www.polis.ba

Intervju s Tomislavom Markovićem: Otvorenost je temelj života

Bitne su mi stvari kojima se bave religije, filozofija, književnost. Odnosno taj napor da čovek sebe očoveči, da sebe napravi čovekom. Život i postojanje uopšte smatram darom, radujem se postojanju čuda ljudskog života. Strašno je stoga pomisliti da se ljudi mrze i uništavaju

Tomislav Marković (Belosavci, 1976) je pisac i novinar. Piše poeziju, satirične tekstove, eseje, publicistiku… Suradnik je većeg broja časopisa i portala. Objavio je nekoliko knjiga (Grafite na ulicu!, Rvanje s anđelom, Velika Srbija za male ljude, Vreme smrti i razonode, Čovek zeva posle rata) pjesama i aforizama. Bio je zamjenik uradnika e-novina. Jedan je od osnivača Kulturno propagandnog kompleta Beton. S redakcijom Betona dobitnik je nagrade Dušan Bogavac Nezavisnog udruženja novinara Srbije za profesionalnu hrabrost i novinarsku etiku (2007). Jedan je od boljih poznavatelja stanja duha srbijanskog društva, i jedan od hrabrijih kritičara negativnih društvenih pojava. Studirao je teologiju i književnost, posebno je dobro upućen u teme na tim područjima.

***

U intervjuu za Polis.ba, Tomislav Marković objašnjava što je potrebno našem društvu da se oslobodi nacionalističkog jednoumlja. Govori o pogubnoj povezanosti crkvenih institucija s korumpiranim nacionalističkim elitama. Uvjeren je da crkvenoj hijerarhiji uglavnom nije stalo do Evanđelja i Krista. Smatra da je dijalog vjernika i ateista nužan, jer je trenutno puno predrasuda i međusobnog nepoznavanja. Naglašava da treba uvijek imati u vidu da svetosavlje nema nikakve veze sa Svetim Savom…


Polis.ba: Aktivni ste pa i za malo upućenije i prepoznati na današnjem zajedničkom kulturom prostoru koji se nekada zvao Jugoslavija. Poznajete vjerske zajednice, pratite politička događanja, društvena kretanja, medije. Kojim biste riječima mogli opisati duh našeg vremena na ovim prostorima?

Tomislav Marković: Stanje duha na našim prostorima već se decenijama nalazi u nacionalizmu, odnosno etnonacionalizmu unutar kojeg se nacija veliča kao neka vrhovna vrednost. Svaki oblik univerzalizma i opštih humanističkih vrednosti, bez obzira da li je religijski, ateistički, građanski, liberalni, duhovni, intelektualni…, gura se u stranu i isključuje. Po mojem mišljenju je to osnovna crta našeg vremena.

Nije lako izaći iz toga i osloboditi se. Ako posmatramo društvo u Srbiji, uočavamo ogromno opterećujuće nasleđe rata koji je pokrenuo režim Slobodana Miloševića. S tim nasleđem nikada nije izvršen ozbiljniji obračun, niti je postojala ozbiljnija politika koja bi mu se suprotstavila. Pojavio se bio doduše premijer Zoran Đinđić kojeg je ta ista mašinerija ubila. Otpori su stalno postojali i još uvek postoje, ali su oni nedostatni. Pozicije moći preuzeli su nacionalisti kojima nije u interesu da se nešto suštinski promeni. U tome im pomažu i, kako je kazao jedan pesnik, „urednici vidnog polja“. Sve se to jako dobro vidi i sada na primeru kosovske krize, koja je po meni prilično isforsirana.

Niko neće da kaže da na Kosovu živi milion i osamsto hiljada ljudi koji neće da budu deo Srbije. A taj njihov stav nije nikakav hir, nije nešto što im je tek tako palo na pamet. Želja za samostalnošću je posledica politike koju je najpre vodila srpska intelektualna scena, a kasnije Slobodan Milošević i njegova posluga. Pogrešan odnos prema Albancima i drugim nesrbima na Kosovu traje kroz dugi period, a kulminira od kraja 1980-ih kada im se ukida autonomija pod pretnjom tenkovima. Skupština u Prištini bila je opkoljena, a kasnije su u demonstracijama ubijena 24 nenaoružana demonstranta. Pre svih ratova na prostoru bivše Jugoslavije, tenkovi su najpre bili poslati na Kosovo. Mnogi to nemaju u vidu. Ukinute su jedine novine na albanskom jeziku, bilo je zabranjeno štampanje knjiga na albanskom, otpuštani su javni službenici, profesori… A onda kao vrhunac svega pokreće se rat 1999. godine. Biva proterana polovina albanskog stanovništva, čine se zločini nad civilima, prave se masovne grobnice; jedna je bila u Batajnici, nedaleko od Beograda, u koju su se tela žena, dece, staraca dovozila u hladnjačama.

