Maksimilijan Kolbe – svetac iz logora

Rajmund Kolbe, sin Nijemca i majke Poljakinje, franjevac konventualac s imenom Maksimilijan, suvremeni je svetac, uzor humanosti i vjere pred zatorništvom nacističkog totalitarizma i ludila suvremenih faraona. Pripada svecima trenutka, u smislu sudbonosne životne odluke koju je donio bez odgađanja. Kolbe svjedoči da postoji trenutak, baš trenutak u životu kad sve stoji ili pada, kad se svjedoči humanost i vjera – djelom a ne riječima. Naime, svakomu tko voli život, i Isus je volio život u punini, smrt je neželjena. Smrt na križu je bio usputan, iako nužan i neodgodiv životni događaj, logična posljedica Isusova ponašanja.

Maksimilijan Kolbe pripada, dakle, onima koji nisu prokockali priliku, životni trenutak da djelom pokaže svoju humanost i vjeru. Darovao je svoj život za život jednog oca obitelj u Auschwitzu 14. kolovoza 1941. Naime, nakon što je iz logora pobjegao jedan logoraš, zapovjednik je kaznio desetoricu izgladnjivanjem do smrti. Među tih deset bio je izabran mladi otac obitelji. Slomljen, plakao je i molio milost. Kolbe nije oklijevao. Javio se kao zamjena. Nagodba je prihvaćena: život za život. Bez tog herojskog čina, Kolbe bio ostao u redu zarobljenika. Produžujući svoje vrijeme, ostao bi jedna u nizu žrtava u fabrici smrti.

Kolbe se rodio 1894. (Zduńska Wola) u području koje je tada kontrolirala Rusija. Zarana se upoznaje s franjevcima u Lavovu. Svjedoči poslije da mu se život radikalno promijenio kad je kao dječak 1906. imao viđenje Djevice Marije koja mu je nudila dvije krune: bijelu i crvenu. Tumači se da je obje prihvatio. God. 1910. pristupa konventualcima. Studira teologiju u Krakowu i Rimu, a i matematiku; sklon je fizici i kemiji. U Prvom svjetskom ratu oca mu Rusi zarobljuju i vjerojatno ubijaju; majka se povlači u samostan.

Kolbe nije oklijevao. Javio se kao zamjena. Nagodba je prihvaćena: život za život. Bez tog herojskog čina, Kolbe bio ostao u redu zarobljenika. Produžujući svoje vrijeme, ostao bi jedna u nizu žrtava u fabrici smrti.

Zajedno s nekolicinom franjevaca u Rimu Kolbe 1917. osniva Vojsku Bezgrešne [Milizia dell’Immacolata]. Svrha je obrana Crkve i pape od masonstva i liberalnih ideja, od duha modernosti i materijalizma. Posebno prikladna sredstva za tu borbu, smatra Kolbe, su štampa i radio, što će mu i postati životni plan misijskog djelovanja. God. 1918. postaje svećenikom, godinu kasnije doktorira teologiju. Zatim se vraća u Poljsku i počinje predavati u Krakowu.

God. 1922. kreće u ostvarivanje svojih rimskih nauma: za raširenje pobožnosti Mariji, počinje izdavati reviju Rycerz Niepokalaney [Vitez Bezgrešne] koja će 1938. dosegnuti čak milijun primjeraka. Objavljuje i kalendar, kao i male novine. Uz Zakopene i Nieszawu 1927., nedaleko od Varšave, osniva samostan Niepokalanów [doslovno znači Marijin posjed], u kojem, osim misionarskog sjemeništa, smješta tiskaru. Iz toga samostana, s oko tisuću redovnika, kao iz nekog redovničkog grada kretat će Kolbe u misije zajedno sa svojom braćom, sve do Nagasakija (Japan) i Indije. U teškim trenucima nacističkog terora samostan će biti utočište prognanima. Iako nagrižen tuberkulozom, Kolbe mnogo putuje, čak u međuvremenu završava u Italiji tečaj za radioamatera.

Odmah po nacističkom osvajanju Poljske god. 1939. Kolbe s još 37 franjevaca biva uhvaćen, pa nakon nekoliko mjeseci pušten. Samostan u Niepokalanówu je dosta bombardiran i uništen. Kolbe ga pretvara dijelom u bolnicu. Dana 17. veljače 1941. Kolbe biva nepovratno uhićen. U svibnju iste godine deportiran je u Auschwitz i ondje se ponudio da ide u smrt umjesto oca obitelji. Pavao VI. proglasio ga je blaženim 1971. a Ivan Pavao II. svetim 1982. i nazvao ga mučenikom ljubavi, svecem za naša teška vremena.

Dvadeseto stoljeće kojega su stariji biološki dionici, živi u svima nama, traje u našoj memoriji i traumama. Jedan od najsnažnijih i najsažetijih simbola, metafora toga stoljeća dugog trajanja jesu koncentracijski logori, među njima na prvom mjestu Auschwitz. Logore su zločinci i poricatelji svoga zla maskirali izrazima “radni logori”, čak “voljom njemačkog naroda”, a ustvari je izraz slijepe poslušnosti vođi Führeru (Verführeru – zavodniku) i kultu nacije. Auschwitz, tvornica smrti, poraz je ljudskosti, dijabolična negacija vjere u Boga.

