Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Onaj tko je zaboravio kako izgleda slika, neka gleda slike Ljubomira Perčinlića
IZLOŽBA LJUBOMIRA PERČINLIĆA U ZENICI
Riječ je o slikaru koji je tragao za nedokučivim, za slikanjem tišine predmeta koju je uočavao u naoko skrivenom i nevidljivom, u onome koje omogućuje približavanje nutrini pojavnog, u svjetlu koje je isijavalo i kojem se neprestano približavao
U velikoj ponudi izložbi s brojnim „umjetnicima“ i rijetkim pravim radnicima – umjetnicima i kvalitetnim radovima kakve već nismo bezbroj puta vidjeli, gotovo sve ima priliku dobiti prostor važnog, a važno traje toliko koliko trenutak pozornosti današnjeg čovjeka. Djela Ljubomira Perčinlića ipak pripadaju onima kakve nemamo priliku vidjeti često, s kakvima susret vraća čovjeku poštovanje prema svijetu slikarstva, prema autentičnosti umjetničke individue.
Tim je značajnije da je u petak navečer u Galeriji Fra Ljubo Hrgić u Zenici otvorena izložba povodom 25. godišnjice smrti Zeničanina Ljubomira Perčinlića (1939. – 1998.). Riječ je o „mini-retrospektivi“ koja predstavlja petnaestak radova iz privatnih i javnih zbirki, među kojima su neka prvi put javno izložena. Pokretač i organizator vrijedne izložbe bio je zenički župnik crkve svetog Ilije Proroka, fra Marko Kepić, koji se iskazuje afinitetom za umjetnost, u suradnji s Perčinlićevim kolegom, svestranim zeničkim slikarom Muhamedom Bajramovićem.
Oscar Wilde je uočio da „trenutak kad pomisliš da razumiješ neko umjetničko djelo, ono je mrtvo za tebe“. A nerijetko se ponašamo upravo tako prema svijetu umjetnosti. Možda ne gledamo dobro, ne znamo kako ili nemamo što vidjeti? Onaj tko je zaboravio kako izgleda slika, neka gleda slike Ljubomira Perčinlića. Izložba je otvorena do 3. ožujka.

TIŠINA NEDOKUČIVOG
Kada je prije nekoliko godina Miljenko Jergović napisao tekst o Ljubomiru Perčinliću, opisujući uspomenu na jedan pejzaž koji je promatrao kao dječak i onda ga objavio na društvenim mrežama, brojni su se studenti i učenici javili ističući svog profesora i utjecaj u širenju percepcije prema svijetu likovne umjetnosti koji je imao na njih, radeći najprije kao gimnazijski profesor u Zenici, a potom na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Koliko mu je odnos prema ljudima i prostoru zavičaja bio važan, primjerice boravak na planini Smetovi, možemo pojmiti promatrajući naslikane motive, ali i razmatrajući okolnosti njegova životnog puta, obrazovanja i talenta kojim se isticao pa da se nakon studija slikarstva na Akademiji likovnih umetnosti, najprije u klasi Ljubice Sokić, a potom Nikole Gvozdenovića 1966. godine, ipak vratio u rodni grad.
Valja spomenuti da su izloženi radovi iz privatnih zbirki dio vrijednog slikarskog i kiparskog opusa Ljubomira Perčinlića i pokazuju kronološki i izražajno različite faze njegova rada. Itekako nam je potrebno imati ih u svijesti jer je slikar izrazite konzistencije pa se zamjećuje da je još u ranijim fazama pretendirao slikanju plošnih površina što je u gotovo sezanističkom traženju strukturalnih linija i oblika, ponajprije u naznačavanju predmeta u prostoru, doveo u kasnijim razdobljima rada do vrhunaca. Slikar je činio to prikazujući odabrane motive među kojima se ističe blisko mu bosansko okruženje, krajolici, interijeri, mrtve prirode, povijesna arhitektura Bosne i Hercegovine, gradovi u kojima je boravio, dalmatinski pejzaži, i dr.

