Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Minimum dostojanstva
Ono što Kant ističe kao moralno neprihvatljivo na primjeru oholosti jest težnja da se druge ‘natjera’ da se sami prema sebi vrednuju niže u usporedbi s nama. To se, na primjer, događa kada se ljude kojima je potrebna njega, a koji više nisu u mogućnosti uzvratiti, vidi kao društveni problem, a njihove potrebe podređuju ekonomskoj računici. Takva ekonomizacija čovjeka jasno je u suprotnosti s Kantovom obvezom poštivanja dostojanstva
Zadnjih se dana u hrvatskim medijima provlači pitanje eutanazije, kako bi zlobnici rekli namjerno isprovocirano slovenskom odlukom o legaliziranju potpomognutog samoubojstva. U raznim medijima brojni intelektualci iznose, afirmativno i negativno, svoje stavove o eutanaziji. Najčešće korišten pojam u tim raspravama jest dostojanstvo – bilo u obliku imenice, pridjeva ili priloga. Uostalom jedan od naziva za eutanaziju (lijepa smrt) jest i dostojanstvena smrt. U tom kontekstu pojam dostojanstva, pogotovo u njegovom pridjevskom obliku postao je dio zahtjeva za životom dostojna čovjeka. tj. kako s njim treba postupati da bi mogao umrijeti kao čovjek. Time pojam ljudskog dostojanstva označava granicu između dopuštenih postupaka i onih čija je nevaljalost u uništavanju mogućnosti čovjekovog postojanja. Neki filozofi, posebno predstavnici utilitarizma, smatraju kako je pojam dostojanstva nejasan i proizvoljan, te bi, najbolje bilo, izbaciti ga iz upotrebe. Za filozofa Petera Singera pozivanje na ljudsko dostojanstvo spada u one lijepe fraze koje predstavljaju posljednje utočište za ljude kojima su argumenti ponestali. A. Schopenhauer govori o čovjekovom dostojanstvu kao „praznim frazama, tlapnjama i školskim mjehurima od sapunice, principima s kojima se iskustvo sprda na svakom koraku i o kojima izvan predavaonica nijedan čovjek ne zna ništa, niti je išta osjetio“ (O temelju morala, 136-137).
Uistinu dostojanstvo se pripisuje svemu i svačemu: lavu, orlu, stablu, katedrali, političaru, nogometašu… Pojam dostojanstva koristi se i u smislu visokog ranga, statusa, titule ili visokog činovničkog položaja. Tako, primjerice, govorimo da je nekome dodijeljeno dostojanstvo ili da je netko na položaju i u svom dostojanstvu, ili da su nogometaši svoj poraz podnijeli dostojanstveno. Sve ove pridjevske i priloške upotrebe imenice dostojanstvo sugeriraju kako je ono nejednako raspoređeno i povezano s kontingentnim osobinama poput estetskih atributa veličanstvenog i lijepog ili svojstava poput samokontrole, volje, suverenosti i promišljenosti. Izgleda kako se pojam dostojanstva najmanje koristi tamo gdje bi trebao biti najzastupljeniji. Stoga pokušaj utemeljenja ljudskog dostojanstva u vezi sa poštovanjem drugoga, kao i Kantova zabrana instrumentalizacije čovjeka izgledaju poput praznih formula, jer, kako kažu utilitaristi, ne mora svaka instrumentalizacija čovjeka biti etički ili pravno nelegitimna u svim okolnostima. Sramotna djela poput silovanja, potlačivanja, izgladnjivanja naroda, lišavanja slobode, mučenja nisu samo povreda ljudskog dostojanstva, već se nemoralnost tih djela ogleda u psihičkoj i tjelesnoj okrutnosti, te gubitku zdravlja i života. Tvrdnja kako određeno ponašanje šteti ljudskom dostojanstvu ne pruža utemeljenje za zabranu tog ponašanja, već samo ponavlja određeni sud kako su spomenuti postupci nemoralni i zabranjeni.
