Polisov retrovizor: Previše je glava koje svijet zamišljaju kao bojno polje

1. studenog: Katastrofa i patnja kojoj se ne vidi kraj

Glavna vijest i u našem društvu vezana je za trenutna događanja na području Svete Zemlje. Neviđeni masakr nad izraelskim civilima i njihovo odvođenje u zatočeništvo kojeg su izveli teroristi Hamasa probivši se iz Pojasa Gaze u obližnje kibuce i gradove podsjetili su na patnje toga naroda koji je više puta u povijesti odvođen na klanje poput janjaca. Po arapskom svijetu te mnogim europskim gradovima gdje žive Palestinci i drugi Arapi, masakr nedužnih Izraelaca se svečano proslavljao. U Berlinu su se čak prolaznicima dijelili kolači. Kod nas nije bilo javnog slavlja, ali je ostavljeno po internetu bezbroj komentara u kojima se nije krilo zadovoljstvo.

Izraelska vlast, uz potporu šokirane javnosti, krenula je ubrzo u lov na teroriste te oslobađanje otetih sunarodnjaka. Krenula su masovna granatiranja Pojasa Gaze. Najveća žrtva ove borbe protiv Hamasa u Gazi su nevini civili, koji ginu u stotinama. Potresne scene nevino ubijenih, posebno djece, i u Gazi i u Izraelu izazivaju nevjericu i pitanje o tome kako je moguće da ljudi jedni drugima nanose tolike patnje. U Izraelu živa spaljena, u Gazi izranjena od gelera ili izgorjela u paklenoj raketnoj vatri. Po svemu sudeći, dosadašnja katastrofa je možda tek početak i uvertira u još veću patnju. Hamas je ciljano ubijao civile. Izraelska vojska cilja teroriste Hamasa ne mareći previše što pritom ubija uglavnom civile. Kako god, nema opravdanja za ubijanje nevinih. Desničarska izraelska vlada pokazuje svoje zločinačko lice.

2. studenog: Dok je naivnih, prevarantima će cvjetati biznis

Vrata pomoćnih dvorana katoličkih župa u Hrvatskoj i BiH godinama su otvorena Romanu Leljaku, „istraživaču“ komunističkih zločina. Do istraživanja komunističkih zločina, Leljak je bio pripadnik jugoslovenske Kontraobavještajne službe (KOS-a), odakle je 1989. godine otpušten zbog optužbi za krađu tehničke opreme, nezakonito snimanje i krađu novca. Zbog toga je osuđena na 14 mjeseci zatvora. Nakon osamostaljenja Slovenije, posvetio se privatnom biznisu i postao poznata faca u Mariboru, koja u crvenom Lamborghiniju juri atraktivne djevojke. Okrenuo se potom kupnji automobila na kredit i leasing, u suradnji s jednom austrijskom bankom. Uskoro će mu zbog nedostatka povjerenja biti zauvijek zabranjeno da se u Austriji bavi leasingom, jer je mnoge klijente prevario i uzeo im pare. Ukupno je osuđen na sedam godina zatvora. Prijevremeno izlazi na slobodu 2012. godine.

U zatvoru se pripremao za novi biznis koji će započeti odmah po izlasku na slobodu. Počet će se predstavljati kao istraživač komunističkih zločina. Znao je dobro što nacionalisti, ali i žrtve komunističkih zločina žele čuti i kako se od njih okoristiti. I naravno, majstorski je iskoristio to što se ranije nisu sustavno istraživali poslijeratni komunistički zločini nad nevinim stanovništvom. A takav uspjeh ne bi mogao imati da mu svoja vrata nisu otvarale katoličke crkve. Nitko ne mari što se radi o više puta osuđivanom prevarantu i nekvalificiranom povjesničaru. Uostalom, prevaranti slični njemu ga uglavnom i pozivaju te mu daju prostor u samostanskim i župnim dvoranama.

3. studenog: Komoditet kao vrhovni životni princip

Postoje konvertitstva s dužom i s nekom, mogli bismo kazati, prirodnom evolucijom, ali i ona koja nastupaju u trenu, kao posljedica iznenadnog prosvjetljenja, kopernikanskog obrata. Tako su mnogi borci za univerzalne ljudske vrijednosti gotovo preko noći postajali obraćenici u određenu ideologiju protiv koje su se borili. Razlog zbog kojeg ovo spominjemo je što smo ovih dana mogli vidjeti fotografiju na kojoj se u prvom redu na jednom skupu pojavljuju stožernik, prvi u Hrvata, i jedan njegov žestoki kritičar iz vremena prije prosvjetljenja.

