Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XIV. nedjelja kroz godinu | Umišljeni naspram otvorenih
Bog se otkriva samo onima koji to žele, koji mu to dopuštaju, u čijem srcu i razumu ima mjesta za njega, koji su mu jednostavno otvoreni. Umišljena, naglašavamo umišljena mudrost i umnost – koje u stvarnosti onda nisu ni mudrost ni umnost – može biti zapreka prihvaćanja otajstava Kraljevstva
Ukoliko niste redoviti nedjeljni posjetitelj euharistijskih slavlja, nego poneke nedjelje, svetkovine ili blagdana otiđete u crkvu, i tada imate nemale šanse da kao treće misno čitanje čujete evanđeoski odlomak iz Matejevog evanđelja današnje, četrnaeste nedjelje kroz godinu. Naime, radi se o evanđeoskom tekstu koji se naviješta najviše puta tijekom jedne liturgijske godine. Otuda, ako ni od kuda drugo, njegova poznatost, gotovo do banalnosti.
Osobito se često navode pa i izokreću Isusove zahvalne riječi nebeskom Ocu što je „ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“. Ove Isusove riječi su – nije nikakva tajna – omiljene nemalom broju propovjednika i služe im da se obore, doslovno obruše na znanje, znanost, mudrost i uopće na bilo kakvu pamet, jer – tvrde oni – Bog nije na strani umnih i mudrih. Ove Isusove i Božje riječi to neoborivo dokazuju – ushićeno se podvikuje – i onda slijedi čitava plejada antimudrih i protuznanstvenih tvrdnji (u konačnici antiprotivnih) kojima se nastoji ocrniti, omalovažiti i do krajnjih mjera obeskrijepiti svako znanje i predstaviti ga đavolskim izumom. Takvi znaju da su vjera i znanje protivne stvarnosti, odavno su spoznali da znanstvenici žele uništiti sve koji vjeruju, shvatili su da se pamet protivi poniznosti itd. i sl. – i pri tome nimalo ne uviđaju vlastitu kontradiktornost u tome što znaju, što su spoznali ili shvatili. Znače li ove Isusove riječi doista to što im se pripisuje da znače?
Isus ove riječi izriče u svojoj zahvalnoj molitvi. On slavi, doslovno blagosljiva, Oca, Gospodara neba i zemlje. Zbog čega ga slavi, što je povod njegovog blagosljivanja? Zbog toga što je Bog „ovo sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima“. Što znači ovo ovo, na što se ovo odnosi?
Ove je Isusove riječi pisac ili redaktor Matejevog evanđelja ukomponirao u evanđelje bez uže veze s kontekstom – kako to potvrđuje već i Jeruzalemska Biblija – i ovo se ne odnosi na prethodno rečeno – Isus je prije toga iznio ozbiljne prijetnje neobraćenom židovskim gradovima, sve gradovima nacionalnog ponosa i slave – nego se ima razumjeti u apsolutnom smislu, tj. ovo se odnosi na otajstva Kraljevstva. Njih, otajstva Božjeg kraljevstva je Bog sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.
Potvrđuje to i paralelno mjesto u Evanđelju po Luki (usp. Lk 10,21-22). Luka izvještava da su se sedamdesetorica Isusovih učenika vratila s uspješnog misionarenja, s uspješnog naviještanja Božjeg kraljevstva, i Isusu je to povod da zahvali nebeskom Ocu. Isus, dakle, zahvaljuje što maleni prihvaćaju otajstva Božjega kraljevstva, što im ih je Bog objavio.
No, zašto Isus zahvaljuje i za to što je Bog otajstva Kraljevstva „sakrio od mudrih i umnih“? Zar jest? Zar je Bog doista protiv mudrih i mudrih, a na strani neumnih i nemudrih, odnosno zar Bog uistinu prezire – kako se često može čuti – pamet, mudrost i znanje?
