Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Za malena mjesta: Glinu, Petrinju…
Njima valja opet sve ispočetka. Malena mjesta ne postoje, ne vidimo ih, dok ih ne zadesi kakva nevolja. A u njima je sva istina našega svijeta.
Drugačije sam ovaj tekst zamišljala i drugačije ga imenovala, uoči nove godine i svih novih početaka. Razmišljala sam kako bi trebalo stari svijet dobro pretresti, ako treba naglavačke preokrenuti i na neke nove noge postaviti. Mislila sam na naše ideje i stavove, načine življenja.
A onda se tlo potreslo i više nije moguće tako olako ni govoriti ni pisati. Geografski smo više ili manje udaljeni od Siska, Gline i Petrinje, svi smo osjetili podrhtavanje. Ispod naših geografskih mapa, stvarnih i umišljenih granica, ispod naših vjera i nacija, ispod zatvorenosti, tamo dolje, u dubini, tekstonske su ploče, što se mimo naše volje dodiruju, sudaraju i razilaze. Svi jednako dijelimo nestabilno tlo pod nogama. Toliko toga dijelimo.
Dolaze mi same od sebe slike Gline i Petrinje iz nekih privatnih albuma. Gline ponajviše, i mjesta i rijeke. Pamtim je iz onih drugih vremena, kad se još bilo dijete, prije rata, prije ovoga života. Mala gradska sredina, umivena, oprana, uredna, sa starinskim austrogarskim središtem, specijaliziranim jugoslavenskim trgovinama, izlozima. Sve je bilo živo, poslovično, radino, vedro u tim sjećanjima. Išlo se do Gline u šetnju, trgovinu, bez nekog razloga, išlo se zbog Gavrilovića, zbog metraže. Išlo se. Živjela je tad Glina u obilju. Glinske zgrade i pročelja, meni djetetu, bile su kao fina uglađena gospođa, u najboljim godinama.
Iza rata, opet smo išli u Glinu, na misu, pa u Topusko, na bazene, u toplice. Putem bi nas pratila rijeka Glina, prirodna granica između Bosne i Hrvatske. Rijeka i najbolja prijateljica. Boje ljeta su u boji Gline. Od prvoga maja i prvih pobjedničkih skokova u hladnu vodu sve do Gospojine, dani su nam bezbrižno uz Glinu prolazili. Razmišljam o mladosti s druge strane granice, koliko smo samo istih ljeta proživjeli, a da se nismo ni poznavali. Dijelimo zajedničke prostore i vrijeme, zajedničke uspomene, i one se dodiruju negdje, iako se nikada vidjeli nismo. Proveli smo ista djetinjstva, dijelili iste radosti, ista ograničenja. Kupali se istim rijekama, zaljubljivali, prijateljevali. Sve tako isto, samo na drugi način doživljeno, ispričano.
Dobro pamtim te poslijeratne Glinske Cvjetnice. Bile su tamo zajednice katolika Hrvata iz Bosne, bilo nam je nešto domaće. Bili smo kao kod kuće. Još je nešto bilo domaće. Ulice Gline i drage stare fasade bile su sive, zapuštene, same sebi prepuštene. Nešto je bolno podsjećalo na naše male bosanske sredine što su tonule u siromaštvo, bijedu, besperspektivnost. U valu privatizacije sve što nije davalo instant profita bilo je suvišno, zaboravljeno, samo sebi prepušteno. Posvuda je isti svijet marginalaca, svugdje ista sudbina. Glina je sad bila nevitalna starica. U ime tržišnog kapitala, javna su se dobra olako rasprodavala, a ona koja nisu mogla, olako zapuštala. Nakon onoga obilja, sada smo putem pratili u kakvim se neuslovima živjelo, borilo, sticalo. A obilje svima jednako pripada. To bi trebala biti ljudska sudbina. Uspomene nam svima nadolaze, uvijek s razlogom. Valja sačuvati od zaborava i dobro i loše, odvojiti pšenicu od kukolja, i na tome graditi nešto novo, ovaj put dobro za sve.
Njima valja opet sve ispočetka. Malena mjesta ne postoje, ne vidimo ih, dok ih ne zadesi kakva nevolja. A u njima je sva istina našega svijeta.
Tek sada vidim svu simboliku Glinskih Cvjetnica. U Glini Jeruzalem. Poći na mjesto patnje i proslave Onoga što bi se na narod sažalio, pa ga nahranio, ozdravio, riječima utješio, riječima nanovo preporodio. Mjesto patnje sažaljivog, sućutnog, žalovitog Boga. Vjerujem da ljudi u sebi nose isto to sjeme sućuti koje može božanski utješiti i nahraniti mnoge, vjerujem kako je sućut tako moćna da od mjesta patnje čini mjesta proslave. Ne znam kako je to preko noći ostati bez svega. Mogu naslutiti. I žao mi je. Kao da su mi rođeni. Gubitak najmilijih, kuće i sigurna uporišta mijenja čovjeka.
Svi smo proživljavali različite gubitke, mnogi su bili nadomak sudbine da preko noći sve izgube, neki i jesu, nema neozlijeđenih. Svi smo krvarili. Vjerujem da biće koje krvari mora biti mudrije. Sućutnije. Solidarnije. Ta mudrost i sućut je snaga koja stvara, preobražava. A ovome svijetu toga treba najviše.
Vjerujem u nove početke, u snagu ljudske solidarnosti. To je sve što nam preostaje. Jednako tako vjerujem da ljudska solidarnost mora biti kruna svake politike kao brige za javno dobro, a ne profit, i ne privatni interesi nekolicine. Nemarna i neharna privatna politika skupo se plaća, ljudskim žrtvama.
U vremenu u kojem razmišljamo o utjelovljenju Božje Riječi, vidim riječ Stvoriteljicu kako je od svih mogućih riječi ona izabrala biti čovjekom. A ima riječi svakakvih, i grubljih i nježnijih, i treba ih birati, više s njima svijet grliti i tješiti.
Žao mi je malenih mjesta srca moga i Gline i Siska i Petrinje i svake ljudske patnje, i ako ništa, grlim ih u ovim riječima.
Roberta Nikšić, polis.ba