisu.
U jugoistočnom kutu groblja napravljeno je središnje spomen obilježje koje je poznato kao Glavno mjesto nacionalnog sjećanja i opisano je kao „jedno od najvažnijih mjesta u državi“. Izvana djeluje diskretno, kao sastavni dio okoliša. Nalik je ogromnoj stijeni neobičnog ljevkastog oblika koja je pristupačna i čista i s otvorom na samom vrhu. Po cijeloj površini moglo bi posjedati mnoštvo ljudi, i ne sluteći da su na krovu impresivnog umjetničkog djela „posvećenog žrtvama svih ratova iz prošlog i ovog stoljeća“. Spuštajući se kamenim stepenicama, nekoliko metara niže od prirodne površine zemljevelika su vrata kroz koja se ulazi u ovu „stijenu“. Pred očima se tada pokazuje monumentalno umjetničko djelogotovo u cijelosti napravljeno pod zemljom. Iz središnjeg prostora prema vrhu uzdiže se široka spiralno oblikovana cijev u obliku plamenog jezičca koja se sužava prema sredini i opet se širi prema vrhu koji je otvoren. Taj otvor povezuje prostoriju s nebom i osvjetljava je prirodnim svjetlom. „Cijev“ je ozidana sitnim komadima kamenih blokova pravokutnog oblika između kojih su ostavljene rupe da bi svjetlost mogla obasjavati galerije koje se nalaze na tri kata uokolo. Po cijeloj površini oko galerija zidovi su ozidani jednakim kamenim ciglama i na svakoj je napisano ime i prezime jedne žrtve rata. „Zid imenâ“ broji za sada oko 23 tisuće cigli, odnosno toliko izgubljenih života u ratovima. (Imena svih dokumentirana su na službenoj stranici Ministarstva obrane i javno su dostupne njihove biografije.)
Iako je ovo mjesto sagrađeno da bude spomenik žrtvama određenog naroda, da ga je prenijeti na „neprijateljsko“ groblje i upisati na cigle „njihova“ imena, sasvim bi se prirodno uklopilo. Slično se može kazati i za većinu manjih spomenika razasutih po groblju koje sam došao ponovno razgledati nadajući se da ću možda naići na neke koje do sada nisam vidio. Ulazeći ovoga puta u groblje nisam uokolo vidio nikoga, vjerojatno zato što je puhao jak vjetar i činilo se da bi uskoro mogla početi padati kiša.
Slučajno ulazim na parcelu gdje su grobovi vojnika poginulih u zadnjih nekoliko godina. Sretni trenutci iz njihovih života mogu se vidjeti na izblijedjelim i novim fotografijama položenim po grobovima, po kojima su također natiskani papirići i listovi papira s kratkim porukama i dugima pismima napisanima rukom, zatim dječje igračke, dječji crteži, knjige, značke vojnih jedinica kojima su pripadali… Iznenada mi se pojavi misao da je istina ovdje dublja i važnija od onoga što predstavljaju spomenici koji se podižu u čast ovim pokojnicima, a koje sam došao razglédati. Možda su ti spomenici samo jedna obična prevara da se na neki način opravda smrt ovih ljudi i da se prekinuti životi pokušaju sagledati u kontekstu jedne „više“ perspektive, ideje ili ideala; kao da bi mogla postojati neka „uzvišena“ ideja vrjednija od samoga života.
Spomenici pokojnima ne znače ništa, živi, naime, kroz njih pokušavaju razumjeti i opravdati ono što je nemoguće – ljudsku smrt. To mislim dok na grobovima gledam spomenute stvari koje su simboli, živa poveznica ljubavi prema mrtvima, patnje zbog zauvijek prekinutih odnosa i praznine koja nikada neće biti ispunjene. Nasmijana i vesela lica ugravirana u nadgrobne ploče, tužni su i tragični podsjetnici na jedan zauvijek ugašeni svijet, jer s jednim prekinutim mladim životom zauvijek se gasi jedan mali svijet (samo na ovom groblju je ugašeno preko 30 tisuća svjetova!) koji se nikada ne može nadoknaditi zbog jedinstvenosti i nezamjenjivosti svake osobe.
