Došašće: „Svjetlo koje sja u tami“

„Prijeko je potrebno ponovno uvidjeti osobitu narav svjetla vjere, jer kada se njezin plamen ugasi i sva ostala svjetla na koncu izgube na svojoj snazi. Svjetlo vjere posjeduje, naime, jedinstveno obilježje, jer je sposobno prosvijetliti cijeli ljudski život“- papa Franjo u „Lumen fidei“

Ova riječ posebno odzvanja u današnjem vremenu, gdje se čini da je zapadno, moderno društvo sve dublje uronjeno u moralni mrak. Gorčina, srdžba, razdor, pohlepa, sebičnost, nepravda, korupcija, grijeh, pretjerana težnja za potrošnjom, ovisnost o opojnim drogama – znakovi su svijeta u kojem čovjek lako nanosi bol drugome, dok spremnost na opraštanje i pomirenje pada na najnižu razinu. Naše društvo, nažalost, nije imuno na mnoge od ovih globalnih trendova.

Božić: Svjetlo iz tame

A dolazi Božić. I njegova najjača, najupornija poruka jest – svjetlo. Svjetlo koje ne sja iz svjetlosti, nego upravo iz tame. Matej govori o zvijezdi koja se pojavljuje usred obične noći i vodi mudrace preko pustinje. Luka opisuje pastire koji „pod vedrim nebom čuvaju noćnu stražu kod svojih stada“ a onda ih anđeoska svjetlost iznenada obasjava i prestravljene i ushićene. Ivan, pak sažima sve u jednu rečenicu koja zvuči kao udar groma: „Svijetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet“ (Iv 1,9). Prava slika Božića nije blještavilo nego svjetlo viđeno u tami.

Poziv na svjedočanstvo

Kršćani su, posebno u doba Došašća, pozvani živjeti kao svjedoci ovog svjetla. Kako papa Franjo naglašava:

„Svjetlo vjere sposobno je vrednovati bogatstva ljudskih odnosa, njihovu sposobnost da budu trajni, pouzdani, da obogaćuju zajednički život.“

Ovo se očituje kroz konkretne životne stavove: kroz odabir oduševljenja umjesto drskosti, djetinjeg povjerenja umjesto cinizma, ljubavi umjesto ravnodušnosti. Božić bi trebao biti vrijeme omekšavanja srca – i osobnog i zajedničkog.

Izazovi suvremenog doba

Nažalost, ovo sveto vrijeme često postaje žrtva komercijalnog „zagađenja“, kako ga je nazvao papa Benedikt XVI. Dok se „šoping“ nameće kao glavni smisao Došašća, duhovna dubina blagdana blijedi. Papa Benedikt XVI. je već 2007. upozoravao:

„Radujući se Božiću ne smijemo zaboraviti misterij zla, moć tame, koja nastoji zatamniti sjaj Božanskog svijetla. … To je drama odbacivanja Krista, koja se danas očituje na mnoge načine: od otvorenog odbacivanja do ravnodušnosti, od znanstvenog ateizma do prikazivanja moderniziranog ili postmoderniziranog Isusa.“

Nije problem sama kupovina darova – to je dio suvremenog života. Problem je gubitak kontemplativne dimenzije, zaborav tišine i čuđenja koje Došašće zahtijeva. Često se ne vidi Svjetlost Božića, već samo blještavilo reklama, darova i raskošnih poziva za doček. Zaboravlja se da se Isus rodio u štalici, gol, siromašan, odbačen – i da upravo u toj paradoksalnosti leži snaga Kristove poruke.

Ponovno otkriće svjetla

Tijekom Došašća paljenje svijeće na adventskom vijencu nije puki ritual. To je snažno svjedočanstvo nade – znak da Bog i dalje djeluje u povijesti, unatoč tamnim vijestima koje svakodnevno okružuju čovječanstvo. Kako ističe papa Benedikt u “Porta fidei”: “Vrata vjere koja vode u život zajedništva s Bogom uvijek su nam otvorena.” Božić nosi i duboku poruku o Božjem dolasku. Sveti Pavao piše Timoteju: „Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike; od kojih sam prvi ja“ (1Tim 1,16), a Matej kaže: „Spasi narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1,21). Ova samosvijest o vlastitoj slabosti i potrebi za spasenjem suštinski je dio božićnog misterija.

Poziv na djelovanje

Papa Benedikt XVI. u uvodnoj rečenici apostolske pobudnice „Porta fidei“ naglašava:

„Vrata vjere koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi, uvijek su nam otvorena. Preko njihova se praga može prijeći kada je Božja riječ naviještena, a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava.“

Božić i Došašće pozivaju sve dobre ljude da srcem i duhom uđu u betlehemsku štalicu, prime svjetlo vjere i svijetle svojim životom. Potrebno je ponovno osvijestiti posebno značenje tog svjetla – samo ono može osvijetliti cijeli život, čak i u najvećoj tami, i podsjetiti svakog dobronamjernog da prava radost Božića nije u sjaju, nego u susretu s Bogom i spremnosti da njegovo svjetlo darujemo drugima.

„Došašće znači srce koje je budno i spremno“, rekao je 1942. u jednoj adventskoj homiliji isusovac Alfred Delp, koga su nacisti objesili na Svjećnicu 1945., jer je ukazivao hrabro da nacistički režim nije samo političko zlo, nego i duhovna bolest koja nagriza samu jezgru čovječnosti. Delp je govorio o „budnom srcu“ koje ne smije otvrdnuti pred lažima i nasiljem. U svojim zatvorskim zapisima napisao je: „Više nego ikada prije, i na dubljoj razini, sada zaista znamo da je cijeli život Došašće“ – budno očekivanje Boga koje ne dopušta da se čovjek preda strahu ili ravnodušnosti. Nažalost, hrabri njemački isusovac i mučenik nacizma, i dalje ostaje premalo prepoznat. Njegova pisma iz zatvora i meditacije o „Došašću srca“ svjedoče o vjeri koja prosvjetljuje i nadilazi tamu nepravde. Zanemarivanje njegove poruke znači zanemarivanje primjera hrabrosti, integriteta i spremnosti na žrtvu koji i danas izaziva svakog kršćanina: hoće li živjeti i svjedočiti svjetlo ili će ga ostaviti skrivenim?

Hrvatska treba božićno svjetlo – ne samo lampice

Neka ovo Došašće u Hrvatskoj bude više od svjetla na ulicama i trgovima – neka bude vrijeme kad se zaista osjeća što je važno: svjetlo koje nježno probija tamu. Neka to Svjetlo ne ostane samo u crkvama i domovima, nego polako i tiho uđe u ulice, urede, obitelji i srca.  Svaka upaljena svijeća i svake jaslice neka budu podsjetnik da tama ne može nadvladati nadu, i da mir, ljubav i tihi rad mogu ispuniti svakodnevne živote. Tama će, možda, pokušati prigušiti njegov sjaj, ali posljednja riječ uvijek pripada svjetlu.

„Svjetlo Božića nije svjetlo koje tjera tamu – nego svjetlo koje sja u tami i koje tama ne može ugasiti“, poručuje Alfred Delp. Svjetlo Božića nije sila koja tjera tamu, nego sjaj koji u njoj postojano svijetli. Tamna mjesta života – strah, patnja, sumnja – ostaju, ali Božje svjetlo ne može se ugasiti. Njegova snaga leži u upornom prisustvu, nadi i ljubavi koje nadvladavaju očaj i donose mir.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---