Bivši kritičar ideologije, a od presvlačenja mali borbeni inkvizitor u službi ideologije, samo je jedan od primjera kako borba za slobodu i humane principe kod strašljivih ljudi prestaje onoga trena kada se uplaše da bi ih to moglo nešto i koštati. Svoje živote pretvaraju u karikature koje se bore za očuvanje sistema i njegovih svetinja. Čovjek ne zna kada ih vidi, makar i na fotografiji, bi li se smijao ili bi plakao. Podsjećaju na propadanje, truljenje, beživotnost, smrt…

4. studenog: Pakistan protjeruje izbjeglice

Vlasti Pakistana počele su provoditi odluku o deportaciji migranata i izbjeglica koji su bez dokumenata. Ova odluka će posebno pogoditi Afganistance koji su se u ovoj zemlji sklanjali od sovjetskog rata u Afganistanu pa sve do bijega od Talibana zadnjih godina. Procjenjuje se da u Pakistanu živi oko 1.7 milijuna Afganistanaca koji će biti deportirani u Afganistan. Vlasti u Islamabadu su odluku donijele pravdajući se kako veliki postotak afganistanske populacije potiče društvenu nestabilnost, posebno se napominje vezanost za kriminalne aktivnosti.

Zaokupljenost svjetske javnosti sukobima na Bliskom istoku vlade mnogih zemalja će iskoristiti da provedu nehumana djela koja bi bilo teško izvesti u normalnim okolnostima. Obitelji s brojnom djecom već se na prikolicama kamiona voze prema Afganistanu. Prema fotografijama koje možemo vidjeti, lica im odražavaju rezignaciju i beznađe, kao da su se pomirili da od života više ništa ne mogu očekivati.

5. studenog: Akademik Hafizović, genetičar

Razaranje Gaze i magnituda patnje palestinskog naroda dosegla je nevjerojatno veliku točku. Nije moguće ostati pribran pred toliko masakrirane i mrtve djece. Osjećanje bespomoćnosti i rezignacija pred činjenicom zla i nepravde koja pogađa nevine ljude – zla koje se tako često posvuda ponavlja – u mnogim promatračima i u našem društvu izazivaju nekontroliranu mržnju i bijes koja se često kanalizira prema pogrešnim adresama. Uloga intelektualaca i javnih osoba trebala bi biti da ublažavaju razmjere rastuće mržnje i agresivnih poruka, jer od toga nitko nema nikakve koristi. Jedino se u nama i oko nas umnaža zlo.

Događa se, međutim, upravo suprotno. Intelektualci su često baš oni koji potiču mržnju i nastoje ju „argumentirano“ etablirati. Jedan od istaknutijih nečasnih primjera je teolog, akademik Rešid Hafizović. Njegov brutalni antisemitizam zadnjih godina se širi preko naizgled sekularnih medija, poput dnevnog lista Oslobođenje ili privatne N1 televizije. Akademik Hafizović u zadnjem tekstu u Oslobođenju zastupa tezu o ubilačkom nagonu Židova kojeg baštine još iz biblijskim vremena, a za što sve postoji opravdanje u svetim židovskim tekstovima, koji taj narod potiču da čine genocid.

Znanstveno istraživanje i tumačenje starih (svetih) tekstova u kontekstu njihova nastanka, odnosno hermeneutika, sigurno je nešto što akademik Hafizović dobro poznaje. Ali, unatoč tome, ne primjenjuje. Radije traži nešto od prije skoro tri milenija što može uklopiti u svoj narativ o židovskom zlom genu. Kada bi se tako zlonamjerno tumačile svete knjige, pa i ona koju slijedi akademik Hafizović, moglo bi se u njima pronaći mnogo inspiracije za činjenje zla. Takav pristup je rabota nečasnih i nedobronamjernih ljudi.

Jedna od fundamentalnih omaški akademika Hafizovića – očito da mržnja potpuno zalijepi razum – jest da biblijske zakone i biblijsku ‘etiku’ predbacuje sekularnim cionistima koji su osnivači države Izrael i čija je politika desetljećima u konfliktu s Arapima općenito, a na poseban način s Palestincima. Dok, s druge strane, onaj dio Židova koji nastoje doslovno držati Božje zapovijedi i zakone iz davnih vremena na koja se poziva akademik Hafizović, su duboko suprotstavljeni modernoj izraelskoj državi, smatraju je blasfemičnom, direktno suprotstavljenoj volji Božjoj i potpuno je odbacuju. Uporno i kontinuirano podržavaju Palestince i priželjkuju rušenje cionističkog Izraela i stvaranje jedine države – Palestine. U Izraelu živi takvih ultra religioznih preko 10 posto od ukupne populacije. Valjalo bi da akademik Hafizović razjasni jesu li i ovi Židovi koji pokušavaju doslovno živjeti po zapovijedima starih knjiga i tekstova oni sa zlim biblijskim genom poput cionističkih nacionalista koji čak spominju i atomsku bombu (izjavio jedan ministar u Netanyahuovoj vladi) u kontekstu Gaze.