I šta se moglo nakon svega toga očekivati? Pa da je režim to isto uradio Šumadincima, verovatno bi i oni jednako reagovali.

U Srbiji se može čuti da je Kosovo duša srpskog naroda. Koliko onda ta duša utječe na stanje duha u Srbiji?

Kada govorimo o stanju duha u srbijanskom društvu i ulozi Kosova, važno je kazati da tu Kosovo ne figurira kao nešto realno. Mnogi naši političari, ideolozi, propagandisti govore o Kosovu kao o prostoru koji ustvari nije realan životni prostor, nego je reč o fikciji koja se neprestano ponavlja i koja služi kao večni izgovor da niko ovde ne bi pokrenuo ozbiljna pitanja o tome gde smo, šta smo, zašto smo ovde dospeli i kuda mi to zapravo idemo.

“Strašno je pomisliti da se ljudi mrze i uništavaju, da jedni drugima poništavaju postojanje i život zbog sopstvene isfrustriranosti, ideoloških predstava ili bilo čega drugog.”

Foto: Polis.ba

Zbog čega se Vi osobno zalažete za humanističke, univerzalne vrijednosti? Što Vas na to potiče? Gdje je Vaše moralno uporište?

Verovatno u vaspitanju i obrazovanju, ali i u porodičnoj tradiciji. Otac mi je do rata radio u vojnom odseku. Kad je počeo rat, dao je otkaz. Nije hteo da šalje ljude u rat. Za njim je pošlo još nekoliko njegovih kolega. Da su svi tako uradili, a radi se dakle o običnim ljudima koji su napravili moralni izbor, ne bismo svedočili svim tim zlima. Zbog toga su im pretili hapšenjem, mobilizacijom, vojnim sudom… Nije to bilo nimalo prijatno niti lako. Svako, čak i u teškim situacijama, može napraviti moralni izbor. Da se više ljudi opredeljuje za takve izbore, bilo bi manje zla. Sistem mobiliše i organizuje ljude. Ako ljudi to odbiju da rade, neće biti ni mobilizacije ni vojnog pokreta.

Takođe su me od rane mladosti zanimali pojmovi dobra i zla, zanimao sam se za razne pisce, poput Dostojevskog recimo. U glavi mi se poslagivalo šta je šta. Zanima me religija, nisam član, ali sam simpatizer raznih religija. Bitne su mi stvari kojima se bave religije, filozofija, književnost. Odnosno taj napor da čovek sebe očoveči, da sebe napravi čovekom. Mislim da postoji nešto, kako god da to kažem može zvučati banalno, ali neka bude recimo – čudo postojanja. Život i postojanje uopšte smatram darom, radujem se čudu života, čudu postojanja sveta. Možda je to najbolje izrazila Vislava Šimborska u pesmi „Vašar čuda“: „Prvo čudo na koje naiđeš: / krave su krave. // Drugo, ništa gore: / ovaj a ne neki drugi voćnjak / od ove a ne neke druge koštice. // Čudo bez crnog fraka i cilindra: / beli golubovi u letu. // Čudo, jer kako ga inače nazvati: / sunce danas izišlo u tri i četrnaest, / a zaći će u dvadeset nula jedan. // Čudo koje ne izaziva čuđenje, onako kako bi trebalo: / na ruci manje od šest prstiju, / više od četiri. // Čudo, samo se osvrni: / sveprisutni svet“. Strašno je stoga pomisliti da se ljudi mrze i uništavaju, da jedni drugima poništavaju postojanje i život zbog sopstvene isfrustriranosti, ideoloških predstava ili bilo čega drugog.

Iz toga onda proizlazi da smo svi i u socijalnom pogledu jednaki, da nam jednako pripadaju prirodni resursi koji su nam darovani u sklopu našeg postojanja. A danas se možda nalazimo pred katastrofom ekološkog uništenja Zemlje. Mogu li se ljudi osvijestiti pred ovom prijetnjom i shvatiti da smo svi braća i sestre na istom brodu i da samo zajedničkim radom i brigom možemo spasiti svoj život i budućnost svijeta od prijetećeg uništenja?

Samo velike opasnosti nauče čovečanstvo da se prizove svesti i pameti. Mislim da opasnost od ekološke katastrofe može uticati na to. Promene u prirodi su već vidljive, ali nažalost treba čekati da se situacija još dodatno pogorša da bi se probudila svest kako nešto treba menjati. Slično kao što se dogodilo i posle Drugog svetskog rata, kada je borba protiv fašizma osvestila ljude da stvore neki humaniji poredak na nivou Evrope. Posle tolikih vekova ratova, ljudi su shvatili da žele mir i da sukobi vode ka istrebljenju. Pretnja opstanku života takođe je i oružje za masovno uništenje. Nelagodu stvara spoznaja da postoji toliko nuklearnog oružja kojim se Zemlja može uništiti više puta. Nadam se da ljudi ipak malo više vole život i da neće doći do upotrebe ovog oružja. Dakle, sa svešću da su sve te katastrofe ipak moguće, ljudi će, verujem, biti prinuđeni da pronađu nove, humanije puteve za čovečanstvo. Moraće da se dogodi neka vrsta ujedinjenja oko opstanka. Verujem da će prevladati zdravi razum i želja za samoodržanjem.

