Simbol ženske mudrosti: Diotima i njezina filozofska ostavština u Platonovoj Gozbi

U svijetu koji često pridaje preveliku važnost površnim aspektima ljubavi, njezina nas učenja podsjećaju da istinska ljubav uvijek uključuje dublje razumijevanje, poštovanje i povezanost s osobom. Umjesto da se fokusiramo samo na fizičku privlačnost, trebali bismo težiti razvoju emocionalne, intelektualne i duhovne povezanosti, cijeneći unutarnju ljepotu naših partnera/icaTijekom višestoljetnog razvoja antičke filozofije zabilježeno je djelovanje tek nekolicine filozofkinja. S obzirom na patrijarhalne temelje većine polisa i grčkih kolonija, pojavnost obrazovanih žena bila je više iznimka nego pravilo (Karapetrović, 2020: 91). Kako ističe Richard Hawley, uočljivo je da žene, čija su imena zabilježena u povijesti, rijetko se pojavljuju samostalno, već su najčešće spominjane kao majke, supruge, sestre ili kćeri filozofa. Poseban izazov predstavljaju izvori koji se usredotočuju na biografske detalje žena, odnosno na opise njihova fizičkog izgleda ili osobnih karakteristika, dok se manje pažnje posvećuje njihovim intelektualnim doprinosima i djelima (Hawley, 1994: 84).

Diotima iz Mantineje, čije ime je zabilježeno oko 400. pr. Kr., prikazana je na bareljefu iz Platonova razdoblja. Nažalost, ostale biografske pojedinosti o njoj nisu sačuvane. Istaknuta je kao jedna od rijetkih žena filozofkinja spomenutih u antičkoj grčkoj literaturi. Još uvijek predstavlja enigmatičnu figuru koja izaziva brojne rasprave među povjesničarima/kama filozofije. Najpoznatija je po svojoj ključnoj ulozi u Platonovu dijalogu Gozba (Symposion), gdje je prikazana kao Sokratova učiteljica o prirodi, ljubavi i odnosima (Platon, 1983). Njezina važnost i doprinosi nadilaze područje filozofije ljubavi, proširujući se na širi kontekst ženskih intelektualnih doprinosa filozofiji i govorništvu toga razdoblja.

Zagonetka o njenom postojanju

Za Diotimu se postavlja pitanje je li uopće bila stvarna povijesna osoba ili je tek ime osmišljeno za potrebe Platonovih tekstova. U svom pregledu života i djela antičkih filozofkinja,  Mary Ellen Waithe detaljno istražuje u svojim knjigama različite aspekte kako bi stvorila portret Diotime. Prvo, kroz analizu Platona u Gozbi, ističe se potreba za razlikovanjem Diotiminih stavova od onih Sokrata ili Platona. Posebno je važno ponovno razmotriti tvrdnje o Diotiminom postojanju te analizirati arheološke i povijesne dokaze koji potvrđuju njezin stvaran identitet (Waithe, 1989; Waithe, 1991). Ono što je sigurno, kako naglašava Milena Karapetrović u knjizi Filozofkinje: Ogledi iz feminističke filozofije i ontologije roda (2020), jest da je prikazana kao mudra osoba koju treba saslušati i čije je znanje vrijedno, iako se naglašava da je to rijetkost s obzirom na to da je riječ o ženi. Upravo zbog svega navedenog, lik Diotime i danas izaziva brojne polemike, bilo da se postavlja pitanje tko je zapravo bila, bilo da se raspravlja o sadržaju njezine besjede o ljubavi (Karapetrović, 2020: 100).

Njemački filozof Friedrich Schlegel je vjerovao da je najuzvišeniji antički ideal ženske ljepote utjelovljen upravo u liku Diotime iz Platonova Simpozija. Schlegel je vjerojatno prvi autor koji je posvetio sveobuhvatnu studiju Diotimi, Über die Diotima (1795). Pozivajući se na autoritet neoplatoničkog filozofa Prokla, Schlegel ne isključuje mogućnost da je Diotima bila dio pitagorejske škole žena. Usporedio je Diotimu s pitagorejskom filozofkinjom Theano (5. stoljeće pr. Kr.), koja je u antičko doba smatrana oličenjem mudrosti i morala. U svom eseju, Schlegel prikazuje Diotimu kao zagovornicu istinske kulture, znanja i mudrosti (Schlegel, 1997). Prema njegovu mišljenju, Diotima je osoba u kojoj su sjedinjene gracija filozofkinje Aspazije i duša pjesnikinje Sapfe, uz zavidnu neovisnost. Za Schlegela je Diotima uzor školovanje i educirane žene u antici, simbolizirajući ideju da u moderno doba ne bi trebalo biti razlike između muškaraca i žena u pogledu obrazovanja. U tom kontekstu, Schlegel se suprotstavlja Jean-Jacquesu Rousseauu, utjecajnom filozofu prosvjetiteljstva, koji je tvrdio da žene nemaju prirodnu sklonost prema obrazovanju (Schlegel, 1997).

