Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Legenda o planini (5): Radovan je najljepši u jesen
Za jakih zima, što se posljednji put dogodilo 2022. godine, jezero se zaledi, a po površini se uhvati tanki sloj snijega koji neodoljivo podsjeća na mrenu koja se navukla preko kiklopskog oka planine
Josip Mlakić: Putopis je nastajao tokom snimanja dugometražnog dokumentarnog filma “Legenda o planini” i temelji se na radnoj verziji scenarija. Ekipu su, uz mene, najčešće činila dvojica snimatelja, direktor fotografije Mirko Pivčević i pomoćnik redatelja Zdravko Terkeš, i vozači Anto Radić, Ivan i Anto Žuljević, koji su ujedno bili i naši vodiči.
Ulazimo u lijevak kanjona Bistričke rike iz pravca Sebešića i zaustavljamo automobil na uskom proširenju, na mjestu gdje preko rijeke vodi improvizirani viseći most. Želimo snimiti par kadrova nadošle rijeke koja je godinu dana ranije zbog dugotrajnog perioda bez kiše presušila, što se po tvrdnjama starijih mještana Bistrice, prvog mjesta na izlazu iz kanjona, za njihova životnog vijeka nikada prije nije dogodilo.
Zbog idealne nadmorske visine, na nekim mjestima neposredno prije ulaska u lijevak kanjona izmiješano rastu valjda sve vrste drveća koje se mogu susresti na ovim prostorima: hrast, bukva, bijeli bor, jelka, grab, smrča, makljen, javor, klen, vrba, joha… Lepeza boja koja se otvori pred očima, zapanjuje svojom širinom: izmjenjuju se žute krošnje jasenova i breza i divlja, crvena boja javorovih listova… Cijeli taj prizor prošaran je zelenilom četinarskih vrsta, smrče i bijelog bora čija karakteristična, stepenasta krošnja dominira prostorom. Ovo čudesno stablo može se vidjeti diljem kanjona, kako raste iz okomitih stijena koje se nadnose nad njim. Prije nekoliko godina, za vrijeme radova na prometnici, s nepristupačne je granitne litice, nadnoseći se nad trasu puta, godinu-dvije, kao svojevrsna atrakcija, visio pali bijeli bor, koji se u međuvremenu osušio, ispod kojeg su vozači prolazili s vidnom nelagodom, jer je izgledalo kao da će se svaki čas srušiti na cestu. Bor je uklonjen u završnoj fazi radova, neposredno prije puštanja ceste u promet.
Pokazujem kamionsku gumu, odbačenu u rijeku, i Mirko se probija kroz šipražje uz obalu i snima je. Na svakom djeliću Vranice kojim smo prolazili nailazili smo na slične prizore, na gomile smeće koje izletnici ostavljaju iza sebe: plastične vrećice, boce, čaše, staklene tegle, limenke od piva i energetskih napitaka, organski otpad, pa čak i dijelove odbačenih automobilskih branika, i svaki smo put iznova ostajali zaprepašteni ljudskom nemarnošću, na koju se gotovo nemoguće privići.
Nastavljamo dalje. Krećemo na Radovan, planinski masiv koji se diže sa suprotne strane kanjona. Skrećemo na uski makadamski put bajkovito posut jesenjim lišćem. Kako se penjemo, listopadne šume postupno prelaze u četinarske. S desne strane nekadašnjeg golemog rudničkog kompleksa, koji se u jednom trenutku otvorio pred nama, nekada su se nalazile radničke barake, restoran i radionice, te upravna zgrada i široko proširenje na kojem su se okretali robusni damperi. Od svega je ostala gomila ruševina iz čije utrobe bujaju korov i šiblje.
Prije pola stoljeća na Radovanu se nalazio istoimeni rudnik željezne rude. Osamdesetih, u vrijeme kasnog socijalizma, u duboki kop rudnika prodrle su podzemne vode koje su ga za vrlo kratko vrijeme potopile, stvorivši jezero nevjerojatne ljepote. Prostire se na površini od gotovo četiri i pol hektara. Dugo je četvrt kilometra, a široko oko dvije stotine metara, dok mu dubina varira od jednog do stotinu metara, što su zvanični podaci. Prema pričama ljudi koji su svjedočili tom fenomenu, rudarski kop je na mjestu gdje je probila voda bio dubok gotovo dvjesto metara. Prodor je bio toliko dramatičan da je na dnu jezera ostao zarobljen dio mehanizacije, koja i danas leži duboko pod vodom.
Jezero je okruženo listopadnim i četinarskim šumama, zbog čega je Radovan najljepši u jesen. Za jakih zima, što se posljednji put dogodilo 2022. godine, jezero se zaledi, a po površini se uhvati tanki sloj snijega koji neodoljivo podsjeća na mrenu koja se navukla preko kiklopskog oka planine.
I tu za oko odmah zapinje odbačeno smeće, kojeg ima svuda po obali, od odbačenih limenki piva, plastičnih dijelova automobila, pa do razbijenih staklenih boca. U plićaku uz obalu, u bistroj vodi, naziru se odbačene plastične čaše i boce.