“Osnovni problem totalitarne ideologije (staljinizam, nacionalizam, nacizam) je težnja ka apsolutnom jedinstvu, gde se brišu sve razlike, gde se nastoji poništiti društveni i kulturni pluralitet.”

Ako uzmemo da su naši glavni javni odgojitelji i odreditelji života osim roditelja: škola, mediji, crkva i politika, u najkraćem kako biste opisali obrazovanje, praktičnu religioznost, medije i političku aktivnost?  

Obrazovanje je sve više ideologizovano. Dubravka Stojanović s pravom govori da naši udžbenici istorije više liče na predvojničku obuku nego na prave knjige o istoriji. Sada je recimo novi vršilac dužnosti urednika Službenog glasnika Mladen Šarčević, koji je ranije bio ministar prosvete, najavio da će se doći do fuzije Zavoda za udžbenike (to je stara izdavačka kuća, koja je štampala udžbenike za srpske škole još od socijalizma) i Službenog glasnika te će oni zajedno raditi na formiranju nekakvih nacionalnih udžbenika u kojima će biti zastupljeni sadržaji iz istorije, književnosti, jezika, geografije… Moraće se koristiti u školama u sklopu izbornog predmeta. Još nije utvrđen konačni naslov predmeta, ali je u igri: Nacionalni identitet. Radi se o potpunoj etnifikaciji obrazovanja. Kao da u Srbiji ne živi niko drugi osim Srba. A druga je stvar što je vrlo skučen taj nacionalni identitet koji se propoveda. U njemu nema mesta za najveći deo srpske tradicije, tu ne može da uđe ništa što je antiklerikalno, ateističko, slobodnomisleće, prosvetiteljsko, niti nešto što je istinski religiozno.

Radi se zapravo o totalitarnoj ideologiji koja se krije iza priče o naciji i koja teži nekom apsolutnom jedinstvu, o čemu je jako dobro pisao Radomir Konstantinović. Osnovni problem te vrste ideologije (staljinizam, nacionalizam, nacizam) je težnja ka apsolutnom jedinstvu, gde se brišu sve razlike, gde se nastoji poništiti društveni i kulturni pluralitet. Oduzima mu se pravo postojanja. Ljudskom biću se negira pravo na ličnost, pogotovo ako je malo drugačija. U velikoj se meri to odrađuje preko obrazovnog sistema. Veliku ulogu u tome, nažalost, ima i crkvena hijerarhija koja je u čvrstoj vezi s vlastima. Propoveda se jedna vrsta filetizma [grč. file – pleme, narod; religijski nacionalizam, u pravoslavlju osuđen kao hereza.]

Kad treba riješiti neka ključna pitanja, kao što je kosovsko, gledamo kako se odmah sastaju Vučić i patrijarh Porfirije

Dva su čoveka s kojima se Aleksandar Vučić obavezno sastaje. Jedan je patrijarh Porfirije, a drugi je ambasador Rusije Aleksandar Bocan-Harčenko. Problem oko Kosova je, kako sam kazao, izmišljen.

“Dosta je ljudima mržnje i zla, svako čezne za normalnim životom.”

Foto: Polis.ba

Postoji li neki pozitivni primjer suradnje između Srba i Albanaca vezan za Kosovo? Percepcija je da nema prostora ni za što drugo osim za mržnju.

Jedan od primera pozitivne saradnje je recimo projekat Mali veliki ljudi koji zajedno rade albanski i srbijanski istoričari. Oni, naime, razgovaraju s kosovskim Albancima i Srbima o njihovim iskustvima zajedničkog života, o tome kako su međusobno pomagali jedni drugima, kako su se štitili u vreme rata (prvo Srbi Albance, onda Albanci Srbe). Kroz ovaj projekat se pokazuje ono što već postoji, a to je model zajedničkog normalnog života. Slušajući priče tih ljudi, nameće se zaključak da jedino političkim elitama nije stalo do normalnog života.

Problem je nastao u onom trenutku kada se umešala politika i obeshrabrivala ljude da žive normalnim zajedničkim životom. Propaganda, ispiranje mozga i nasilje počeli su dolaziti s pozicija moći i zagorčavati ljudima život. A ljude je lako okrenuti na ovu ili na onu stranu. Ako bi se danas pojavila politička volja da se ljude usmerava prema toleranciji i normalnom životu, smatram da bi se oni lako tome prilagodili. Dosta je ljudima mržnje i zla, svako čezne za normalnim životom.

