Massimo Recalcati: Misterij konklava i američki papa

Nikada mi se ranije nije dogodio da od svojih pacijenata – katolika i nekatolika – čujem tako živ interes za konklave. Bilo je za očekivati da će se to dogoditi s epidemijom kovida i zabrinjavajućim širenjem ratova. Zbog čega se baš u psihoanalizi razgovara o konklavama i izboru novog pape? Zasigurno ne zbog bolesne znatiželje prema otužnom spektaklu „toto-pape“ [ovaj izraz označava spekulacije, nagađanja, klađenje o tome tko bi mogao biti novi papa; njime se opisuje bespotrebna pompa oko papinog izbora, op. prev.] koji nas je smarao posljednjih tjedana. Radije vjerujem da je razlog u dimenziji tajnog obreda i misterija, koji je događaj konklava još uvijek uspio sačuvati, unatoč očitim političkim kompromitacijama.

Izbor novog Pape zbiva se na mjestu koje je izdvojeno, skrovito, nedostupno – premda smješteno u srcu velikog grada –, izvan dosega očiju javnosti. Teološka referenca o prisutnosti Duha Svetoga – vjerovali to ili ne – pripisuje ovom ritualu mističnu auru koja je sve nepoznatija našem vremenu, vremenu u kojem algoritam ne ostavlja prostor za nepredvidivo. Je li ovo možda razlog da pacijenti tako uporno govore o tome? Govore s nekom vrstom čudnog interesa, a ne s katastrofičnom tjeskobom izazvanom epidemijom ili ratom. Nije li možda očita analogija s onim što se događa na psihoanalitičkoj seansi? Vrata se zatvaraju, uobičajeni zvukovi svijeta se utišavaju ili potpuno nestaju, povjerljivost je obavezna, jezik poprima šifriranu i zagonetnu dimenziju (dim, zakletve, tajna glasanja, privatni razgovori), um se otvara mogućnosti da se dogodi nešto nezamislivo…

Kao da postoji raširena potreba za tišinom i tajnom koja se protivi drami ratova, političkih sukoba, svakodnevne utrke za nadmoć nad protivnikom. Ali kao i da postoji potreba za simboličkim obredom koji, prenošen kroz stoljeća, nudi umirujuću iluziju jednog čvrsto strukturiranog simboličkog procesa: smrt, kriza, suočavanje, obnova. To je nešto što danas možemo samo izdaleka promatrati. Ratovi koji haraju u našem vremenu upozoravaju na kolaps Zakona riječi. Bez ovog se Zakona zajednički život ljudi pretvara u agresivni bijes. To je ono što se, da navedemo samo jedan primjer, događa u sistematskom kršenju međunarodnog prava. Zbog toga je simbolički obred izbora novog pape pobudio nevjerojatan interes javnosti. Razlog tomu nije, dakle, samo u medijskoj spektakularnosti, već je u igri nada da će se Zakon riječi vratiti tamo gdje se braća ubijaju bez milosti, jer su se prestali prepoznavati kao djeca tog Zakona.

Prve riječi novog pape nisu mogle biti drugačije nego nadahnute univerzalnim duhom: mirom, dijalogom, gradnjom mostova, pomirenjem – što se suprotstavlja neizdrživom partikularizmu plemenskih identiteta koji danas, čini se, upravljaju sudbinom svijeta. Američki papa čini mogućom drugačiju viziju svijeta u odnosu na ono što je nametnuo Trump, koji je Ameriku doista pretvorio u naoružano pleme koje polaže pravo na primat nad svima ostalima.

Novi papa, naprotiv, započinje svoj pontifikat zazivajući postojanje Imena Oca koji nadilazi identitetske impulse različitih nacionalizama. Problem je, međutim, u tome što je univerzalizam osuđen na prazninu i nemoć ukoliko se ne poveže s konkretnim i osobnim interesima i potrebama. Radi se o jednoj teškoj, ali i neophodnoj relaciji koja bi trebala nadahnuti odnos između Jednog – univerzalnog – i Mnogostrukog – lokalnog –, u Crkvi i izvan nje. Nema sumnje da, odričući se bez oklijevanja idealne maske univerzalizma, Trump za duh našeg vremena djeluje daleko uvjerljivije od američkog pape. On je pokazao – suprotno kršćanskoj objavi – da su stvarno lice Božje novac i individualni profit. U tom smislu novi papa može biti protuotrov Trumpu, iako postoji i rizik da postane njegova melankolična kopija. On ne bi trebao nositi idealno ruho spasitelja, nego ono svjedoka jedne epohe koja mora naučiti živjeti bez idealnih spasitelja. Jasno je da Trump ne utjelovljuje oca koji čuva Zakon riječi, nego onog freudovskog divljeg oca koji želi uživati sa svim ženama i koji svojoj volji podvrgava svu svoju djecu. Ipak, nostalgija za ocem nikada nije nevina.

Poruka američkog pape morat će se, dakle, oduprijeti identitetskoj zavodljivosti, uključujući i onu unutar Katoličke crkve. Ne radi se o tome da se obnovi izgubljeni Red, nego prije o tome da se pruži svjedočanstvo o njegovoj ireverzibilnoj krizi. Ako Trump u praksi slavi smrt Oca, pokazujući da ne postoji nikakav Zakon osim perverznog Zakona nagona, ostaje nada da Leon XIV. ne ostane zarobljen u melankoličnom iskušenju da utjelovi oca koji je sposoban ponovno dati značaj starom poretku. Ne radi se, naime, o tome da se suprotstavi perverznom ocu kojeg utjelovljuje Trump ili slavnom ocu tradicije (kojeg su posljednji utjelovili papa Ivana Pavao II. i Benedikt XVI.), nego da se učini stvarnim oca koji je sposoban biti svjedokom mogućeg bratstva. To je zahtjevan pravac koji se otvara između povratka nostalgičnoj i utješnoj slavi koja je nepovratno prošla i teškog ali stvaralačkog puta kojim je hrabro krenuo njegov prethodnik.

Autor: Massimo Recalcati, izvor: La Repubblica, 11. svibanj 2025; prijevod: J.Š., polis.ba