Poslušnost se uvijek smatra krepošću. Höss je bio poslušan Hitlerovoj volji, Kolbe Božjoj volji. Kada treba odbiti poslušnost? Jer najveća su zla počinjena iz nemišljenja, iz slijepe poslušnosti, iz tobožnje poslušnosti volji Božjoj koja je nije ništa drugo nego ljudska samovolja i bijeg od odgovornosti.

Komu smo mi poslušni? Tko su naši autoriteti? Tko su naši uzori i sveci?

Zanimljiva su dva lika, dvije osobe koje su se susrele u Auschwitzu: Maksimilijan Kolbea i Rudolf Höss.  O njima je poljski karmelićanin Władysław Kluz napisao usporednu biografiju (47 godina života, Veritas, Zagreb 2014.). Oba su od malena ministrirali, pričešćivali se, željeli postati svećenici, vrlo dobro učili, oba bili matematičari… Kolbe je postao franjevac, mučenik: žrtvovao se za oca obitelji koga nije poznavao – ispunio je poslušnost Božjoj volji. Höss je postao vojnik sa 16 godina, bio odani poslušnik režima, izvršitelj “volje njemačkog naroda” koja se utjelovila u Führeru, u Adolfu Hitleru, i njegovim slugama. Höss je tvorac najvećeg stratišta u Europi u kojem je u smrt poslao, poimenično, preko tri milijuna ljudi.

Poslušnost se uvijek smatra krepošću. Höss je bio poslušan Hitlerovoj volji, Kolbe Božjoj volji. Kada treba odbiti poslušnost? Jer najveća su zla počinjena iz nemišljenja, iz slijepe poslušnosti, iz tobožnje poslušnosti volji Božjoj koja je nije ništa drugo nego ljudska samovolja i bijeg od odgovornosti.

Upečatljivo je što o poslušnosti pred svoje pogubljenje, kako navodi Kluz, piše Höss svojoj djeci, posebno svojem najstarijem sinu: “Klause, moj dragi! Ti si najstariji. Ideš u svijet. Sam moraš uzeti svoj životni put. Vlastitim snagama stvoriti život. Imaš puno talenata, iskoristi ih. Sačuvaj uvijek dobro srce. Budi čovjek koji će se prije svega voditi dubokim osjećajem ljudskosti. Nauči se samostalno misliti i imati vlastiti pogled na stvari. Ne prihvaćaj nekritički sve za apsolutnu istinu što će ti biti rečeno. Najveća zabluda moga života bila je ta što sam svemu što je dolazilo ‘odozgor’ slijepo vjerovao i što nisam ni u najmanjoj mjeri dovodio u sumnju ispravnost onoga što mi je rečeno” (328).

A u pismu od 12. travnja 1947., četiri dana prije vješanja, iz zatvora u Wadowicama Höss je napisao: “Savjest me primorava napisati sljedeći izjavu:

U zatvorskoj osamljenosti došao sam do gorke svijesti kako sam si dopustio učiniti težak zločin protiv čovječanstva. Kao zapovjednik logora smrti u Auschwitzu realizirao sam dio strahovitih, ubojitih planova Trećega Reicha protiv čovječanstva. Na taj sam način uzrokovao ljudskosti i čovječanstvu najveće nepravde. Osobito sam poljskom narodu nanio nesnosno trpljenje. Za svoja nedjela plaćam svojim životom. O, kada bi mi Bog oprostio moja djela. Molim poljski narod za oproštenje. Tek sam u poljskome zatvoru spoznao što je čovještvo. Usprkos svemu što se dogodilo, ophodili su se prema meni humano, čemu se nisam mogao nadati ni u snu, a što me duboko postidjelo. Kada bi barem činjenica objave svjedočanstava ovih strahovitih zločina protiv ljudskosti i čovječanstva u čitavoj budućnosti spriječila pojave klice koja bi mogla dovesti do ovakvih strašnih događaja” (330-331).

Maksimilijan Kolbe, svetac našeg vremena, svetac logora, kako svjedoče njegovi franjevci suvremenici, nije bio nimalo lagan za zajednički život. Bio je svoj, čak svojeglav, težak i poglavarima i bližnjima, autoritaran. Kao da se držao biblijske mudrosti: “Ne budi pristran prema neznatnome, ne popuštaj pred velikima: po pravdi sudi svome bližnjemu” (Lev 19,15).

Kolbe je djelovao iz poslušnosti, ali iz posluha svojoj vjeri u Boga i svojoj podložnosti Mariji. Ne može se govoriti da je bio antifašist. Mnogi Poljaci nisu bili antifašisti, nego su iz rodoljublja, nemali broj sklon i nacionalizmu, borili se protiv nacista kao i staljinista, boljševika za oslobođenje Poljske. Ne znamo koliko je Kolbe bio poljski rodoljub, ako mu je otac bio Nijemac, ali je nedvojbeno bio protiv obogotvorenja nacije, svetac ljubavi prema životu protiv najmonstruoznije fabrike smrti, svetac neprokockanog trenutka. Nije propustio dolazak Božjeg pohođenja. Obranom ljudskog dostojanstva koje Bog daruje svakome čovjeku branio je sve ljude, a time i Poljake. Kolbe je istinski Isusov učenik, univerzalni svetac humanosti. No, tko je svetac naših dana, tko nam je, tko je moj uzor?

---

Fra Ivan Šarčević

---