“Oni koji se potcenjivački odnose prema veri i vernicima, obično ništa ne znaju o religiji ili o njoj imaju vrlo primitivne pojmove.”

Kazali ste malo prije da su Vam bitne teme koje su zastupljene u religiji. To su naravno teme na koje ni teolozi niti religijske institucije nemaju monopol. Na dijelu lijevog ili liberalnog društvenog spektra postoje nemali broj intelektualaca koje se prema tim temama odnose kao prema onima koje su zanimljive ljudima na nižem evolucijskom stupnju razvoja. Primjećujete li takvo nešto?

Takvo nešto je prisutno. Smatram to pogrešnim, jednako kao i, s druge strane, osuđivanje ateista, što je takođe prisutno. Radi se tu zapravo o istoj vrsti isključivosti, samo na dva različita pola. Ali se pre svega tu radi o nepoznavanju stvari. Oni koji se potcenjivački odnose prema veri i vernicima, obično ništa ne znaju o religiji ili o njoj imaju vrlo primitivne pojmove. Religijsko nasleđe, bilo koje religije, je jako široko. Prekratko traje ljudski vek da bi se recimo proučilo samo hrišćansko nasleđe koje je kulturno, umetničko, idejno, filozofsko… Pritom je to i jedan način života. Isključujući religiju, isključuje se ogromno polje ljudskog iskustva i samog sebe se lišava mnogih tema. Isto tako se ne može isključiti ni ateističko-agnostička tradicija koja je izvan konfesionalnog. Postoji mnogo vrsta vernika, kao i mnogo vrsta ateista, agnostika itd. Na koncu je svako individualan i ima svoja iskustva koja ne mogu da se izjednače s iskustvima drugih. Svaka iskrena i dobronamerna pozicija je legitimna.

Međutim, problem našeg društva je sveprisutno nacionalističko ludilo koje je potpuno pomerilo stvari u jednom pravcu. Ako bismo sudili po kvalitetu onoga što nacionalisti govore i po idejama koje zastupaju, to bi trebala biti marginalna grupa unutar društva. Ali nije tako. Oni su mainstream umesto ozbiljnih ideja koje bi dolazile jednako iz religijskih i drugih područja, i o kojima bi se mogle voditi debate. Na taj bi način bilo moguće iskristalisati stvari. Mnogi bi sa obe strane uvideli da često pričaju o onome što ne poznaju. Jedan od ključnih razloga zbog čega mnogi osuđuju veru je ovakva Crkva. Ljudi prosto neće da se udubljuju, nego vide šta rade crkveni poglavari i onda donose negativne zaključke o veri kao takvoj. Kad imate na sceni najgoru moguću verziju religije, ni reakcija ne može da bude bog zna kako kvalitetna. Na taj način, i oni kojima je stalo do društvenih promena, isključuju revolucionarnost koju ima Evanđelje.

Duh zatvaranja u izvesnost istine koju posedujemo nikako ne može biti dobar, bez obzira radilo se o vernicima ili ateistima. Istina se ne može posedovati.

Otvorenost je, dakle, put?

Otvorenost je temelj života.

“U Crkvi je Hrist slabo zastupljen, ne svraća baš često. Mnogi ljudi koji se duhovno traže, priželjkuju da Hrist bude na prvom mestu u Crkvi, kako bi onda mogli pristupiti toj zajednici.”

Pratite i komentirate događaje u Crkvi i njezinu ulogu u društvu. U kakvom je položaju Evanđelje u SPC-u i Katoličkoj crkvi na našim prostorima? Što Crkve stavljaju u prvi plan svoga djelovanja?

Mislim da tu nema mnogo Radosne vesti. Tendencija je da se Evanđelje gurne u stranu. Postoji naravno deklarativno pozivanje na Evanđelje i neka vrsta tehničkog govora kojeg slušamo iz Crkve, a koji se poziva na Evanđelje. Crkva se nažalost ponaša kao svetovna institucija koja želi što više moći i blagostanja za sebe, pogotovo za hijerarhiju. Problem je što je Crkva strukturirana poput vojske na čijem je čelu vrh koji odlučuje o svemu, a ispod je jako mnogo ljudi, sveštenstva, monaha, laika, koji se zapravo ne pitaju ništa. Vrh bi trebao garantovati čistoću vere, a zapravo on odlučuje o svemu. Postoji mnogo dobrog hrišćanskog sveta, čemu sam i sam svedok, koji se ne pita ni o čemu a stalo mu je do života po načelima Evanđelja. Zato kada govorim o Crkvi, uvek imam na umu vrh koji je najmoćniji, najprisutniji u medijima i koji donosi odluke. A ono što se događa ispod toga je kao i u svakoj oblasti. Crkva kao hijerarhija je povezana sa državom, oslanja se na strukture moći, a ne na Evanđelje.

