Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Pohvala “mrtvome” jeziku
Thesaurus linguae Latinae. Quisquilia o jednome stogodišnjem projektu, profesorima i rječnicima
S kakvom temeljitošću se radi na ovom projektu vidi se iz podatka da samo veznik “et” ima rukom ispisanih 19.000 kartica, to jest mjestā na kojima se on u različitim kontekstima pojavljuje, jer ova riječca ima i još niz drugih značenja, a ne samo kao “i” kako to obično navode školski i drugi standardni rječnici
In honorem p. Simoni Šimić († 1985.),
p. Stephani Pavić et p. Marci Ćorić,
linguae Latinae professorum in Gymnasio Franciscano Classico de Visoko
Godinama su se križali moji putovi na posao s putovima jednoga gospodina žustroga koraka, raščupane kose, odveć ležerno odjevenog i rastrešenog – savršen stereotip “profesora”. Pozdravljati ga nije imalo smisla, jer on je očito živio u nekim nedokučivim sferama iz kojih ga nije trebalo buditi.
Brzo sam saznao da je gospodin uistinu profesor, ugledni latinist i šef katedre za klasičnu filologiju na mjesnom sveučilištu. Bio je oriđinale, drukčije se ne može kazati. U dane poklada viđao sam ga kako, obučen u togu, sa sandalama na nogama i lovorovim vijencem na glavi, hita münchenskim ulicama. Nisam bio na njegovim predavanjima, ali oni koji to jesu, tvrde da su predavanja savršeno odgovarala njegovoj pojavi: bila su živahna, zanimljiva, originalna. Organizirao je kazališne predstave, koncerte, pa čak i diskusije (talkshows) na latinskom jeziku, ali ne samo o klasičnim temama.
Takva je i njegova knjiga Latein ist tot, es lebe Latein!: Kleine Geschichte einer großen Sprache (Latinski je mrtav, živio latinski! Mala povijest jednog velikog jezika, 2007.) koja je postala bestseler i čijeg autora nakladnik reklamira podatkom da težište njegova interesa na području antičke literature čine “retorika i erotika”.
Međutim, profesor se kao autor i predavač nije zadovoljavao samo Ovidijevim i Ciceronovim latinskim; njegov interes sezao je od vremena Romula i Rema do Benedikta XVI. Bio je uvjeren da je poznavanje latinskoga non plus ultra svestranog obrazovanja, da su učenici latinskoga “bolji učenici”, da se s poznavanjem ovoga jezika bolje razumije zapadna kultura itd. Išao je čak dotle da je tvrdio da sa solidnim poznavanjem latinskoga natjecatelji u igri “Tko želi biti milijunaš?” imaju bolje šanse da budu pobjednici!
Profesorovo ime: Wilfried Stroh.
“Mrtvi jezik” – ipak živi
“Mrtvim” jezicima, među koje je spomenuti profesor ubrajao i latinski, nastojeći svom svojom energijom da ga održi na životu, nazivaju se danas oni jezici koji nemaju više izvornih govornika i koji se ne obnavljaju. Takav je bez sumnje etrurski jezik u Italiji koji postoji samo kao lingvistički fenomen i nema više nikakve praktične primjene. Iznimku čini ivrit, starohebrejski koji je ponovno oživljen u 20. stoljeću i ima danas funkciju službenog jezika države Izraela.
Esperanto je specifičan slučaj; to je umjetno stvoreni jezik koji svoju i usmenost i pismenost crpi iz drugih jezika i ima ambicije da bude neka vrsta “nadjezika”.
S latinskim je stanje već drukčije. Premda “mrtav”, on je na mnogim područjima bio u živoj upotrebi, tako na primjer u hrvatskom Saboru gdje je važio kao službeni jezik sve do zaključka istoga Sabora iz god. 1847. od kada se u saborskoj praksi počinje kao službeni jezik primjenjivati hrvatski. Prijedlog za ovu promjenu donio je Ivan Kukuljević Sakcinski, dakle onaj poslanik koji je 1843. u Saboru održao prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku.