Akademik Hafizović, kao uostalom i bilo koji mrzitelj i huškač, ne mari za činjenice, jer one mržnji nisu potrebne, ona je ionako slijepa.

6. studenog: Previše je glava koje svijet zamišljaju kao bojno polje

Kršćani bi trebali znati da je svako navijanje u sukobima u kojima nestaju ljudski životi, posebno životi djece i drugih nevinih, suštinski suprotstavljeno Evanđelju i Isusovom zahtjevu radikalnog mirotvorstva. Oni koji grade mir su blaženi, kaže Isus, i zvat će se sinovi Božji. A Božju zapovijed o zabrani ubijanja drugih Isus potvrđuje te je još i proširuje kazavši: „Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij! Tko ubije, bit će odgovoran sudu.’ A ja vam kažem: Svatko tko se ljuti na svog brata bit će odgovoran sudu.“ Jedan od mogućih „prijevoda“ ovog Isusova zahtjeva mogao bi glasiti: Živi svakodnevni život na takav način da nikada ne bude moguće doći to točke kada počinje nasilje prema drugom.

Isus je kao Židov bio posve ukorijenjen u židovskoj religijskoj tradiciji, čija je jezgra vjera u jednoga Boga, koji se objavio kao pravedan i milosrdan. U toj bogatoj tradiciji važilo je načelo da tko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet. To isto načelo postalo je baština i vjernika muslimana preko njihove svete knjige Kur’ana.

Istina je da u tradicijama monoteističkih vjera postoje tamne strane, kada se propovijedalo i činilo nasilje prema drugima. Na današnjim generacijama vjernika je odgovornost hoće li više biti privučeni tim tamnim stranama ili će pak povjerovati temeljnim zahtjevima svojih vjera u kojima se nalazi poštivanje svačijeg života i odricanje prava bilo komu da uništava život, pod bilo kojim izgovorom. Previše je glava koje svijet zamišljaju kao bojno polje, umjesto da ga prihvate kao zajednički dom, kao dar Božji svima.

7. studenog: Moralna policija

Apsurdna strana našeg vremena u odnosu prema stvarnosti ponajviše se izražava u besmislenoj sintagmi „uznemirena javnost“. Tu sintagmu potenciraju senzacionalistički mediji, a drugih gotovo da i nema, kako bi svakog pojedinog tko ih otvori privukli da pročita ono zbog čega su svi tobože uznemireni. Zadnjih dana tako smo čitali naslove da je javnost bila uznemirena i šokirana pred činjenicom da je jedna gospođa u Banjoj Luci obavljala nuždu u centru grada. Uznemirena i šokirana javnost dijelila je snimak po društvenim mrežama i zgražala se, skandalizirala, osuđivala…

A da je bilo moguće iz te uznemirene javnosti odvojiti i ispitati svakog pojedinačno je li se njemu/njoj dogodilo ikada da nije bilo moguće kontrolirati probavu ili da mokračni sustav nije dobro funkcionirao, da se dogodio poremećaj koji je izmakao kontroli, vjerojatno bi gotovo svatko kazao da je imao takvo iskustvo. Ali uznemirena javnost nema empatije, ona želi linč, hoće žrtve na stupu srama. Upravo je zbog takvog linča uznemirene javnosti nesretna žena počinila samoubojstvo, nije mogla sve to podnijeti. Nevina žena bila je, ni kriva ni dužna, izvrgnuta javnom sramoćenju, neki moralni policajci su joj čak slali i prijeteće poruke.

Ta ista javnost se također uznemiri kada netko, naprimjer, njihove heroje iz rata, osuđene za ratne zločine, nazove pravim imenom. A ne uznemiri se što su, naprimjer, gotovo sve šume devastirane, rijeke zagađene i branama privatnika ispresijecane, što mnogi radnici nisu osigurani, loše plaćeni, što se moraju stalno organizirati akcije za liječenje djece…, itd.

---

Jozo Š., polis,ba

---