Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Kroz ruševine u novi život
Često se sjetim ove zgode prolazeći gradom čije je središnji, stari dio kao posljedica savezničkih bombardiranja bio 90 posto u ruševinama i brojao blizu 7.000 mrtvih, a sada blista svjetlima velegrada. Od ruševina su izvan grada napravljeni brežuljici, danas prelijepa zelena izletišta poput onog Olimpijskog parka
Procesija. Hitler je Münchenu 1935. godine dodijelio počasni naslov „Glavni grad pokreta“, pod čime se podrazumijevao nacionalsocijalistički pokret. Takvome gradu pristajao je i odgovarajući izgled: arhitektura zamišljena za „tisućugodišnji Reich“. Grad je počasnu titulu nosio samo jedno desetljeće; 1945. on je bio ruševina, slična onima iz Ukrajine ili Gaze danas. Saveznici su bombardiranjem htjeli upravo ideološku simboliku naslova satrti do temelja. Sličnu su sudbinu doživjeli i drugi „Führerovi gradovi“: Linz, Berlin, Nürnberg i Hamburg. Dresden nije bio počašćen ovom titulom, ali je u ratnom obračunu doživio jednaku sudbinu.
Nacionalsocijalizam, iako kao pokret deklarativno nevjernički, imao je sva obilježja političke religije, pseudoreligije dakako, sa sekularnom teologijom, liturgijom, dogmama, ritualima, ceremonijama, rječnikom i „katekizmom“ u vidu Hitlerove knjige „Mein Kampf“.
Imao je svoje mučenike i relikvije. Sistem je u zemlji i izvan zemlje imao i svoje „heretike“ koje je trebalo iskorijeniti. Hitler je stiliziran u mesijanskog otkupitelja. München je bio središte ove teokracije i slovio kao sjedište inkvizitora, dakle onoga koji je definirao što je „pravovjerje“, a što „krivovjerje“ i prema tome nagrađivao ili kažnjavao.
Drugi svjetski rat okončan je 8. svibnja 1945. godine. Samo mjesec dana nakon završetka rata, 3. lipnja, jednom od onih staza kojim su prolazile, točnije rečeno, marširale Hitlerove vojne formacije, prošla je u pobjedničkoj tišini Tijelovska procesija. To je bila prva javna manifestacija koju je u Münchenu dopustila američka vojna uprava.
Tijelovske procesije poznate su u Münchenu još od 14. stoljeća. Ovoga puta bio je to poseban događaj, koji je za oko 25.000 sudionika i oko 10.000 promatrača imao simboličko značenje. On im je ulijevao nadu i bio znak pobjede života nad smrću, znak novoga početka. Nakon godinā represije procesija je doživljena kao odgovor na ideologiju koja je, da bi sama preživjela, sijala samo smrt. Naočigled ove slike ovdje vrijedi parafrazirati riječi pape Franje: „Bolnički zidovi čuli su više iskrenih molitvi nego mnoge crkve…“ i kazati: U ruševinama se iskrenije moli nego u velebnim crkvama i katedralama.
Novi svijet, novi život. Završetak Drugoga svjetskog rata i poraz nacionalsocijalističke ideologije često se označava kao „nulti sat“, to jest trenutak od kojeg se počinje u Njemačkoj mjeriti jedno sasvim novo, jedno drugo vrijeme.
Kritičari ovakve računice mišljenja su da su njemački gradovi doduše bili razrušeni, tvornice izvan pogona, a postrojenja odvezena kao ratni plijen, ali da su odlučujući u svemu bili ljudski potencijal, radne navike, disciplina i silna želja za živjeti i preživjeti.
Božićnih dana 1945. godine prolazio je kasno navečer kroz München američki novinar u potražnji za motivima za svoju reportažu o gradu koji je bio nemilosrdno unakažen ruševinama, neprohodan i sablasno pust.
A onda je u nekoj podrumskoj prostoriji kao špilji, provizorno utvrđenoj ciglama iz ruševina okolnih zgrada, ugledao blijedo svjetlo i na stoliću nakićeno sićušno božićno drvce.
Naočigled ove slike zastao je i zapisao u bilježnicu: „U to nema sumnje, ovaj će narod preživjeti.“
Često se sjetim ove zgode prolazeći gradom čije je središnji, stari dio kao posljedica savezničkih bombardiranja bio 90 posto u ruševinama i brojao blizu 7.000 mrtvih, a sada blista svjetlima velegrada. Od ruševina su izvan grada napravljeni brežuljici, danas prelijepa zelena izletišta poput onog Olimpijskog parka.
Ova slika oživjela je iznenada pred mojim očima kada sam u ruke dobio fotografiju novinskog „kioska“, snimljenu u Münchenu u mjesecu srpnju 1948. Rado bih znao kako se ta ulica zove i kako izgleda danas, ali godine, kada je fotografija snimljena, bilo je još uvijek bezizgledno tražiti imena ulica.
Prodavač novina otvorio je svoju „radnju“ u jazbini koju je sam napravio od cigli do kojih je lako mogao doći u ruševinama. I u tom prostoru izložio je svoju „robu“: Wiener Kurier, Die neue Zeitung, Inseraten Zeitung, Quick, Die kleine Illustrierte, Herald Tribune, Main-Echo, Weltnachrichten…
Među ovima je i list sa znakovitim naslovom – Die Neue Welt – Novi svijet. To će reći: novi život. Ili izraženo riječima književnika Vitomira Lukića: „I u ruševinama cigle će ostati dio kuće…“
Autor: Jozo Džambo. Tekst je izvorno objavljen u Vjesniku franjevačkog samostana sv. Luke iz Jajca, svibanj 2025.