Medicinska i botanička terminologija i danas su velikim dijelom na latinskom jeziku koji garantira stabilnost i sigurnost u međunarodnoj stručnoj komunikaciji.
Teologija i filozofija ne mogu se kao znanosti zamisliti bez latinskog. To isto vrijedi i za povjesničare, posebno one koji se bave starijom poviješću, za arheologe i povjesničare umjetnosti. Prijevodi klasičnih djela su korisni, ali oni su samo pomoćno sredstvo koje nerijetko “unakazi” original; stoga je uvijek nužno navraćati se izvornim tekstovima.
Poznata je činjenica da se današnje pravo temelji na tisućugodišnjem pravnom iskustvu koje je dokumentirano na latinskom jeziku. Stoga studij prava sadrži i danas kao neizostavan predmet upravo rimsko pravo (ius Romanum) na čijim se principima i nakon toliko stoljeća izoštrava naša pravna svijest. U pravnoj struci latinski se održao kao reliquiae reliquiarum samo u određenom pojmovlju ili frazeologiji.
Poseban slučaj je upotreba latinskog kao jezika Katoličke crkve i Vatikana. Premda on i u ovim krugovima sve više iščezava, ima naznaka da će se ipak još dugo održati. Ali o tome će biti još govora na samome koncu ovoga priloga.
Primat latinskog u javnom životu i komunikaciji već je davno potisnut i danas je bez sumnje ustupio mjesto engleskom jeziku.
Sve donedavno za upis na njemačka sveučilišta tražio se, već prema struci, veliki ili mali Latinum. Danas su ovi propisi reducirani na minimum. Čak i u medicini se ne zahtijeva više “poznavanje” latinskog, nego samo poznavanje medicinske latinske terminologije.
Pa ipak latinski neće izumrijeti. U to nas uvjeravaju zanesenjaci poput profesora Wilfrieda Stroha ili Nicole Gardinija, profesora na Oxfordu i specijalista za književnost renesanse, koji je kao dijete slušao majku kako moli Pater noster i Ave Maria i živio dugo u uvjerenju da ona savršeno vlada latinskim. Tek kasnije majka mu je priznala da ni riječi ne zna latinski. Ali ovdje se dakako nije radilo o poznavanju jezika, nego samo o auri ili ozračju latinskog kao liturgijskog jezika u kakvom su do Drugog vatikanskog koncila živjeli i molili katolički vjernici. (Pri čemu se u našoj sredini neizbježno nameće paralela s vjernicima muslimanima i pravoslavcima kojima su također arapski ili crkvenoslavenski uglavnom nepoznati idiomi.)
Gardiniju je majčin “latinski” bio poticaj da se profesionalno posveti ovome jeziku i da o njemu napiše knjigu Latinski živi. O ljepoti jednog beskorisnog jezika. Knjiga nije akademski traktat niti grčeviti pledoaje za nastavu latinskog, nego štoviše izraz uvjerenja da mi “nikada nismo prestali govoriti latinski, da našu sadašnjost možemo kulturno i literarno razumjeti samo ako znamo odakle dolazimo”. Njegov facit: latinski nije samo koristan nego i lijep, što on na brojnim primjerima nastoji pokazati.
Ovo potvrđuje i samo letimičan pregled literature koja tematizira latinski i želi pokazati da je ovaj jezik lingua universalis, to jest da je primjenjiv i upotrebljiv na svim područjima sve do zabavne literature poput stripova Asteriksa i Obeliksa ili omiljenih pripovijedaka braće Grimm pod naslovom Erat olim… (Bijaše jednom) u kojima dakako ne smije nedostajati ni ona o vuku i sedam jarića (De lupo septemque capellis apologus).
Nakladnici danas nude i knjige za snobove i pozere koji latinskim citatima žele impresionirati svoje društvo, a zapravo prikriti svoje neznanje.