Foto: Polis.ba

Crkvena hijerarhija ne promovira evanđeoska načela ljubavi, praštanja, pokajanja, bratstva svih ljudi?

Mislim da se to ovde generalno smatra ludošću. Iza svih lepih priča o naciji, Bogu, idealima, krije se jedan vrlo praktičan život, usmeren na ličnu korist i na ovozemaljske stvari.

Tko koga više vara, crkvena hijerarhija političare ili obratno?

Ko god se dokopa moći i privilegija nastoji da ih sačuva po svaku cenu. Mislim da se oni međusobno ne varaju nego da lepo sarađuju. Varanje počinje kad se obraćaju nama građanima. Onda nam pričaju primerice priče o najskupljoj srpskoj reči – Kosovu, o tome da smo ponosni pa nećemo pristati na ovo ili ono, da hoćemo u Evropu ali s našim identitetom, a identitet kojeg vlast projektuje ogleda se u muralima Ratka Mladića po Beogradu. A Crkva priča o tome da se ne treba buniti protiv države, da treba slediti samo ono što govore patrijarh i episkopi.

Ima li mjesta za Krista u takvoj Crkvi?

Hrist pravi velike probleme ljudima iz Crkve. On je bio gotovo revolucionar. Slediti ono što je on govorio i živeo, nije nimalo jednostavno. I mnogi od onih koji se na njega pozivaju, biraju lakši put i gledaju kako se lakše i udobnije smestiti na ovom svetu. Nažalost, u Crkvi je Hrist slabo zastupljen, ne svraća baš često. Mnogi ljudi koji se duhovno traže, priželjkuju da Hrist bude na prvom mestu u Crkvi, kako bi onda mogli pristupiti toj zajednici. Ili bar znati da postoji jedna čvrsta referentna tačka u promenljivom i nestabilnom svetu. Međutim, hijerarhija zataškava teške zločine, poput pedofilije, blagosilja ratne zločince, opravdava nacionalistički projekat i više je usmerena na materijalno. Kada se uporedi s onim što čitamo u Novom zavetu, to je doista komično.

“Priče o izabranosti naroda, njegovoj posebnosti u metafizičkom smislu, svakako su izazovne teme za kritičke teologe. Teologija koja stoji iza takvih pojava je idolopoklonička. A time se gotovo niko još ne bavi.”

Dobro poznajete teologiju. Mnogi crkveni ljudi koji su po zanimanju teolozi, stide se čak to i priznati, jer postoji neko uvriježeno mišljenje unutar crkvenih institucija da onaj tko je teolog ne vjeruje u Boga. A ipak i iza otpora teologiji postoje neka uvjerenja. O čemu se tu radi?

Možemo uzeti primer vezan za stanje u vremenu korona krize. Jedan teolog je razložno objasnio zašto se može pričešćivati na različite načine i da to nije u suprotnosti sa verom i tradicijom, ali je naišao na velike osude unutar same Crkve. Bilo se takođe razvilo neko uverenje, kao neka teologija pancira, da onaj ko je čvrst u veri, da mu virus ne može ništa. Mnogi su zbog toga umrli. A s druge strane postojala je neka teologija svejednosti života, teologija ruskog ruleta u smislu da nije ni bitno hoće li se preživeti ili neće, jer svejedno Bog o tome odlučuje. Postojala je i postoji naravno i teologija koja stoji iza nacionalizma i filetizma. Priče o izabranosti naroda, njegovoj posebnosti u metafizičkom smislu, svakako su izazovne teme za kritičke teologe. Teologija koja stoji iza takvih pojava je idolopoklonička. A time se gotovo niko još ne bavi.

“U ideologiji svetosavlja važni su samo Srbi i nacija. Hrist tu nije bitan.”

U kakvom su odnosu Sveti Sava kao povijesna ličnost i svetosavlje, ideologija koja se poziva na njega?