Njeni mudri stavovi napisani u Gozbi

Nesumnjivo je da je Gozba jedno od najznačajnijih i najpoznatijih Platonovih djela. Koncepti ljubavi, ljepote, dobrote i mudrosti koje Platon razrađuje u Gozbi ukazuju na čovjekovu težnju za usavršavanjem i duhovnim rastom, što kulminira u spoznaji vlastite cjelovitosti i prosvjetljenja. Ovaj dijalog ne samo da postavlja temeljne ideje helenske estetike, već također duboko izražava tradicionalne grčke etičke vrijednosti (Grgić, 2007).

Diotima je jedan od najzanimljivijih likova u Platonskom djelu Gozba (Symposium), čije značenje i utjecaj nadilaze njezinu fizičku prisutnost u dijalogu. Kroz njezin govor, Platon pruža glas jednoj od rijetkih ženskih figura u antičkim filozofskim dijalozima, istovremeno uvodeći kompleksne ideje o ljubavi, mudrosti i duhovnom uzdizanju. Naime, Diotima se pojavljuje kao Sokratova učiteljica, koja ga vodi u razumijevanju ljubavi kao puta prema duhovnom uzdizanju i spoznaji istine, a ne samo kao fizičkoj privlačnosti ili želji. Prema Diotiminoj filozofiji, ljubav predstavlja silu koja nas potiče da težimo idealnom, prema ljepoti i istini.

U Gozbi, nakon zapaženog Sokratovog govora o ljubavi, pažnja se usmjerava prema Diotimi, ženi koja ipak nije fizički prisutna među muškarcima za stolom. Međutim, iako nije tu, Sokrat prenosi njezinu mudrost i naziva je svojom inicijatoricom, pedagoginjom, drugim riječima inspiracijom  u ljubavnim pitanjima, iako nije sudjelovala u razgovorima ili obroku. Diotima je jedan od brojnih primjer žena čija se mudrost, pronicljivost i izrečene misli, posebno o ljubavi, prenosi kroz izvještaje muškaraca (Iragaway, Kuykendall, 2011: 32) Sokrat joj daje glas, umjesto nje on zbori. Ali na taj način se briše njena autonomija i njeno neotuđivo pravo izražavanja misli i kako se osjeća u vezi brojnih tema, a tako i one fundamentalne, najvažnije, ljubavi.

U dijalogu Gozba, Sokrat čitateljima/cama otkriva da je Diotima jednom prilikom spasila Atenu od kuge te da je bila izuzetno mudra u svojim razmišljanjima o ljubavi. Ksenofont, u drugom djelu istog razdoblja pod istim naslovom, opisuje Sokratov stav da ženska priroda nije manje vrijedna od muške, već da joj nedostaje fizička snaga i hrabrost duha. Tijekom razgovora s Agatonom o ljubavi, Sokrat naglašava da se o toj temi može raspravljati tek kada se razumije tko je Eros. Prema Diotiminom mišljenju, Eros nije savršeno božanstvo, već nešto između smrtnog i besmrtnog bića, nazvan demon. Diotima objašnjava da je Eros posrednik između bogova i ljudi te da je pratitelj boginje Afrodite, rođen istog dana kada i ona. Opisuje ga kao siromašnog, uvijek u lutanju, hrabrog, razboritog i prijatelja mudrosti. Njegova neprestana potraga za ljepotom i ljubavlju zapravo je potraga za mudrošću, jer ljubav smrtna bića vodi prema besmrtnosti. Sokrat je, uz Aspasiju, od dvije izuzetne žene – Aspasije i Diotime – čuo o sjećanju, smrti, poštovanju hrabrih i njihovih potomaka, ljubavi i ljepoti (Karapetrović, 2007: 19). Sokrat je iznenadio Agatona tvrdnjom da ljubav nije nužno povezana s ljepotom, dok je Diotima zbunila Sokrata tvrdnjom da je „cilj ljubavi razmnožavanje i rađanje u prisutnosti ljepote.“  Naime, Diotima naglašava da ljubitelj mudrosti ne bi trebao samo poticati druge u stvaranju ideja poput rađanje uz pomoć babice, već bi sam trebao biti sposoban stvarati. Izražava sumnju da će Sokrat moći razumjeti novu koncepciju ljubavi koju predstavlja u kasnijem dijelu svog govora ( Levy, 1979). Ovaj dio Platona naznačuje radikalnu promjenu u pristupu ljubavi nakon što je Sokrat prvo pokušao definirati ljubav identificiranjem zajedničkih elemenata svih vrsta ljubavi, što je tipično za Sokratov metodu, izbjegavajući pritom vrijednosne prosudbe među različitim vrstama ljubavi (202d-209e).