Poznati njemački izdavač Reclam nudi čak i džepni priručnik koji Ciceronovu senatsku retoriku, koja nije u svakoj prigodi bila uglađena i otmjena, pokušava aktualizirati i prilagoditi našem vremenu i prilikama. Riječ je o psovci, beštimanju i prokletstvima: “Stultissime” (“Bedače!”), “Putida caro” (“Droljo smrdljivi”) ili za starije semestre već zahtjevnije: “Omnium non solum bipedum, sed etiam quadrupedum spurcissima” (“Ne samo među dvonošcima, nego i među četveronošcima svinjo nad svinjama prljava!”)
Isti izdavač u istoj biblioteci nudi i trezveniju lektiru, tako što u jednom pledoajeu nabraja “deset važnih razloga” zašto se danas isplati učiti latinski.
Pita li se zagovornike latinskog, zašto, oni će naglasiti njegovu logičnu strukturu i preciznost koja je u svakoj znanosti neophodna, a osim toga i praktična strana stjecanja znanja: za učenje latinskog nije potrebno ići u strane zemlje, dovoljno je imati dobre udžbenike, dobre učitelje, upornost i disciplinu (još jedna latinska riječ!).
Nizozemski suvremeni pisac Cees Nooteboom svoje pohvalno slovo latinskom izrekao je ovako: “Nikada više neće biti jezika kao što je latinski, nikada više neće preciznost i ljepota i izraz tvoriti takvo jedinstvo. Svi naši jezici imaju previše riječi, pogledajte samo dvojezična izdanja: lijevo malo riječi i isklesanih redaka, desno pune stranice, prava prometna gužva, natrpane riječi, nepregledne brbljarije.”
Blago latinskoga jezika
U Leksikonu Marina Držića (Zagreb: LZMK 2009) sadržana je, između mnogih drugih, i natuknica “tèzoro” koja je do Držića došla dakako preko talijanskog “tesoro” u značenju: riznica, blago, zlato, dukati, dok je podrijetlo riječi grčko: thēsaurós (θησαυρός) u istome značenju. Iz grčkoga došla je ova riječ u latinski, stoga za danas na svijetu najveći projekt latinskoga jezika nije bilo prikladnijeg pojma od thesaurus: “Thesaurus linguae Latinae” (TLL) – Blago latinskoga jezika.
Kako se ima razumjeti rječnik ovakvih razmjera i kako je došlo do ideje njegove izrade?
Projekt TLL kao sveobuhvatnog rječnika antičkog latinskog nastao je u 19. st. kada je latinski bio još u upotrebi u mnogim područjima civilnoga i političkog života, da o latinštini u crkvenoj praksi i ne govorimo.
U 19. st. nastao je i poznati Rječnik njemačkog jezika (Deutsches Wörterbuch) braće Grimm koji je igrao veliku ulogu u stvaranju standardnog “modernog” njemačkog jezika i kao takav služio kao uzor i sličnim rječnicima kod drugih naroda. Prvi svezak tog Rječnika izašao je 1854., a zadnji tek 1961. godine. Premda je to bio rječnik njemačkog jezika, u njemu su pojmovi (leme, lemata) tumačeni i latinskim (nekada i grčkim) riječima, tako: “Frau” (domina, femina, conjux, mulier), “Freiheit” (libertas, eleutheria) itd. Ovakav postupak opravdavaju braća Grimm time da je latinski “najpoznatiji i najsigurniji od svih jezika”, jer sigurnost koju on garantira potječe od činjenice da se klasični latinski, za razliku od modernih jezika, nije stoljećima mijenjao.
Od te činjenice pošao je i projekt TLL kao mjerodavni rječnik antičkog latiniteta koji uvažava sve do sada poznate latinske tekstove od početaka latinske pismenosti sve do crkvenog naučitelja, “enciklopedista” i vrsnog poznavaoca stare grčko-rimske kulture Izidora Seviljskog (oko 560. – 636.), to jest do 600. posl. Kr. Dakle, osim klasičnog latiniteta on uzima u obzir i posebnosti kasnoantičkih i kršćanskih tekstova. Rječnik obrađuje ne samo literarna djela nego i pravne, medicinske tekstove, natpise, grafite itd.