Istoričar Milivoj Bešlin je to dobro argumentovao u tekstu rečitog naslova Svetosavlje bez Svetog Save. Sveti Sava i svetosavlje nemaju nikakve veze. Svetosavlje je kao ideologija nastalo između dva svetska rata u okviru bogomoljačkog pokreta kod Nikolaja Velimirovića i ljudi koji su bili bliski ljotićevcima [Dimitrije Ljotić, srpski političar, suradnik nacista]. Termin svetosavlje smislio je Dimitrije Najdanović, ljotićevski ideolog i teolog. Oni su se pozvali na Svetog Savu i po njemu krstili taj svoj ideološki smer, koji je antimodernistički, antidemokratski, antievropski i svakako – antihrišćanski. To su proglasili svetosavljem, kao da su oni nastavljači dela Svetog Save, a posve su ga izuzeli iz konteksta. Iza svetosavlja se krije ideologija o izabranom srpskom narodu, koji se izdvaja između svih naroda, čak i pravoslavnih. U toj ideologiji nacija zauzima najviše mesto, dolazi čak na mesto Boga. To je zapravo domaća verzija filetizma, vrlo radikalna, ultradesničarska. Dovoljno je citirati jednu Najdanovićevu rečenicu, pa da sve postane jasno: „Danas kako stoje stvari, nama jedino Berlin i Hitler mogu doneti novu preporođenu svetosavsku Srbiju“. Ne postoji nikakva ozbiljna teološka literatura koja bi bila svetosavska.

Svetim Savom se generalno mnogo manipuliše. Istoričar Sima Ćirković je pisao kako su kroz razne periode postojale i razne percepcije o Svetom Savi. Liberali su ga doživljavali kao prosvetitelja, drugi su u njemu gledali nacionalnog junaka, a treći su ga opet koristili jednako kao i ovi, u sklopu sopstvenih ideoloških potreba. Sveti Sava je prema istorijskim izvorima bio prosvetitelj, ali ne u modernom značenju te reči, nego unutar crkvenog konteksta, tu se radilo o prosvećivanju u veri, prosvetiteljstvo u modernom smislu te reči je nešto sasvim drugo, čak i suprotno. Ne mogu se shvatanja jedne epohe primenjivati na drugu epohu, jer su ponekad to posve različiti svetovi.

Kada se stvara bilo koja vrsta ideologije, kao što je u ovom slučaju svetosavlje, uvek se traži neki uzoriti predak na koga može da se pozove, a pogotovo ako je oko njega mnogo toga obavijeno legendom. Što je manje činjenica, više je prostora za maštu. To je dobro u književnosti, ali nije dobro kad se taj model primenjuje na uređenje jedne države.

U ideologiji svetosavlja važni su samo Srbi i nacija. Hrist tu nije bitan. Unutar svetosavlja nema nekog ozbiljnog sadržaja s kojim bi se moglo polemisati, koriste se etikete, propagandne floskule i parole, opšta mesta desničarenja.

Po jednakom obrascu se stvorila ideologija i kod drugih naroda, primjerice kod Hrvata kao predziđu kršćanstva i nacionalnom kontinuitetu od 7. stoljeća, ili kod Bošnjaka ideologija da su oni temeljni narod u BiH, a drugi da su strano tkivo. Odakle potreba za tom sviješću o izabranosti i posebnosti?

To je rezultat određene frustracije. Witold Gombrowicz (+1969) je na temelju sopstvenih uvida govorio da postoji frustracija naroda i kultura koji su kasno stupili na scenu, koji su bili porobljeni. Važno bi bilo, smatra on, priznati vlastitu nezrelost, nedostatak forme. I to ne treba uopšte kolektivizirati. Važno je da pojedinac sebe doživljava kao posebno biće, da se odredi prema svemu kao ja, a ne prvenstveno da sebe shvata kroz mi. Veliki satiričar i realistični pisac, Stevan Sremac napisao je i priču o Kir Gerasu, grčkom trgovcu u Beogradu, u kojoj postoji jedan detalj, kako ovaj Grk nije hteo slaviti Svetog Savu. Iz te svesti o izabranosti i posebnosti, u čuđenju je govorio: Kako Srbin može da bude svetac?! Pa onda nabraja Jevreje i Grke koji su sveci. A sve to piše pisac koji je bio nacionalista, profesor istorije nesklon kritičkoj istoriografiji, autor brojnih priča o srpskim junacima koje se temelje na legendama a ne na činjenicama, koje su danas zaboravljene. A Kir Geras je ostao, kao i mnoge druge satirične proze Sremčeve, eto primera kako talenat može da pobedi ideologiju.

“Važno da jedni prema drugima budemo dobronamerni i da se međusobno pomažemo u oslobađanju od „sopstvenog“ nacionalizma.”

Foto: Polis.ba

Mnogi dobronamjerni analitičari izvana, a koji djeluju s humanističkih pozicija, ne primjećuju da je za bosanskohercegovačko društvo jednako kao i hrvatski i srpski, trenutno poguban i bošnjački nacionalizam koji se pojavljuje pod eufemizmom patriotizma. Posebno je brutalan prema Hrvatima i Srbima koji nisu unutar svog nacionalizma, a zalažu se za autentično građansko društvo u kojem bi se poštovala pojedinačna i kolektivna prava. Svaki od tri ova tri nacionalizma (zlo)upotrebljava kritičare unutar drugog nacionalizma da bi njihovim argumentima sebe opravdavao i da bi imao dodatni argument protiv drugoga. Vi godinama „metete ispred svoga praga“, kritički pišete o srpskom nacionalizmu. Mora li se u kritici ove ideologije imenovati i drugi nacionalizam kao problem da bi se izbjegla ta vrsta zloupotrebe?