Diotimin slavni govor

Diotimin je govor jedan od najljepših i najpoznatijih dijelova Platonskih djela. Izuzetan je jer tretira tjelesnu ljepotu kao izravan poticaj za filozofiranje i umjetničko stvaranje. Diotima tvrdi da je to posebna vrsta inspiracije koja dolazi od Erosa, s ciljem da se čovjek uzdiže postupno kroz iskustvo različitih vrsta ljepote do same vizije ljepote. Početak putovanja, kako navodi, obično se temelji na percepciji putem osjetila (aisthēsis). Prema Platonu, ljepota je ideja koja se na poseban način manifestira u svijetu fenomena te kao takva zaslužuje posebnu pažnju jer nas nadahnjuje na jedinstven način. Platon objašnjava da proces spoznaje, poznat kao uzdizanje dijalektike (Simpozij 210a), započinje s percepcijom vidljivih oblika ljepote, pri čemu vidljiva ljepota ostaje na razini istinskog mišljenja (doxa alēthes).

U Diotiminu govoru ističe se tjelesna ljepota pojedine osobe kao prvi predmet naše fascinacije, obično uzrokovan zaljubljenošću. Međutim, Diotima nas uči da ne smijemo stagnirati na tom nivou jer bismo tako mogli provesti život u vezanosti, ovisnosti i ropstvu. Filozofski gledano, važno je napredovati i osloboditi se vezanosti za jednu osobu. Prvi korak na tom putu jest prepoznavanje da ljepota postoji i u drugim lijepim tijelima, a ne samo u onoj osobi u koju smo zaljubljeni (Platon, 1983).

Potrebno je naglasiti da pisani trag o njenom govoru je zapravo revolucionaran potez, jer su u povijesti govorništva dominirali isključivo muški glasovi, dok su ženski ostajali često nezapaženi ili zabranjeni. Ipak, nekoliko iznimki izdvaja se kao početak ženskog sudjelovanja u javnom govoru. Aspazija, atenska filozofkinja i političarka, te Hypatia, egipatska matematičarka i filozofkinja, predstavljaju prve dokumentirane primjere žena koje su se usudile iznijeti svoje ideje pred javnošću u antičkoj Grčkoj. Ženama je u antičkom društvu bilo često zabranjeno javno govoriti iz različitih društvenih, kulturnih i političkih razloga. Ograničenja koja su postavljena ženskom govoru reflektiraju duboko ukorijenjene predrasude i hijerarhije u to vrijeme. Diotimin govor nije samo iznimka u okviru muškog dominiranog dijaloga, već predstavlja revolucionaran pristup u retoričkoj tradiciji antičke Grčke. Diotimina filozofska dubina i hrabrost da se javno izrazi prkosi tradicionalnim normama i otvara put za kasnije žene da se aktivno uključe u intelektualne i filozofske rasprave. Podsjećanje na njen slavni govor poziva na ponovno vrednovanje Diotime kao simbola odvažnosti i snage ženskog govorništva i retorike. Njezin govor u Gozbi ostaje inspiracija i podsjetnik na važnost raznolikosti glasova u povijesti intelektualnih tradicija.

Diotimino učenje je duboko dijalektičko, ali se bitno razlikuje od tradicionalne dijalektike. Ona ne koristi sukob pojmova radi sinteze, već odmah uspostavlja posrednika kao ključni element. Njezina metodologija ne rastavlja pojmove radi stvaranja nove sinteze, već otkriva već postojeći treći element koji omogućuje napredak od siromaštva do bogatstva, od neznanja do mudrosti, od smrtnosti do besmrtnosti. Diotima smatra da upravo napredak uvijek vodi prema većem savršenstvu, kako u ljubavi tako i u životu općenito (Iragaway, Kuykendall, 2011: 32).

Primjena njezine filozofije u suvremenim međuljudskim odnosima

Diotimina filozofija ljubavi najbolje je sažeta kroz njezin koncept „Ljestvice ljubavi“, koji je predstavljen u razgovoru sa Sokratom. Ova ljestvica opisuje uzdizanje emocija od fizičke privlačnosti prema najvišoj formi ljubavi – ljubavi prema samoj ideji Ljepote. Prema Diotimi, prava ljubav počinje na osnovu tjelesne privlačnosti ili snažne seksualne želje prema pojedincu/ki, ali  je potrebno njegovati i razvijati tu „iskru“ prema višim razinama kroz ljubav prema svim lijepim tijelima, dušama, idejama, znanju, i na kraju, prema samoj Ljepoti.