Svi znamo, samo o tome rijetko govorimo, da odavno više vrijedi stranačka iskaznica, nacionalna i vjerska pripadnost, nego diploma ma s kojeg domaćeg ili svjetskog učilišta; jednako znamo o lažnim, krivotvorenim i kupljenim diplomama, no i o tome uglavnom šutimo, jer tako, tješimo se, svi rade. Velike li nam utjehe! Kad se svemu ovome još nadodaju vjerska upiranja da se obeskrijepe znanje i obrazovanje, kad se i studij teologije smatra nužnim zlom i zaprekom na putu do svećeništva, kad se pravimo pametnim boreći se protiv pameti, onda i ne čudi da otajstva Kraljevstva ostaju skrivena
Prvo odgovor pa onda pojašnjenje. Nije i ne prezire. Naprotiv. Bog nije protiv mudrih i umnih niti prezire mudrost i znanje. Biblija o tome svjedoči na više mjesta i na mnogostruke načine. Samo kao primjer navest ćemo Božje riječi iz Knjige proroka Hošee: „Moj narod gine: nema znanja; jer si ti znanje odbacio, i ja odbacujem tebe iz svećenstva svoga“ (Hoš 4,6) ili mnogo puta ponovljenu tvrdnju u mudrosnoj literaturi da je Mudrost – ni manje ni više nego – drugi naziv za Boga ili ivanovsko poimanje Isusa kao poosobljene (personificirane) Mudrosti. Lista ovih ili nije ni blizu svoga kraja.
Zašto se onda ova Isusova izjava shvaća kao negiranje, odbacivanje mudrosti, umnosti i pameti? Valja jasno reći da Isus nije blagoslivljao Boga jer je otajstva Kraljevstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio nemudirma i neumnima, nego malenima. Nisu, dakle, uspoređeni pametni i nepametni, mudri ne nemudri, umni i neumni, nego mudri i umni naspram malenih. Ovdje se, čini se, krije ključ razumijevanja ove Isusove izjave. Bog se objavljuje malenima, njegovo Kraljevstvo prihvaćaju prije svega maleni, ne nepametni i neumni, nego upravo maleni! Isus, dakle, naglašava nužnost malenosti, poniznosti, svijesti o vlastitom neznanju i nedostojnosti Božje objave, nedostojnosti Božjeg kraljevstva. Umišljena mudrost i umnost, odnosno pamet koja misli da sve zna, koja je samoj sebi dostatna, nema ovu dimenziju malenosti i zbog toga se takvima Bog teško može objaviti. Dakle, ova je Isusova izjava upozorenje svima – jer se umnima i mudrima smatraju i oni koji se tobože bore protiv umnosti i mudrosti – da bez malenosti, bez poniznosti, bez otvorenosti, bez svijesti o vlastitoj grešnosti i nedostojnosti ne mogu do Kraljevstva Božjega. Bog se otkriva samo onima koji to žele, koji mu to dopuštaju, u čijem srcu i razumu ima mjesta za njega, koji su mu jednostavno otvoreni. Umišljena, naglašavamo umišljena mudrost i umnost – koje u stvarnosti onda nisu ni mudrost ni umnost – može biti zapreka prihvaćanja otajstava Kraljevstva. Doista, ako mislimo da sve znamo, da sve imamo i da nam ništa ne treba, ako smo zatvoreni samo u sebe i ako se pouzdajemo samo u svoje sposobnosti onda će tajna Božjeg Kraljevstva za nas doista ostati skrivena. Ako smo u znanju samodostatni i samoispravni, onda je jasno da nam ni otajstva Kraljevstva ne trebaju jer ih mi, mislimo, već ne samo znamo nego i posjedujemo.
Tumačenja ovih Isusovih/Božjih riječi kao znanju protivnih dodatno su opasna u našem vremenu i na našim prostorima, jer danas i ovdje znanje, obrazovanje i mudrost ionako nisu na cijeni. Nisu oni nikada ni bili na posebno visokoj cijeni, no ovo što se danas događa ipak je ponižavajuće i poražavajuće.