I samom mi se događa da napišem neki kritički tekst o srpskom nacionalizmu pa vidim da ga onda prenese neki nacionalistički portal. Ali je moja pozicija takva da sam građanin države čiji je nacionalizam proizveo najviše zla i stoga osećam potrebu da se najviše opirem tom nacionalizmu. Da sam građanin neke druge države, sigurno bih kritički nastupao protiv nacionalizma u tom društvu. Velik je teret koji mi ovde u Srbiji nosimo, zato mislim da je pažljivost jako potrebna.

Srpski se nacionalizam dugo skrivao, a i danas se još uvijek skriva iza Jasenovca. Zapravo se svaki nacionalizam skriva iza žrtava, vodi narod u mentalitet autoviktimizacije. Kako s tim izaći na kraj?

Svedok sam da postoje ljudi koji taj narativ nisu mogli izdržati i koji su tražili način da se oslobode, da se okrenu životu. A uvek postoji grupa koja je u određenom periodu istorije više stradala. Važno da jedni prema drugima budemo dobronamerni i da se međusobno pomažemo u oslobađanju od „sopstvenog“ nacionalizma. I naravno, važno je zadržati klimu u kojoj će se moći otvoreno razgovarati o svemu. Svako mišljenje je legitimno osim onoga koje pristaje na mržnju i zlo i koje zastupa zločine. Dobronamernost je jako važna.

“Takozvana elita najviše liči kao na neku razbojničku družinu koja je zaposela određenu teritoriju i sve drži pod svojom kontrolom. Latinka Perović je govorila da su hajduci obukli leptir mašne i nastavili svoj posao, samo kao političari.”

Ljudi bježe iz naših društava, čak i mnogi koji nisu egzistencijalno ugroženi. Srbija je, kao i ostale zemlje u regiji, izgubila stotine tisuća mladih ljudi u zadnjem desetljeću. Kako je moguće da se ni od koga ne traži odgovornost?

Dovoljno je pogledati Miloševićeve mitinge, kao što je onaj na Gazimestanu ili veliki miting na Ušću. Kad bi Milošević pred milion ljudi spomenuo sukobe, kad bi govorio da Srbi neće dati na sebe, da niko neće da ih bije, milion ljudi bi zaurlalo. Kao da bi pali u nekakav trans, neki oblik ludila. Tada je to nastupilo kao velika erupcija, kao neka eksplozija, poput demonske sile koja je krenula i počela da se naseljava po ljudima. Uhvatio ih je neki kolektivni zanos, kolektivno pijanstvo, od koga su se posle malo otreznili, ali nedovoljno. Kad su shvatili šta je u tom zanosu i ludilu učinjeno, nije bila ni malo jednostavna stvar sa tim se suočiti. Svi ti zločini, uključujući i genocid, počinjeni su bez ikakvog povoda. Postojao je naravno i otpor svemu tome, ali je činjenica da su milioni ljudi podržavali te zločinačke politike. U takvom kontekstu su pozicije moći dospjele uglavnom u ruke kriminalcima koji su osvojili sve društvene sfere. Teško je razbiti tu moć.

Danas svedočimo jednoj depresivnoj atmosferi, ljudi sve više počinju da veruju da nema nade i povlače se u sebe. Ukorenila se apatija. A moguće je da je to i cilj ove ludačke propagande, mentalnog nasilja, koje se vrši nad stanovništvom. Ljude se uverilo da ne mogu ništa da promene. Takozvana elita najviše liči kao na neku razbojničku družinu koja je zaposela određenu teritoriju i sve drži pod svojom kontrolom. Latinka Perović je govorila da su hajduci obukli leptir mašne i nastavili svoj posao, samo kao političari.

Šešelj je još uvijek često zastupljen u srbijanskom medijskom prostoru.

On je svoje obavio. Zatrovao je sve što je imao za cilj zatrovati. Sada su ga drugi nasledili. Uvek se pojavi neki novi mali šešelji, Zavetnici, Dveri, Srpska desnica, a na kraju krajeva njegov nasledik je i predsednik Aleksandar Vučić.

“Ideološki usijane glave se trebaju ohladiti i shvatiti da neće biti više rata i promena granica. Potom će se stvarati prostor za izgradnju društava u kojima će biti poštovana ljudska i građanska prava.”

Foto: Polis.ba

U Srbiji, čini mi se, ne postoji ni jedan televizijski program s nacionalnom pokrivenošću koji nije pod kontrolom režima Aleksandra Vučića. Kakva je medijska scena u Vašoj zemlji? Sve je manje slobodnog prostora?

