DUHOVI | Duh Sveti kao Bog konkretnoga

Iv 15,26-27; 16, 12-15: U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom.
Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.”

Svi koji u sebi nosimo nekakav elan i nismo se prepustili beznađu i rezignaciji, želimo mijenjati sebe i svijet nabolje i tražimo poticaje i nadahnuća koja će nam u tome pomoći. U kršćanskoj tradiciji propovijed ima važnu ulogu u tome. U pobudnici Evangelii gaudium papa Franjo veli da homilija može biti snažno i sretno iskustvo Duha Svetoga, utješnog susreta s Božjom riječju, stalan izvor obnove i rasta (br. 135). Ipak, nedavno je jedan vjernik svjedočio kako doduše voli poslušati dobru propovijed, ali da se od bezbrojnih koje je čuo ne uspijeva sjetiti ni jedne koja ga je u nečemu promijenila. Ono što čovjeka mijenja i oblikuje nisu nove ideje ili pobožni poticaji, već samo ono što uspije usaditi u svoj konkretni život. Naime, ono što nas čini konkretnim ljudima jesu odnosi koje živimo. Još je Cervantes zapisao: ‟Reci mi kakvo ti je društvo, i reći ću ti tko si”. Dakle, da bi nas nešto dotaknulo, potaknulo i promijenilo, potrebno je da toj misli nađemo mjesto u svom životu, da postane konkretna i primjenjiva, da nas asocira na naša iskustva, potrebe i želje.

Duh Sveti je Bog koji tako djeluje, Bog koji prodire u naše živote na djelatan način. O tome govore sva tri današnja čitanja. Iskusili su to apostoli kada su moleći u Dvorani posljednje večere uvidjeli da ih iskustvo Boga oslobađa straha i nadahnjuje na širenje radosne vijesti. Pavao djelovanje Duha prepoznaje u konkretnim plodovima kojima Bog naš život obogaćuje. Život u vjeri donosi, nabraja on: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost. Isus pak veli da nam Duh ‟navješćuje ono što dolazi”, jer nam omogućuje da kroz vjeru iščitavamo znakove vremena i ispravno djelujemo spram njih. Duh Sveti je, dakle, prisutan svugdje gdje svoj život iščitavamo i usmjeravamo prema Božjim poticajima, gdje Bog postaje dio naše stvarnosti, gdje nas se on tiče kada ga tražimo i s njime drugujemo. Kršćanin stoga ne samo da ne bježi od iskustava, od aktivnosti, od susreta, već ih želi što više, znajući da Boga može susresti u njima. Dobro je to izrazio Kant riječima: ‟Što smo zaposleniji, to jasnije osjećamo da živimo”.

Duha pak nema tamo gdje se vjera nije konkretizirala. Tamo gdje je ona ostala samo skup vjerovanja, zbirka pravila, korisna ideologija ili apstraktni principi, Duh Sveti se nije afirmirao. On je zapravo Božja posveta čovjeku, jer sebe prepušta ljudskoj inicijativi, ograničava se čovjekovom aktivnošću i predanošću. Darovi Duha pretpostavljaju čovjekova iskustva u koja može inkorporirati Boga, pa se zato o potvrdi govori kao o sakramentu kršćanske zrelosti. No, iskustvo nam ujedno kazuje kako su kršćani katkad sposobni i vrlo prizemne i egoistične poticaje pravdati Božjim nadahnućem i prisustvom Duha. Isus nam daje čvrsto mjerilo prepoznavanja djelovanja Duha: on uvijek upućuje na Isusa, doziva u pamet ono što je Isus rekao i činio (Iv 14,26). Duh Božji, dakle, potiče da nasljedujemo Isusa, da živimo svoj život po uzoru na njega, a to je život koji smo spremni položiti za druge. Put Duha je stoga put umiranja sebi, kako bi Bog naš život preobrazio i učinio da donese obilate plodove. Neka Vas Duh Sveti vodi tim putem!

Stanko Perica