U raspravama o dostojanstvu i statusu osoba otvara se složeno pitanje: tko se uopće može smatrati osobom. Funkcionalistička shvaćanja osobnosti ističu sposobnosti poput samosvijesti, racionalnosti, pamćenja i usmjerenosti prema budućnosti kao kriterije za priznanje moralnog statusa. Prema toj logici, osoba ne mora nužno biti čovjek (određene životinje mogu imati razvijene kognitivne kapacitete), dok istodobno nisu svi ljudi osobe (npr. fetusi, osobe u trajnoj komi ili osobe s teškom demencijom). Takav pristup zagovara Peter Singer koji dovodi u pitanje život ljudi koji možda više nemaju svijest o svojoj osobnosti. Je li život takvih ljudi vrjedniji od života inteligentnih i osjetilnih životinja? Trebaju li se takvi članovi ljudske vrste koji ne spadaju u taj krug osoba odreći dostojanstva i kakvo je njihovo pravo na život? Međutim, sva svojstva koja se navode za priznanje statusa osobe, poput samosvijesti, svijesti o vremenu, sposobnosti za želje i sposobnosti za patnju, subjektivna su i stoga ih nijedan promatrač izvana ne može nedvojbeno prepoznati.
Korijene ove misli, da dostojanstvo pripada svakom čovjeku kao razumnom biću, zasluga je stoičke filozofije. Kršćanstvo će dodatno produbiti ideju dostojanstva povezujući ga sa stvorenošću čovjeka „na sliku Božju“. Ljudsko samo po sebi nije ono što opravdava poštovanje prema čovjeku, nego je odraz božanskog, bez obzira odražava li se u duši ili tijelu.
Izvan čisto teorijske sfere redukcionističko poimanje osobnosti pokazuje snažne društvene i ekonomske implikacije. R. Spaemann u svemu tome prepoznaje i „opći interes sve hedonističkijeg društva koje u izbjegavanju patnje vidi svoj najveći cilj, te stoga u određenim okolnostima preferira ili predlaže ubijanje patnika, ako se samo na taj način može izbjeći patnja“ (Sind alle Menschen Personen?, 46). Funkcionalistička definicija osobnosti ne ostaje na razini filozofske apstrakcije, nego opravdava određenu praksu raspodjele resursa u kojoj najranjiviji bivaju ostavljeni po strani. Ovdje postaje jasno da je pojam ljudskog dostojanstva nezaobilazan korektiv. Ako se on, međutim, koristi inflatorno, kao opći naziv za sve moguće moralne zahtjeve, tada gubi svoju posebnu etičku težinu. Umjesto da dostojanstvo bude znak najveće moralne vrijednosti ono postaje prazna fraza koja se olako troši u javnim raspravama. Zbog toga Spaemann ističe kako pojam ljudskog dostojanstva spada među one ključne pojmove koji nam pomažu da shvatimo što znači živjeti kao čovjek u svijetu, na način koji nijedna prirodoznanstvena disciplina ne može objasniti. Time se dostojanstvo pojavljuje ne samo kao ograničenje utilitarnih kalkulacija o vrijednosti života, nego i kao ontološki temelj čovjekovog postojanja, koji ne smije biti reduciran na funkcionalističke kriterije.