Većinu medija, štampanih i elektronskih, Vučić i njegova stranka (SNS) polako su preuzimali i stavljali pod svoju kontrolu. Teško je sada stvoriti alternativu. Ponekad izgleda da je više slobodnih medija bilo u vreme Miloševića. Stalo im je da kontrolišu medije kako bi mogli ljudima ispirati mozak raznim šovinističkim pričama, širenjem mržnje i strahovima od mogućih ratova. Ti mediji odmah ustaju protiv svakog ko se pobuni, odmah sipaju mržnju. Stalno drže visoku tenziju koja ne dozvoljava da se izađe iz stanja napetosti i straha. Njihov je zadatak da se odvraća od onoga o čemu bi trebalo pričati, da se prikrije sav kriminal, afere, lopovluci…

Šta je s demokracijom?

Ne postoji svest o neophodnosti tolerancije i pluralizma. Zdravo društvo bi naprosto trebalo živeti neku dinamiku koja je demokratska i pluralna, što je i prirodno, ljudi su različiti, teže različitim ciljevima, imaju različite ideje, težnje, interesovanja. Stoga je potreban dijalog u kom će se sve to iskristalisati. Postoji veliki broj ljudi u Srbiji koji je okrenut prema Zapadu, koji smatra da Kosovo nije Srbija, prema nekim anketama oko polovine stanovništva. Povoljna okolnost za nas je što se nalazimo na evropskom kontinentu i što ćemo se morati ipak polagano prilagođavati evropskim standardima, a to znači da će ovo područje morati da se pacifikuje. Ideološki usijane glave se trebaju ohladiti i shvatiti da neće biti više rata i promena granica. Potom će se stvarati prostor za izgradnju društava u kojima će biti poštovana ljudska i građanska prava.

A što te ideološki usijane glava zapravo žele?

U Srbiji je trenutno paradoks da oni koji su se smatrali najvećim Srbima, sada hoće da postanu Rusi. To im postaje ideal. Možda je to beg od samoga sebe, želja da se bude neko drugi. Želje tih usijanih glava su u svojoj suštini neostvarive. Možda upravo zato i toliko neguju svoje ideje jer su neostvarive. Za srpske nacionaliste je bolje da Kosovo nije u Srbiji, jer da se vrati u Srbiju, oni ne bi znali šta će sa njim. Nemaju nikakvog plana za taj prostor, on za njih ne postoji kao nešto realno, ali im je potreban kao fikcija da bi očuvali ideologiju kojoj su posvećeni, da bi nacionalnu frustraciju održavali u životu.

“Čitajući Konstantinovića bolje ćemo razumeti kontekst u kome živimo.”

Već smo spominjali Radomira Konstantinovića. Njegovu misao jako dobro poznajete. Nije li on sjajno objasnio ideološku svijest? Trebamo li ga više čitati da bismo razumjeli vrijeme u kojem živimo?

Potrebno ga je čitati, s njim razgovarati i koristiti se analizama koje nam je ostavio. Njegove knjige, posebno Filosofija palanke i Biće i jezik su jako važne. On se bavio mnogim društvenim aspektima, odnosima s evropskom kulturom, o tome kako su se razni pesnici odnosili prema ideologiji, levoj ili desnoj… Konstantinović je napravio ključnu analizu ideologije, a ne samo nacionalizma. Nacionalizam je naprosto ispoljavanje onoga što on naziva duhom palanke, a radi se o duhu koji bi da se zatvori u sebe, da se izuzme iz vremena, da izađe iz istorije i da tako sprovede nemoguću misiju, jer prosto je nemoguće zatvoriti se i postati izolovano ostrvo, nemoguće je postojati bez drugih.

Nemoguće je izaći izvan vremena i izvan istorije, jer vreme ima svoj tok u kojem je jedino moguća ljudska avantaura, postajanje tvoračkim subjektom, kako to kaže Konstantinović. Ono treba da se doživi kao dar, a ne kao nekakva prinuda ili zatvorska ćelija. Zato Konstantinović tvrdi da ideal palanke postoji samo u duhu i da nikada ne može da se potpuno ostvari. Treba takođe kazati da se Konstantinović bavio i drugim stvarima i ostavio je doista veliki trag u kulturi, posebno u književnosti, autor je nekoliko romana, radio-drama i nebrojenih eseja. Samo od njegovih tekstova iz radijske emisije Radomir Konstantinović prelistava časopise napravljeno je tri obimna toma u njegovim sabranim delima. Biće i jezik je grandiozna studija u osam tomova o 113 srpskih pesnika prve polovine XX. veka. Čitajući Konstantinovića bolje ćemo razumeti kontekst u kome živimo.


Razgovarao: Jozo Šarčević, polis.ba