Naime, živimo u vremenu u kojem su tehnološki napredak i profit postavljeni iznad bilo kakve mudrosti i umnosti, u vremenu u kojem se, pod navodnicima, nema vremena za skupljanje mudrosti. Vidljivo je to i po velikim problemima u kojima se nalaze humanističke znanosti gotovo posvuda po svijetu: u utrci s tehnologijom one gube bitku. Premda se još uvijek izgovaraju i ispisuju pohvale mudrosti i umnosti i sukladno tome obrazovanju, činjenica je da je suvremeni čovjek njima sve manje oduševljen, a sve više usmjeren na ono što donosi zaradu sada i odmah.
S druge strane, upravo velik i hvale vrijedan tehnološki napredak, na prvome mjestu digitalizacija i svijet interneta, donijeli su sa sobom privid znanja i mudrosti. Apsurdno, ali istinito: zahvaljujući obrazovanju i učenosti čovjek je, na primjer, iznjedrio internet i suvremena sredstva društvenog komuniciranja, i umjesto da oni služe daljnjem razvoju obrazovanja i učenosti, oni su često njihova zapreka. Prvenstveno zbog privida koji stvaraju: čovjeku je odjednom dostupno ono što je još samo prije nekoliko desetljeća bilo nezamislivo i lako se umisli da to posjeduje, zna i da nema potrebe za obrazovanjem. Koliko se samo često čuje: Što će ti učenje kad imaš internet? Pitaj Google i sve će ti reći? To je ne samo pogrešno, nego i vrlo opasno. Opasno zato što je to posve krivo poimanje znanja, a još više mudrosti. Nije znanje dostupnost ili poznavanje informacija, često sasvim nepotrebnih, znanje je puno više od toga. Vidljivo je to i po tome što smo, osobito mlađi, gotovo stalno na internetu, a ne možemo uopće reći da zbog toga imamo veliko znanje. Često upravo suprotno.
Dodatni problem je što se mudrost i učenost sve više izjednačavaju s prepredenošću i spletkarenjem, s izbjegavanjem ili zaobilaženjem istine, s proračunatim djelovanjem u kojem se gleda samo vlastita korist. Nije doista rijetkost da se i samo divimo kako je pametno netko učinio neko zlodjelo, kako se mudro izvukao iz moralne odgovornosti, kako je genijalno nekoga prevario. Tako, na primjer, veoma pametnim proglašavamo čovjeka koji stalno laže i izmiče istini, a mudrim onoga koji se ne da uhvatiti u prevarama. Mudrost nije, valja to stalno ponavljati, pokvarena snalažljivost, a učenost i znanje nisu umijeće varanja i nemoralnosti.
Na koncu, mi živimo u zemlji gdje su obrazovanje, učenost i mudrost kao takva gotovo pa posve obezvrijeđeni. Na tome smo predano radili već nekoliko desetljeća i kao rezultat imamo veoma loše državno obrazovanje i još lošije privatne fakultete. I opet u našoj domovini, Bosni i Hercegovini, u dvadeset i prvom stoljeću, imamo preko dvjesto tisuća nepismenih, kojima bi trebalo pribrojiti barem još toliko polupismenih. Svi znamo, samo o tome rijetko govorimo, da odavno više vrijedi stranačka iskaznica, nacionalna i vjerska pripadnost, nego diploma ma s kojeg domaćeg ili svjetskog učilišta; jednako znamo o lažnim, krivotvorenim i kupljenim diplomama, no i o tome uglavnom šutimo, jer tako, tješimo se, svi rade. Velike li nam utjehe!
Kad se svemu ovome još nadodaju vjerska upiranja da se obeskrijepe znanje i obrazovanje, kad se i studij teologije smatra nužnim zlom i zaprekom na putu do svećeništva, kad se pravimo pametnim boreći se protiv pameti, onda i ne čudi da otajstva Kraljevstva ostaju skrivena.
Stipo Kljajić