U Aristotelovoj etici dostojanstven čovjek je samo onaj koji je velikodušan, koji nije sklon nadutosti i hvalisanju, malodušnosti i podcjenjivanju sebe. U rimskoj antici pojam dostojanstva je imao antropološku i političku dimenziju. Rimski državnik i filozof Ciceron promatrao je ljudsko dostojanstvo u smislu „excellentia et dignitas“, izvrsnost i dostojanstvo ljudske prirode u odnosu na životinje. Ciceron je istodobno oblikovao politički pojam dignitas kojim se označavala hijerarhija i ugled kako među državama, tako i među rimskim građanima. Taj pojam je trebao izražavati rang, ugled i stupnjeve dostojanstva, a time i određenu društvenu vrijednost pojedinca. Ciceron smatra da svaki čovjek predstavlja nešto jer preuzima različite uloge u društvu, uloge koje naziva personae (lat.: maska; uloga; osoba) – po analogiji s maskama glumaca u teatru. Te uloge ovise o društvenom podrijetlu, talentima, životnom planu i, naposljetku, o samoj činjenici da je netko čovjek. Ciceron tvrdi da imamo dužnosti prema tima personama. Ako se ne ponašamo u skladu s očekivanjima društva ponašamo se nedostojanstveno, tj. drugoga ponižavamo, jer mu ne priznajemo i ne poštujemo društvenu ulogu koju ima. Prema tome, ne može svatko posjedovati dostojanstvo, budući da se pojam časti temelji na određenoj povlaštenosti i nadređenosti.
Za razliku od dostojanstva u smislu časti, moderni pojam ljudskog dostojanstva obično se koristi u univerzalističkom i egalitarnom smislu. Korijene ove misli, da dostojanstvo pripada svakom čovjeku kao razumnom biću, zasluga je stoičke filozofije. Kršćanstvo će dodatno produbiti ideju dostojanstva povezujući ga sa stvorenošću čovjeka „na sliku Božju“. Ljudsko samo po sebi nije ono što opravdava poštovanje prema čovjeku, nego je odraz božanskog, bez obzira odražava li se u duši ili tijelu. Budući da je svaki pojedini čovjek Božje stvorenje, svima pripada jednak stupanj poštovanja. Iz ove perspektive postaje razumljivo da je ljudsko dostojanstvo nedodirljivo i da ga izvanjska sila ne može oduzeti. Ono se može izgubiti jedino vlastitim nemoralnim ponašanjem.
No, ovdje se javlja problem. Naše intuitivno razumijevanje teško prihvaća da ljudsko dostojanstvo ne može biti povrijeđeno izvana. Da je ono doista neosjetljivo na vanjske pritiske, svaka rasprava o etičkoj ili pravnoj zaštiti dostojanstva bila bi besmislena. Luhmann ističe: „prava se mogu imati samo na ono što se može izgubiti“ (Grundrechte als Institution, 59). Isto tako nije moguće kritizirati vladavinu nepravde pozivajući se na osobinu koju posjeduje svatko. Spaemann odgovara na ovaj problem tvrdeći da svaka osoba zaslužuje minimalno dostojanstvo time što je sloboda kao moguća ćudorednost nepovrediva. Ono što se ipak može oduzeti nije dostojanstvo samo po sebi, nego mogućnost njegovog prikaza. A ta je mogućnost vezana uz osobnu komunikaciju, uz sposobnost da se bude prepoznat i priznat u interakciji s drugima. Ako stupanj dostojanstva ovisi o sposobnosti i volji za moralno ispravnim djelovanjem, što je među ljudima doista nejednako raspoređeno, tada bi i odgovarajuća vrijednost trebala biti stupnjevana. Znači li to da oni koji su stari, bolesni ili ograničeni u svojim sposobnostima posjeduju tek minimalno dostojanstvo? Time se neizbježno uvodi gradacija dostojanstva, što je u suprotnosti s idejom o njezinoj univerzalnosti i jednakosti. U tom slučaju moralni minimalist bi imao manje vrijednosti nego dobri Samarijanac.