Postavlja se pitanje, čemu ovakav rječnik? Zar nije bilo dovoljno da se standardni rječnici, koji su se stoljećima koristili za stjecanje aktivnog poznavanja latinskog, revidiraju, prošire, poboljšaju i upotpune? Ne, to nije bilo dovoljno budući da su svi dotadašnji rječnici polazili ponajviše od Ciceronova latinskog i njega stilizirali u genuini latinski, a samim time iz fundusa isključili bogatstvo latinskog iz svih drugih područja njegove primjene. Kako bi se izbjegla ovakva jednostranost, poduzet je projekt o latinskom jeziku koji ima svoju dugu i vrlo zanimljivu povijest.
Duga povijest TLL
Inicijativa za izradu “Thesaurusa” potekla je od švicarskog filologa Eduarda Wölfflina 1894. god. Stoga se i danas urednici TLL ne zovu u njemačkom uobičajenom riječju “Redakteure”, nego “Redaktoren” kako taj pojam glasi u Švicarskoj.
Wölfflin je računao da će projekt biti priveden kraju za dvadeset godina i završen pojmom “zythum”, kako glasi riječ za jednu vrstu egipatskog piva. On ni slutio nije ne samo da ni sam neće doživjeti konačno ostvarenje svoje zamisli, nego da projekt ni do danas nije završen i štoviše da ni današnji suradnici (“redaktori”) neće sigurno imati priliku nazdraviti na koncu tog ambicioznog djela. Wölfflin je umro 1908. God. 1900. objavljen je tek 1. svezak sa slovom A, ali ni taj nije bio u potpunosti gotov nego je samo došao do riječi “absurdum”. Nakon petnaest godina rada došlo se tek do slova D.
Od 1899. sjedište projekta je u Münchenu pri Bavarskoj akademiji znanosti.
Prvi i Drugi svjetski rat omeli su rad na leksikonu. Već prvih mjeseci Prvoga svjetskoga rata pala su četvorica od 18 suradnika na Leksikonu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata kompletan materijal bio je iz sigurnosnih razloga izmješten u benediktinski samostan u Scheyernu, udaljenom pedesetak kilometara od Münchena.
Tek 1949. osnivanjem međunarodne komisije nastavljen je više decenija prekinuti rad.
Do sada su obrađene tek dvije trećine materijala, točnije do slova P. Objavljeno je 188 fascikala ili 18 debelih svezaka na kojima je radilo najmanje 400 latinista iz čitavog svijeta. Do završetka projekta računa se još s 50 godina!
Novo vrijeme zahtijeva i nove oblike – tako je TLL i u digitalnoj formi dostupan u svim velikim nacionalnim i sveučilišnim bibliotekama, a na njega se može i pretplatiti.
I pored svih modernih medija ovaj projekt još uvijek njeguje praksu 19. st.: sav materijal sadržan je na karticama ispisanim rukom i ponegdje zalijepljenim kopiranim citatima ili izvadcima iz knjiga. Na karticama su zapisani svi primjeri riječi iz proze, pravnih tekstova, lirike i uopće svih mjesta do kojih se moglo doći, pa bile to i “bezvezne” škrabotine kao što su zapisi na zidovima javnih klozeta otkrivenih kod iskopavanja. Od oko deset tisuća kutija, od koji se samo jedan dio vidi na priloženoj fotografiji, svaka kutija sadrži oko tisuću kartica.
Na karticama je registrirano oko 10 milijuna riječi koje su protumačene – na latinskom. Riječi se ne prevode kao u klasičnim rječnicima, nego se opisuje razvoj njihova značenja ili njihovih značenjā. Korisnici uz svaku riječ dobivaju sumu svih važnih zapažanja i interpretacija koje se odmah mogu provjeriti jer se relevantni kontekst protumačenih riječi ilustrira citatima.
Inicijator leksikona Wölfflin izrazio je cilj riječima da se ovim djelom želi prikazati “životna povijest pojedinih riječi, njihova nastanka, [međusobne] povezanosti, proširivanja, promjena u formi i značenju, njihovih uzajamnih primjena i nadomjestaka, konačno povijest njihova odumiranja tijekom stoljećā u kojima je latinski bio živ, dakle do odvajanja i osamostaljenja romanskih jezika”.