U brzini današnjeg vremena, kada sve konzumirano na površnim razinama i ljude i odnose ponekad uzimamo zdravo za gotovo, upravo Diotimina filozofija nam pokazuje važnost unutarnje ljepote i duhovne povezanosti u međuljudskim odnosima. U svijetu koji često pridaje preveliku važnost površnim aspektima ljubavi, njezina nas učenja podsjećaju da istinska ljubav uvijek uključuje dublje razumijevanje, poštovanje i povezanost s osobom. Umjesto da se fokusiramo samo na fizičku privlačnost, trebali bismo težiti razvoju emocionalne, intelektualne i duhovne povezanosti, cijeneći unutarnju ljepotu naših partnera/ica. Kroz ljubav prema znanju i istini, možemo se uzdići iznad površnih aspekata života i težiti višim ciljevima. Ova filozofija može nas inspirirati da razvijemo dublju empatiju i toleranciju prema drugima, promičući moralne vrijednosti poput suosjećanja, razumijevanja i međusobnog uvažavanja.

Diotimine lekcije za život

Diotima se ističe intelektualnom snagom i duhovnom dubinom. Njezina mudrost nije ograničena na teoretsko znanje, već uključuje praktičnu primjenu moralnih i etičkih principa u svakodnevnom životu. Njezin karakter obilježen je empatijom, mudrošću i sposobnošću vođenja drugih prema višim ciljevima. U današnjem društvu, žene poput Diotime, koje kombiniraju intelektualnu snagu s moralnom dubinom, suočavaju se s velikim izazovima, ali postižu značajne uspjehe. Žene koje promiču duhovnu i intelektualnu povezanost u međuljudskim odnosima često djeluju kao uzori i inspiracija u svojim duhovnim zajednicama. Unatoč društvenim preprekama, njihov doprinos društvu i kulturi je neprocjenjiv. Diotimina mudrost i karakter ostaju inspiracija i podsjetnik na važnost moralnih i duhovnih vrijednosti u suvremenom svijetu.

________________________

LITERATURA

Grgić, J. (2007), „Platon – Gozba ili o ljubavi“, Nova Akropola, https://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/filozofija/platon-gozba-ili-o-ljubavi/ – posjećeno 10. 7. 2024.

Hawley, R., (1994), „The Problem of Women Philosophers in Ancient Greece“, Women in Ancient Societies. An Illusion of the Night, (ur.). Léonie J. Archer, Susan Fischler i Maria Wyke, Basingstoke and London: The Macmillan Press.

Irigaray, L., Kuykendall, E., (2011), „Sorcerer Love: A Reading of Plato’s Symposium, Diotima’s Speech“, Hypatia, French Feminist Philosophy, 3(3), 32-44.

Karapetrović, M., (2007), Ona ime ime : O filozofiji i feminizmu, Bijeljina: Organizacija žena „Lara.“

Karapetrović, M., (2020), Filozofkinje: Ogledi iz feminističke filozofije i ontologije roda, Banja Luka: Filozofski fakultet Univerziteta u Banja Luci.

Levy, D., (1979), The Definition of Love in Plato’s Symposium, Pennsylvania: University of Pennsylvania, https://www.jstor.org/stable/2709153?searchText=plato%20the%20symposium&searchUri=%2Faction%2FdoBasicSearch%3FQuery%3Dplato%2Bthe%2Bsymposium&ab_segments=0%2FSYC6744_basic_search%2Ftest2&refreqid=fastlydefault%3A96f15031810c18f948536f0429ba1b7b – posjećeno 9. 7. 2024.

Platon, (1983), Gozba, Beograd: BIGZ.

Schlegel, F. (1997), „Kritische Friedrich Schlegel Ausgabe (KFSA)“, E. Behler (ed.), unter Mitwirkung von J.J. Anstett, H. Eichner, Paderborn, Schöningh, 1958, ff., Bd. 1, 57. str. 400-419.

Waithe, M., (1989), A History of Women Philosophers. Volume II: Medieval, Renaissance and Enlightenment Women Philosophers A.D. 500-1600, Dordrecht: Kluwer Academic Publishers.

Waithe, M., (1991), A History of Women Philosophers. Volume III: Modern Women Philosophers 1600 – 1900, Dordrecht: Kluwer Academic Publishers.

---

Ružica Ljubičić, polis.ba

---