Crkva, država i politika

Autor: Jochen Sautermeister

„Integralizam“ unutar katoličanstva označava uvjerenje, koje potječe iz 19. stoljeća, da papinstvo ima ovlast odlučivanja i u poslovima izvan crkvenih okvira. S jedne strane, papa ima pravo i ovlast donositi konačne obvezujuće odluke, a s druge strane posjeduje stručnost za donošenje ispravnih odluka. Dakle, integralizam zahtijeva da se država podredi papinstvu i Crkvi s njihovim duhovnim ciljevima. Najkasnije od Drugog vatikanskog koncila, na kojem se Katolička crkva pod pojmom „aggiornamento“ [posadašnjenje] postavila u novi, otvoreniji odnos prema modernizmu, ideologija integralizma odbacuje se kao pogrešan oblik katoličanstva.

Pod nazivom „neo-integralizam“ danas u Sjedinjenim Američkim Državama dolazi do obnove ove ideologije kao političkog protupokreta liberalizmu. Takva konzervativna nastojanja mogu se uočiti i u Europi te na njemačkom govornom području. Pogrešno bi bilo dinamiku i ambicije ovog smjera svesti tek na pojačano nastojanje jedne manjine da, suočena s opadajućim značenjem, ojača katolički profil i istakne određenu ideju katoličkog identiteta. Jer neo-integralizam predstavlja jedan oblik religijsko-političkog identiteta koji u konačnici teži faktičkoj podređenosti države normativnim predodžbama neo-integralistički usmjerene Crkve. Neo-integralizam dovodi u pitanje samorazumijevanje liberalne demokracije jednako kao i samorazumijevanje Crkve – dosad to još nije ušlo u javnu i crkvenu svijest onoliko koliko bi bilo potrebno. James M. Patterson je još u veljači 2024. u jednom prilogu za zakladu Konrad Adenauer istaknuo da je neo-integralizam „danas […] već prisutan u medijima, u oblikovanju politike i u visokom obrazovanju“ te da ga stoga ne treba podcijeniti.

Što se, s obzirom na neo-integralističku ideologiju – ali i na stavove koji zagovaraju strogu odvojenost – može reći o odnosu Crkve, države i politike u našem liberalnom društvu iz teološko-etičke perspektive?

Pastoralna konstitucija Gaudium et spes Drugoga vatikanskog koncila izričito je priznala da je u političkim pitanjima moguće i legitimno da vjernici dođu do različitih uvjerenja, pri čemu se nijedan od tih stavova ne može pozivati na crkveno učiteljstvo kao jamstvo ispravnosti vlastitog gledišta. Tako se kaže: „Više puta će ih u nekim prilikama sam kršćanski životni nazor prikloniti nekom određenom rješenju. A ipak će drugi kršćani, vođeni ne manjom iskrenošću, kao što se to češće i opravdano događa, drukčije suditi o istoj stvari“ (GS 43). Koncil nedvosmisleno kaže: Mogu opravdano postojati različiti stavovi u odgovoru na politička pitanja – čak i među katoličkim vjernicima! Čak i ako je netko uvjeren da njegov stav jasno proizlazi iz evanđelja, Koncil naglašava „da nikome nije slobodno da u spomenutim slučajevima prisvaja crkveni autoritet isključivo za svoje mišljenje“ (GS 43).

Što iz toga proizlazi za odnos između Crkve, države i politike? Kod egzistencijalnih, moralnih, društveno-etičkih, ljudskopravaških i religijsko-političkih tema – osobito kada je riječ o ljudskom dostojanstvu i općem dobru, pravednosti i miru, životu, umiranju i smrti te očuvanju stvorenoga – važno je da Crkva podigne svoj glas u političkom diskursu. To odgovara njezinom samorazumijevanju i njezinoj odgovornosti za svijet, kao i značenju Crkve kao institucije civilnog društva.

Fiksiranje na službenu Crkvu predstavljalo bi sužavanje pogleda kada je riječ o odnosu između Crkve i politike. Jer temeljna uvjerenja sama po sebi nisu dovoljna za pronalaženje konkretnih političkih rješenja. Štoviše, potreban je i stručni uvid i ekspertiza u relevantnim područjima, a to ponajprije imaju članovi cijeloga Božjeg naroda, dakle kršteni i krizmani vjernici. Ako među kršćanima postoji legitimna pluralnost političkih stavova i prijedloga rješenja, onda je mudro da se Crkva ne svrstava ni na jednu stranu. Crkvena vlast bi u tom slučaju prekoračila svoju nadležnost kada bi određeni stav proglasila crkvenim.

Kako bi bila istinito i ozbiljno shvaćena kao relevantan glas u javnom prostoru i političkom diskursu, Crkva mora paziti da svoje stavove formulira što razumljivije i primjerenije. Što su njezini stavovi konkretniji, to su argumenti važniji. To nije spojivo s fideizmom i lobiranjem – a još manje s neo-integralizmom.

Jochen Sautermeister

Dr. sc. Jochen Sautermeister rođen 1975. u Waiblingenu. Studij katoličke teologije, psihologije i filozofije u Tübingenu i Jeruzalemu; psihološki savjetnik za brak, obitelj i život; od 2014. do 2017. nositelj profesorskog mjesta zaklade za moralnu teologiju s posebnim naglaskom na moralnu psihologiju na Katoličkom teološkom fakultetu sveučilišta LMU u Münchenu; od 2015. profesor moralne teologije na Katoličkom teološkom fakultetu sveučilišta u Bonnu; od 2025. predavač pastoralne psihologije na Međubiskupijskoj teologiji sv. Lamberta u Lantershofenu; član različitih etičkih komisija i odbora. Od 2025. član Proširenog uredništva časopisa „Stimmen der Zeit“.

Izvor: Stimmen der Zeit; prijevod: Predrag Mijić, polis.ba