Premda je TLL njemački projekt, njemački jezik se zbog internacionalnog karaktera poduhvata nije smatrao prikladnim kako za komunikaciju među suradnicima tako i za korisnike. Stoga se ovdje latinske riječi tumače na latinskom. Naravno, za ova tumačenja se ne koristi latinski kakvim je govorio Ciceron, nego onakav kakav je tijekom stoljeća stvorila znanstvena zajednica na temelju klasičnog latinskog koji je dovoljno precizan i prikladan za tekstove ovakve vrste.
S kakvom temeljitošću se radi na ovom projektu vidi se iz podatka da samo veznik “et” ima rukom ispisanih 19.000 kartica, to jest mjestā na kojima se on u različitim kontekstima pojavljuje, jer ova riječca ima i još niz drugih značenja, a ne samo kao “i” kako to obično navode školski i drugi standardni rječnici. TLL nema tumačenja u smislu standardnih rječnika, on tumačenja čak i izbjegava. Njegova zadaća je “da iz bezbrojnih posebnosti pojedinih mjesta ili navoda apstrahira zajedničko i, u skladu s tim, što je moguće opsežnije protumači, zašto i pod kojim uvjetima ista riječ može imati sasvim različita značenja”. TLL vezniku “et” posvećuje pune 23 stranice ili, točnije rečeno, stupce 869.-916. u objavljenom rječniku.
Ilustrativan je također primjer pojma “res” koji se obično prevodi kao “stvar”, ali jedna suradnica na projektu posvetila je ovoj riječi punih deset godina rada!
Slovo N je privremeno bilo ostavljeno po strani, najviše zbog negacije, jer se gotovo svaka riječ može negirati (“non”), pa bi to rad na drugim slovima predugo zadržalo, ali se nakon slova P opet vratilo na to široko polje. Negacija “non” pojavljuje se na 15.000 mjesta u tekstovima i svako ovo mjesto valja provjeriti i ispitati mu značenje.
Kod slova R čeka na suradnike riječ “religio” koja ne znači samo “religija, vjera”, kako bismo mi u prvome trenutku pomislili, nego ima i obilje drugih značenja.
Na projektu, s manjim ili većim udjelom, sudjeluje više od trideset institucija iz Europe i svijeta, uglavnom akademijā znanosti, među ovima i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Osim redovitih suradnika u posao na TLL su uključeni i istraživači, stipendisti, postdiplomandi i privremeni suradnici iz čitavog svijeta. Većina suradnika i suradnica potječe iz Velike Britanije, Nizozemske, Italije i SAD. TLL važi kao kompetentni centar za klasični latinski i kao takav idealno mjesto za latiniste svih usmjerenja.
Projekt leksikona financira najvećim dijelom Njemačka (1,25 mil. eura), ali u financiranju sudjeluje još 27 drugih država, pri čemu se ističu posebno Austrija i Švicarska. Japan dodjeljuje godišnje oko 10.000 eura; “male” zemlje poput Estonije ili Hrvatske uplaćuju u riznicu samo po nekoliko stotina eura godišnje.
Nedavno je napravljena bilanca i izračunato da bi projekt mogao biti završen god. 2050. Ali ni za takav plan nitko ne bi htio, poučen dosadašnjim iskustvom, “staviti ruku u vatru”.
Sve traje duže nego što je prvotno planirano. Da podsjetimo samo na primjer Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, standardno i najopširnije djelo za antiku, koje je privedeno kraju tek nakon 85 godina rada – godine 1978.!
Izreka da rad pobjeđuje sve, pripisuje se rimskome pjesniku Vergiliju čije je cjelokupno djelo obuhvaćeno projektom TLL. “Labor omnia vincit”, glasi ova izreka na latinskom. Slova L(abor) i O(mnia) već su obrađena. Kada će s obzirom na već poznati tempo posla i V(incit) doći na red, to nitko od sadašnjih suradnika projekta, pa ni onih najmlađih, vjerojatno neće doživjeti.