U savršeno čistoj vodi jezera mogu se naći razne vrste ribe, od šarana pa do babuške, invazivne vrste ribe koja potječe iz Kine, a koja je osamdesetih naseljena u brojna bosanskohercegovačka jezera, od hidroakumulacija na sjeveru zemlje, preko Ramskog jezera i Buškog blata na jugu. Riječ je o proždrljivoj i gotovo nejestivoj ribi koja ima jake i razgranate kosti. Babuške su za vrlo kratko vrijeme postale dominantna vrsta, jer se mogu razmnožavati i iz neoplođenih jaja i nemaju prirodnih neprijatelja. Imaju mnoge komparativne prednosti u odnosu na druge vrste ribe, što koriste u čudesnoj i nepredvidivoj borbi za opstanak, po čemu donekle podsjećaju na ljude.
Kada smo se zaustavili pet-šest metara dalje od jezera, iz automobila se mogla vidjeti riblja mlađ, kako u plićaku uz obalu iskače iz vode. Međutim, kada smo se približili, mlađ je, vjerojatno prestrašena zvukom motora, nestala u dubinama jezera. Samo su još, na mjestu gdje smo je uočili, zamirali koncentrični krugovi vode.
Pri pogledu na jezero i goleme naslage jalovine koje ga poput golemog torusa okružuju, javi se fascinacija prirodom koja stoljećima uporno briše ljudske tragove, vraćajući otete dijelove natrag, dajući im jasnu svrhu i namjenu u kompleksnom planinskom sustavu. Ovo jezero najbolji je primjer. Za vrijeme požara, koji su iz godine u godinu sve češći, jedini dostupni prirodni rezervoar iz kojeg se vodom opskrbljuju helikopteri i protupožarni zrakoplovi upravo je ovo jezero, kao ključni dio složenog obrambenog mehanizma planine.
Prije dvije godine, 2022., nakon višemjesečnih suša, na Radovanu je izbio veliki požar i prijetila je opasnost da se preko Gusera proširi na cijelu Vranicu. U to vrijeme radio sam na dokumentarnom filmu O ljudima i šumama, i taj požar mi se, na žalost, savršeno uklopio u scenarij. Igrom slučaja, u vrijeme požara kakav nikada dotada nije zabilježen na ovim prostorima, što se povezuje s klimatskim promjenama, nalazio sam se u Njemačkoj. Borba s vatrenom stihijom trajala je više dana. Nad gradom je lebdio pepeo i gusti crni dim čiji je karakteristični miris prizivao u sjećanje ivanjske krijesove iz djetinjstva na kojima su, po neugasloj tradiciji, uglavnom gorjele četinarske vrste. Odmah po povratku iz Njemačke, nakon iscrpljujuće cjelonoćne vožnje autobusom, krenuli smo u Guser, gdje su u dužini od pet-šest kilometara bile raspoređene vatrogasne ekipe čiji je zadatak bio spriječiti širenje požara na drugu obalu Bistričke rike. U tom slučaju prijetila je opasnost od požara biblijskih razmjera, koji bi zahvatio veći dio Vranice. Tom prilikom snimili smo apokaliptične prizore, zahvaljujući susretljivosti vatrogasaca koji su nas na vlastitu odgovornost, bez ikakvih posebnih procedura propustili u zabranjenu zonu požara, što je prednost snimanja u malim, lokalnim sredinama. U film sam uključio i dramatične snimke snimljene mobitelom na prvoj vatrenoj liniji, koje mi je ustupio Ratko Juričić, šumarski inženjer koji je sudjelovao u gašenju požara, a koji već gotovo trideset godina radi na Vranici, u lokalnoj šumariji. Na nekoliko mjesta u kadru se vidi helikopter Oružanih snaga BiH, koji je sudjelovao u gašenju požara, a koji je vodu zahvaćao u obližnjem Radovanskom jezera.
Napuštamo rudnik. Po izlasku iz kompleksa, nakon par stotina metara, zaustavljamo automobil. Želimo s druge strane snimiti impozantnu i nepristupačnu planinu od jalovine po čijem vijencu buja vegetacija. S te strane, odakle se ne vide ruševni ostaci kompleksa, čini se kao da je prizor pred nama prirodni fenomen, teško je čak i povjerovati da je nastao djelovanjem ljudske ruke. U neka druga vremena, u doba usmene predaje, o nastanku ovog jezera zasigurno bi nastala kakva legenda, kao djelić pripovjedačke tradicije koja se prenosila s koljena na koljeno.
Ispod naslaga jalovine započinje nevelika dolina obrasla travom, koju su mještani Bistrice, najbližeg sela s uskopaljske strane, prije rata redovito kosili i obrađivali. Ledinu su većim dijelom izrovale divlje svinje u potrazi za hranom, osim na manjem, ograđenom dijelu u kojem se nalazi vrt i skromni objekt uz njega. Slična mjesta, kakva postoje posvuda uz planinu, predstavljaju neku vrstu ničije zemlje, gdje, kako se penjemo naviše, prestaje ljudska, a započinje Božja ruka.
Josip Mlakić, polis.ba
Ovo je peti nastavak Mlakićeva putopisa obogaćen sjajnim fotografijama Mirka Pivčevića i Zdravka Terkeša.
I: Osjećaj bogobojazne poniznosti i huk Ždrimačkog slapa
II: Kameni svatovi i međunacionalna podjela po planinskim vrletima .
III: Legenda o planini (3): Na rimskim putovima
IV: Mali tetrijeb i medvjedići s ribnjaka