Kako bi podržala svoje egoističke interese i samopoštovanje, oholost zahtijeva da drugi žrtvuju svoje samopoštovanje. Kant će napisati u Metafizici ćudoređa: „Prosudba neke stvari kao bezvrijedne jest prezir.“
Upravo se na ovom mjestu otvara prostor za Kanta, filozofa koji je najsnažnije utjecao na suvremenu raspravu o ljudskom dostojanstvu. U djelu Metafizika ćudoređa Kant kaže: „Čovjek u sustavu prirode (homo phaenomenon, animal rationale) jest biće koje nema veliku važnost te poput ostalih životinja kao proizvoda tla ima običnu vrijednost (pretium vulgare). Čak i to što je u prednosti pred njima jer ima razum i što može sam sebi postavljati svrhe daje mu u razmjeni sa životinjama kao stvarima samo izvanjsku uporabnu vrijednost (pretium usus), naime jednom čovjeku veću nego drugome, tj. cijenu poput kakve robe, pri čemu on ipak vrijedi manje od općeg sredstva razmjene, novca, čija se vrijednost stoga naziva odličnom (pretium eminens). Samo čovjek kao osoba, tj. kao subjekt moralno-praktičnog uma, uzvišen je iznad svake cijene; jer kao takav (homo noumenon) on se ne može cijeniti kao puko sredstvo za tuđe, pa čak ni za svoje vlastite svrhe, nego kao svrha sama po sebi, tj. posjeduje dostojanstvo (apsolutnu unutrašnju vrijednost), čime sva druga umna bića na svijetu primorava da ga štuju, te se može mjeriti sa svakim drugim takvim bićem i biti s njim na ravnoj nozi“ (Metafizika ćudoređa, 218-219).
Kant ovdje ističe sposobnost samonametnutog zakona za moralno djelovanje koje smatra univerzalnom ljudskom mogućnošću zajedničkom svim ljudima. Upravo ta mogućnost, a ne ono što pojedinac učini s njome, osigurava poštovanje svih ljudi. Kant eksplicitno naglašava da čovjek kao osoba posjeduje dostojanstvo i dodaje da čak i osoba koja nema moralne zasluge mora biti poštovana kao osoba: „Pa ipak, čak ni poročnome ne mogu kao čovjeku uskratiti svako štovanje, koje mu se barem u tom njegovom svojstvu ne može oduzeti“ (Metafizika ćudoređa, 247). To što čovjeku dostojanstvo pripada ne zbog njegovih individualnih osobina, već zato što pripada ljudskoj vrsti – vrsti koja je sposobna za autonomiju – Kant neprestano implicitno naglašava, ponavljajući da je čovječanstvo samo po sebi dostojanstveno. Kant koristi pojam dostojanstva kako bi odvojio unutarnju apsolutnu vrijednost čovjeka od svih drugih vrijednosti koje su vanjske ili relativne, te kako bi izrazio da se vrijednost čovjeka ne može usporediti ni s čim drugim. U tom smislu piše: „U carstvu svrha ima sve ili cijenu ili dostojanstvo. Na mjesto onoga što ima cijenu, može se postaviti i nešto drugo kao ekvivalent. Što je naprotiv uzvišeno iznad svake cijene, dakle što ne dopušta ekvivalentna, to ima dostojanstva“ (Osnivanje metafizike ćudoređa, 56).
Za razliku od predmeta koji se može zamijeniti, čovjek je, zbog svoje sposobnosti za autonomiju, tj. moralnu samoodređenost, nezamjenjiv – bez obzira je li za svakoga doista nezamjenjiv ili ne. Kroz ostvarivanje svoje ćudorednosti čovjek postaje svrha sam po sebi. Čovjek kao subjekt moralno-praktičkog uma više nije sredstvo za neku drugu svrhu, nego on dovršava niz svrha koje također negdje imaju svoj kraj. Praktički imperativ koji iz toga proizlazi glasi: „Radi tako da čovječanstvo kako u tvojoj osobi, tako i u osobi svakoga drugoga svagda ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo“ (Osnivanje metafizike ćudoređa, 50). Moralni zakon time kategorički zabranjuje tretirati osobe kao da imaju vrijednost samo u odnosu na osjećaje ili želje drugoga. Također je zabranjeno tretirati svrhe same po sebi kao sredstva za vlastito subjektivno zadovoljenje potreba. Takvo postupanje, prema Kantu, proturječi dužnosti samopoštovanja i isto tako nužnom poštovanju drugih kao ljudi. Obveza poštovanja drugih ne pripada pravima već dužnostima vrline i ne može biti nametnuta vanjskim silama. To je negativna dužnost „da sebe ne uzdižemo iznad drugih […] da nijednog drugog čovjeka ne ponizim kao puko sredstvo za svoje svrhe (da ne zahtijevam da drugi odbaci sebe kako bi robovao mojoj svrsi) (Metafizika ćudoređa, 234).
