Papa Leon XIV: Ne postoje neprijatelji – postoje samo braća i sestre

Povodom predstavljanja kandidature projekta „Gesti dell’accoglienza“ (Geste gostoprimstva) s Lampeduze na listu nematerijalne kulturne baštine UNESCA-a, u videoporuci je papa Leon XIV. zahvalio tolikim trudbenicima nade. Papa je ukazao na nužnost postajanja stručnjacima pomirenja kako bi se suprotstavilo globalizaciji nemoći

Draga braćo i sestre okupljeni na Lampeduzi!

„O’scià!“. Dah, udah: tako si vi poželite kada se pozdravljate na vašem otoku. Tako vas je pozdravio 2013. godine naš dragi papa Franjo kada je došao među vas, na svoje prvo putovanje. Znate da je u jeziku Biblije dah, udah ono što prevodimo riječju „duh“. Pozdravljajući se tako – danas ovako udaljeni, ali se nadam uskoro i osobno – kao vjernici zazivamo jedni na druge Svetog Duha, dah Božji.

Plodovi Duha su, dragi prijatelji, obilni među vama. Podsjećate me na ono što je napisao apostol Pavao kršćanima u Solunu: vi ste „prihvatili Riječ usred velikih kušnji, s radošću Svetoga Duha, tako da ste postali uzor svim vjernima“ (1Sol 1,6-7). Geografski položaj Lampeduze i Linoze čini vas oduvijek, doista, vratima Europe. U zadnjim desetljećima od vaše je zajednice to iziskivalo ogroman napor gostoljubivosti, a on vas je iz srca Mediterana doveo u srce Crkve „na takav način – kako kaže Sv. Pavao – da o tome ne trebamo govoriti“ (1Sol 1,8), jer su vaša vjera i ljubav sada već svima poznate. To je nematerijalna, ali stvarna baština.

Moje „hvala“, koje je „hvala“ cijele Crkve za vaše svjedočanstvo, nastavlja i obnavlja ono pape Franje. „Hvala“ udruženjima, volonterima, gradonačelnicima i upravama koje su se vremenom izmjenjivale; „hvala“ svećenicima, liječnicima, snagama sigurnosti i svima onima, često nevidljivima, koji su pokazivali i pokazuju osmijeh i brižnost ljudskog lica osobama koje su preživjele svoje očajničko putovanje nade.

Vi ste bedem one ljudskosti koju pokušavaju potkopati bučni razlozi, atavistički strahovi i nepravedne mjere. Nema pravde bez suosjećanja, nema legitimnosti bez slušanja drugog. Toliko žrtava – među njima toliko majki, toliko djece! – iz dubine Sredozemnog mora vapiju ne samo u nebo nego i prema našim srcima. Neki braća i sestre su pokopani na Lampeduzi i počivaju u zemlji kao sjemenke iz kojih želi proklijati novi svijet. Ne nedostaje, Bogu hvala, tisuće lica i imena osoba koji danas žive jedan bolji život i nikada neće zaboraviti vašu ljubav. Mnogi od njih sami su postali trudbenici pravde i mira, jer je dobrota zarazna.

Sestre i braćo, daha Duha vam nikada neće nedostajati! Istina je da se prolaskom godina može javiti umor. Kao u trci, može nestati daha. Napori često dovode u pitanje ono što smo već uradili, pa nas i razdvajaju. Važno je djelovati zajedno, stajati ujedinjeno i otvoriti se dahu Božjem. Sve dobro koje ste učinili može vam izgledati poput kapljica u moru. Ali nije tako. Mnogo je više!

Globalizacija ravnodušnosti koju je papa Franjo prokazao upravo s Lampeduze, čini se da je danas mutirala u globalizaciju nemoći. Svjesni smo da smo pred nepravdom i patnjom nevinih, ali riskiramo ostati nepomični, tihi i tužni, poraženi osjećajem da se ništa ne može učiniti. Što ja mogu učiniti pred tako velikim zlima? Globalizacija nemoći dijete je laži, laži da je u povijesti uvijek bilo tako, da su povijest uvijek pisali pobjednici. I onda se čini da mi ne možemo učiniti ništa. Ali ne: povijest uništavaju silnici, a spašavaju je ponizni, pravedni, mučenici, u kojima dobrota blista, a autentična ljudskost opstaje i obnavlja se.

Kao što je papa Franjo globalizaciji ravnodušnosti suprotstavio kulturu susreta, tako bih ja želio da danas, zajedno, započnemo globalizaciji nemoći suprotstavljati kulturu pomirenja. Pomirenje je poseban oblik susretanja. Danas se trebamo susretati vidajući si međusobno rane, opraštajući zlo koje smo učinili, ali i ono koje nismo učinili, ali čije posljedice na sebi nosimo. Toliko straha, toliko predrasuda; veliki zidovi, također i oni vidljivi, su među nama i našim narodima kao posljedice ranjene povijesti. Zlo se s jedne generacije prenosi na drugu, s jedne zajednice na drugu. Ali se i dobrota prenosi i zna biti još jača!

Da bismo prakticirali dobrotu, učinili je relevantnom, moramo postati stručnjaci pomirenja. Trebamo popraviti ono što je slomljeno, s pažnjom se odnositi prema ranjenim sjećanjima, prilaziti jedni drugima sa strpljivošću, poistovjetiti se s pričama i patnjom drugih, prepoznati da imamo iste snove i iste nade. Ne postoje neprijatelji – postoje samo braća i sestre. To je kultura pomirenja. Potrebni su čini pomirenja i politike pomirenja.

Draga braćo i sestre, nastavimo dalje ovim putem susreta i pomirenja. Na taj način će se umnožiti otoci mira, postat će stupovi mostova kako bi mir mogao dosegnuti sve narode i sva stvorenja. U ovom obzorju nade i zauzetosti, po zagovoru Marije Zvijezde Mora, blagoslivljam vas i s ljubavlju pozdravljam. O’scià! Neka blagoslov Boga svemogućega, Oca i Sina i Duha Svetoga siđe na vas. Amen!

Izvor: vatican.va; prijevod: J.Š., polis.ba