Post scriptum
Gore je rečeno da latinski vrijedi kao garant sigurnosti i stabilnosti u stručnoj komunikaciji jer se nije mijenjao i kao takav važi kao “mrtvi” jezik, što se jedino može kazati za latinski u njegovoj klasičnoj formi. Međutim, latinski nije mogao ostati sasvim nepromjenjiv. Razvoj znanosti koje su se njime služile, uopće razvitak društva, zahtijevao je prilagodbu, a prije svega novi vokabular. Uzmimo samo primjer latinskog u crkvenoj administraciji i svekolikoj upotrebi. Svakodnevna prepiska i crkveni dokumenti (enciklike, motu propria, imenovanja, šematizmi…) zahtijevali su novi i prošireni leksik kakav klasični crkveni latinitet ne može ponuditi. Stoga je na inicijativu i narudžbu Vatikana zaklada Latinitas izdala Lexicon recentis Latinitatis (Leksikon modernog latinskog) koji je nakon sedmogodišnjeg rada četrnaestorice stručnjaka ponudio 15.000 riječi današnjeg talijanskog jezika s latinskim prijevodima. Time se htjelo omogućiti da se moderna socijalna, politička, religiozna i druga pitanja mogu korektno i razumljivo opisati i latinskim jezikom.
Bez sumnje, nije to bio lagan posao jer moderne pojmove nije bilo jednostavno adekvatno i logično prenijeti u leksičke novitete. Neka sljedećih nekoliko primjera pokažu kako su ova pitanja riješili autori, pri čemu je očito da su neke pojmove mogli samo manje ili više (ne)spretno opisati, ne mogavši pri tome izbjeći i određenu dozu humora: kompjutor (instrumentum computatorium, doslovno: računalni uređaj); flert (amor levis, doslovno: laka ljubav); droga (medicamentum stupefactivum, doslovno: opijajući lijek); gangster (gregalis latro, doslovno: grupni razbojnik); ručna granata (pyrobolus manualis, doslovno: ručno bacačko tijelo); kamikaza (voluntarius sui interemptor, doslovno: dragovoljni [samo]ubojica); kondom (tegumentum, doslovno: presvlaka); noćni klub (taberna nocturna, doslovno: noćna gostionica); radar (radioëlectricum instrumentum detectorium, doslovno: radioelektrična naprava za otkrivanje); smog (fumus et nebula, doslovno: dim i magla); wodka (valida potio Slavica, doslovno: jako slavensko piće); Würstel (botellus Germánicus ili botellus Austríacus, doslovno: mala njemačka ili austrijska kobasica). Itd.
Rječnik se pojavio 1992/97. u dva sveska u nakladi Libreria Editrice Vaticana. Jednosveščano izdanje leksikona izdao je isti nakladnik 2003. godine, dok je njemačko izdanje pod naslovom Neues Latein-Lexikon objavljeno 1998. godine. Ovo izdanje imam na svome radnom stolu i dok pijem obligatnu jutarnju kavu, provjeravam u kojoj mjeri je leksikon aktualan i nalazim u njemu uistinu pojam “moka”: potio cafaearia Mocana.
Radio Vatikan u svome programu nudi u audio formatu vijesti i na latinskom jeziku. Format ima naslov “Hebdomada Papae” (“Papin tjedan”), a podnaslov “Notitiae vaticanae latine redditae” (“Vatikanske vijesti na latinskom jeziku”). Da već desetljećima svakoga jutra Radio Vatikan prenosi misu na latinskom, neće nas začuditi. Također činjenica da vatikansko Državno tajništvo sve papinske dokumente objavljuje na latinskom, smatramo normalnim. Međutim, da su tweets pape Franje dostupni i na latinskom, moglo bi neke učiniti skeptičnim, ali iz vatikanskih krugova čuje se obrazloženje da oživljavanje latinskog “nije nostalgični pogled unatrag, nego izazov budućnosti”! Ako je to već tako, onda možemo samo poželjeti: Ad multos annos!
Jozo Džambo, polis.ba