Postupanje prema ljudima kao prema običnim stvarima ne ugrožava samo njihovu moralnu autonomiju, već trajno šteti njihovom osobnom identitetu. Takvim se pristupom, barem implicitno, postavlja opasna pretpostavka: da život koji više ne može sam određivati svoju sreću gubi na vrijednosti. Međutim, istina ljudskog života jest ta da je čovjek uvijek biće koje je ovisno o drugima.
Porok koji Kant posebno izdvaja u govoru o dostojanstvu jest oholost koja je „jedna vrsta častohleplja (ambitio) koja nas navodi da od drugih ljudi očekujemo da u usporedbi s nama podcjenjuju sami sebe, te je dakle porok koji se protivi štovanju kako svaki čovjek može zakonito zahtijevati“ (Metafizika ćudoređa, 249). Ohola osoba ne priznaje tuđe potrebe ili želje. Ona je u službi svojih nagona, ona je njihov igrač koji degradira samog sebe. Kako bi podržala svoje egoističke interese i samopoštovanje, oholost zahtijeva da drugi žrtvuju svoje samopoštovanje. Kant će napisati u Metafizici ćudoređa: „Prosudba neke stvari kao bezvrijedne jest prezir“ (Metafizika ćudoređa, 246). Prezir se u tom smislu očituje u oholosti utoliko što negira intrinzično dostojanstvo i poštovanje drugih. Problem arogancije nije samo u tome što se drugi ne priznaje kao svrha sama po sebi, već u tome što se uopće nijedno biće, uključujući i sebe, ne priznaje kao svrhu samu po sebi. Ono što Kant ističe kao moralno neprihvatljivo na primjeru oholosti jest težnja da se druge natjera da se sami prema sebi vrednuju niže u usporedbi s nama. To se, na primjer, događa kada se ljude kojima je potrebna njega, a koji više nisu u mogućnosti uzvratiti, vidi kao društveni problem, a njihove potrebe podređuju ekonomskoj računici. Takva ekonomizacija čovjeka jasno je u suprotnosti s Kantovom obvezom poštivanja dostojanstva.
Kant izostavlja činjenicu da je čovjek u svim okolnostima, pa i pod moralnim uvjetima samopoštovanja, biće prirode: mora se roditi, brinuti o sebi i drugima, u starosti često ovisiti o pomoći drugih i jednog dana biti zahvalan što može umrijeti. Kada se socijalno posredovano poštovanje poveže s tjelesnošću uočava se kako je čovjek ranjivo i umorno biće, biće koje može biti nemoćno, a da pritom ne gubi svoja prava. U tom slučaju poštovanje i dostojanstvo su kriteriji koji se odnose na cijelog čovjeka – od rođenja do smrti. Postupanje prema ljudima kao prema običnim stvarima ne ugrožava samo njihovu moralnu autonomiju, već trajno šteti njihovom osobnom identitetu. Takvim se pristupom, barem implicitno, postavlja opasna pretpostavka: da život koji više ne može sam određivati svoju sreću gubi na vrijednosti. Međutim, istina ljudskog života jest ta da je čovjek uvijek biće koje je ovisno o drugima. Čovjek ne može pobjeći svojoj prirodnosti i s njom povezanoj potrebi za drugima. Samo ako se ljudsko dostojanstvo i pripadajuće poštovanje konkretiziraju u nefragmentiranom kontekstu, u odnosu na psiho-fizičku cjelovitost osobe, dostojanstvenost se ne može izgubiti ni pred licem smrti.
Franjo Mijatović, polis.ba