Predmetni svijet na slikama Perčinlića razvijao se dakle u autentičnom unutarnjem odnosu prema prostoru i motivima na slici, očigledno meditativnog karaktera. Pri tome on nije slikao same predmete, nego ono što se nalazi unutar i iza njih, proničući u naoko nevidljivu strukturu od koje su sačinjeni, ali i koncentrirajući se na materiju i podlogu slike. Pojednostavljujući oblike, reducirao je i boju, do reduciranih „polja“ definiranih nijansama sive i smeđe ili pak jasnim geometrijskim linijama. Postepeno su smeđe, zelene i crne boje na Perčinlićevim pejzažima sve više „dobivale bjelinu“, a unoseći u sliku više svjetla, slikar je pokazivao naročit senzibilitet za nijanse bijele što će razvijat i u kasnijim djelima, donekle usporedivim s načinom Marka Rothka.
Apstrahiranje kroz traganje za primarnim slikara je dovelo do naglaska na geometrijsko i posve bijelih površina. Karakterističan Perčinlićev minimalizam, kojim dominira bijela ploha, našao je svoju primjenu i kada je dizajnirao korice časopisa Bosna franciscana, franjevaca Bosne Srebrene.
Uz brojne Perčinlićeve izložbe, značajna je za valorizaciju njegova likovnog opusa monografija Marijana Susovskog naslova Ljubomir Perčinlić, Ulazak u prostor svjetlosnog isijavanja, u kojoj s dubokim razumijevanjem interpretira i kontekst u kojem je ovaj slikar stvarao i živio te potvrđuje njegov udio u bosansko-hercegovačkoj, hrvatskoj, odnosno suvremenoj likovnoj umjetnosti naše regije.
Perčinlić je jedan od osnivača i član grupe Prostor–Oblik koju je osnovao s Edinom Numankadićem, Tomislavom Dugonjićem i Enesom Mundžićem 1975. godine u Počitelju. Kao što piše Susovski, ona je „nastala kao potreba provociranja postojećeg ‘stanja duha’ sredine, odnosno njezine umjetničke klime, stvaranjem djela temeljenim na iskustvima novoga plastičnog govora europske suvremene umjetnosti.” Kasnije su se grupi pridružili i drugi umjetnici sličnih senzibiliteta. Snažnim utjecajem na kulturni život, na likovnoj sceni Bosne i Hercegovine grupa Prostor–Oblik potvrdila je nove mogućnosti koje unose individualci unatoč prisutnosti suprotnih tendencija. Ovom prilikom izložena je i skulptura, a poznato je kako je Perčinlić osamdesetih počeo raditi skulpture u zeničkoj željezari i to u lijevanom željezu kada je realizirao i javnu skulpturu Veliki izdanak (1988.) u Zenici.

Pored povezanosti uz Zenicu, u kojoj je proveo najveći dio života, gdje je aktivno utjecao na kulturni život sredine, od 1993. godine i posljednje godine života Perčinlić je proživio u Zagrebu. Samo godinu nakon doseljenja, 1994. priređena mu je retrospektivna izložba u Muzeju suvremene umjetnosti. U vezi s time, Perčinlić je „njegovao jedno vrlo profinjeno poimanje likovnih problema krenuvši smjerom svođenja predmetne i pejzažne tematike ka čistim i strogim, ali i dalje suptilnim oblikovnim cjelinama, s kvalitetnim vrhuncem upravo u zagrebačkom razdoblju“, pisao je Denegri. U tom završnome razdoblju života Perčinlić je u potpunosti odbacio prepoznatljive elemente na slikama, „gradivši potpuno apstraktna djela na principu strukturalnog rastera istovjetnih elementarnih jedinica, umjesto kompozicije raznorodnih formi“, također je istaknuo Denegri.
Kada retrospektivno promatramo stvaralaštvo Ljubomira Perčinlića, uviđamo i da je riječ o slikaru koji je tragao za nedokučivim, za slikanjem tišine predmeta koju je uočavao u naoko skrivenom i nevidljivom, u onome koje omogućuje približavanje nutrini pojavnog, u svjetlu koje je isijavalo i kojem se neprestano približavao.
Nevenka Šarčević, polis.ba
Fotografije s izložbe u Zenici:




Fotografije snimili: Robert Brnić i Draženko Jurišić
Ljubomir Perčinlić je rođen u Zenici 1939. godine. Studij slikarstva završio je na Akademiji likovnih umetnosti, danas Fakultetu likovnih umetnosti, najprije u klasi Ljubice Sokić, a potom Nikole Gvozdenovića 1966. godine, u Beogradu. Zatim se vratio u Zenicu, gdje je radio kao gimnazijski profesor, a potom je od 1975. predavao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Za svoj je rad ostvario važna priznanja i nagrade. Tijekom posljednjeg rata odlazi iz Zenice u Zagreb gdje je preminuo 1998. godine.