Kad bi bilo moguće, bilo bi zanimljivo čuti što mrtvi misle o svojoj smrti. Mogu li je opravdati nekim višim smislom. Jesu li bili prevareni kad su je prihvatiili kao „normalnu“ povijesnu okolnost, kao neizbježnu sudbinu? Što uopće znači dati život? (Pretražujem na mobitelu koliko se trenutno ratova vodi diljem svijeta, oko 40 otvorenih i tinjajućih žarišta.) Ovdje brzo dolazim do starog pitanja o dubokoj čovjekovoj sklonosti da čini zlo, da ubija i istrjebljuje (čak i djecu). Jedni napadaju i žele istrijebiti barbare ili ih podčiniti kako bi bili „sigurni“ ili se domogli plijena, drugi se brane od tih barbara koji ih napadaju. Ili pak netko treći, moćniji i lukaviji računa na taj zli čovjekov potencijal i raspiruje sukobe zbog nekih svojih interesa. No, kako god, sve to iz perspektive ovih grobova izgleda tako nisko, banalno, bespotrebno, nezamislivo i nerazumno. Da, paradoksalnost je upravo u nerazumnosti, jer se čovjek kao razumsko biće u svom djelovanju najmanje služi razumom. Od razuma je često jača na evolucijskom putu baštinjena potreba za agresivnošću, za dominacijom i vladanjem, za nametanjem uvjerenja, ili pak, s druge strane, podsvjesna želja za nestankom i izbavljenjem u smrti zbog nesretnog, praznog i neizdrživog života (kod ovakvih ljudi ideologije imaju veliki uspjeh jer varaju „višim“ idealom za kojeg se nesretnici lijepe).
Pronalaziti razloge za postojanje zla na egzistencijalnoj razini, koje ima kobne implikacije u društvu, ne znači pomiriti se sa zlom kao nužnošću, nego pokušati barem malo zaviriti u tu mračnu stranu čovjekove naravi, jer tek kad se ta tama malo osvijetli i „shvati“, bit će možda moguće pobijediti je.
Te i druge misli vrtjele su mi se po glavi dok sam gledao slike mrtvih mladića i djevojaka. U jednom trenutku cijelim tijelom mi je kao strijela prošla bolna bujica misli koje sam skoro naglas izgovorio. Kako je uopće moguće da se mi ljudska bića međusobno ubijamo? Što učiniti s tom činjenicom, kako se s njom suočiti? U kakvom je položaju ljudsko biće prema samome sebi kada o tome razmišlja? Kakve bi posljedice za život imala odluka da se moramo suočiti s tom mračnom činjenicom? Je li bolje suočiti se s njom ili pak bježati od nje do kraja života? Zašto bježati ako se ne može pobjeći, osim ako želimo da sve bude apsurdno? A kako se suočiti, kad se to čini nemogućim ljudskom biću?
Osjetio sam jezovitu unutarnju hladnoću, bezdan nelagode se u meni otvorio a iz njega je odjekivao glas da sam i ja čovjek, da sam i ja kriv, a da ne znam točno zašto. Možda zato što sam živ? Tu mi se prekinula misao.
Nedaleko od mene primijetio sam neku staricu. Drhturila je kraj jednog groba, došla sinu, mislim. Da li se ona ponosila sinovljevom žrtvom ili se pitala zašto je on ustvari poginuo?
Nisam više mogao izdržati. Krenuo sam prema izlazu preko prazne parcele spremne primiti nova tijela. U daljini je zagrmjelo. Požurio sam iz groblja na onu stranu koja je okrenuta prema gradu preko kojeg pogled dopire do brda s kamenim grobnicama na njegovom istočnom rubu. Od nekoga sam bježao. Od smrti? Od domovine? Od sebe?
Jozo Šarčević, polis.ba