Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Od posta do autentičnog kršćanstva
Isposnik bi trebao tražiti konstruktivna rješenja za pojedince i zajednicu, a ne pragmatična rješenja za sebe i svoje istomišljenike. Osoba iskrene pokore i molitve je osoba koja uključuje i traži kontakt, a ne ona koja isključuje i osuđuje
U korizmeno vrijeme ljudi vjernici pitaju jedni druge: “Čega si se odrekao u vrijeme korizme?“ Umjesto da pitaju: „Što si odlučio napraviti u korizmi i nakon korizme?“ Kao da je u odricanju, u postu, jedini smisao korizme. Čak i oni koji ne drže do korizme, zanimaju se čega ćemo se mi vjernici u korizmi odreći. Kada im kažeš, primjerice, da ćeš se odreći ispijanja kava, oni se čude, kao da ćeš napraviti nešto izvanredno. Ustvari, korizmeni post može biti, kao što to obično i biva, samo puka formalnost, koja ničemu ne služi, ali isto tako može biti put prema istinskom obraćenju.
Što kaže Katekizam Katoličke Crkve o postu?
Prema 1434. paragrafu Katekizma Katoličke Crkve post je samo jedan od oblika unutarnje pokore. Čak bi se moglo reći da je post nepotpuni oblik pokore koji nužno mora prijeći u molitvu i dobra djela. Ispravni post vodi do unutarnjeg obraćenja. Post bi trebao mijenjati čovjeka. Ako netko u vrijeme korizme posti a ne moli, to je znak da je njegov post površan, da ga nije istinski dotaknuo. Preko molitve, drugom obliku pokore, vjernik stupa u odnos s Bogom. Onaj tko se promijenio, tko je preko molitve stupio u kontakt s Bogom, neminovno uspostavlja i pozitivan odnos prema drugim ljudima. Tko ne ljubi svoga bližnjega i nije spreman pomoći mu (milostinja, treći oblik pokore), trebao bi se zamisliti nad svojim postom i svojom molitvom. U Knjizi o Tobiji se kaže da dobru molitvu opravdavaju post, milostinja i pravednost. „Bolje je malo [molitve] s pravednošću nego mnogo s nepravdom.“ Matej u svom Evanđelju naglašava važnost molitve i posta u skrovitosti.
U 1438. paragrafu Katekizam nam govori o nužnosti pokore, zato je pokornička praksa našla važno mjesto u liturgijskoj godini. Pokorom čovjek okajava svoje grijehe i nastoji izbjeći zlo. Ovdje se ne govori samo o nekim grešnim ljudima u Crkvi, nego o cijeloj Crkvi. Dakle, svi ljudi u Crkvi su i grešni. Iako Katolička Crkva – samo na Čistu srijedu i Veliki petak – propisuje svim katolicima, od navršene 18. do započete 60. godine, post i nemrs (uzdržavanje od mesa), u praksu je ušlo da vjernici kroz cijelu godinu petkom izbjegavaju jesti meso. Petkom bismo trebali misliti na smrt i patnju Gospodinovu i onih ljudi koji zbog istine i pravde pate i koji su zbog istine i pravde često prikovani na stup srama. Oni koji se drže bezgrešnim su neistiniti a oni koji priznaju svoje grijehe vjerni su i pravedni (usp. 1 Iv 1, 8-10).
Pargraf 2043. opominje vjernike da se suzdrže od blagovanja mesa i da poste. Suzdržavanje od mesa, kao jedan od oblika pokore, može imati smisla ako nam pomaže u boljem sudjelovanju na liturgijskim slavljima. Nemrs se može shvatiti kao jedna vrsta askeze, vježbe, napora u postizanju određenog cilja, a cilj posta bi trebao biti i učinkovitije sudjelovanje na zajedničkim molitvama. Post shvaćen kao vježba pomaže nam da držimo svoje nagone pod kontrolom, ne da ih uništimo, nagoni su prirodni i ne nužno loši, nego da ih ispravno usmjerimo i koristimo. Post ne bi trebao zarobljavati čovjeka, nego bi ga trebao učiniti slobodnijim. U Bibliji se srce smatra sjedištem čovjekove savjesti, volje, osjećaja, žudnje. Post bi trebao doprinijeti slobodi čovjekova srca, tj. njegove savjesti, volje, osjećaja i žudnje. Oslobađajući svoje srce čovjek može doći do istine koju je Bog u njega usadio.
Post – više od običaja
Mnogi praktični i prigodni vjernici, koji konzumiraju svakodnevno alkohol ili su strastveni pušači, u vrijeme korizme se odreknu alkohola i cigareta, od Čiste srijede pa sve do Uskrsa. Neki opet ne jedu meso kroz cijelu korizmu ili se ne briju da se tako vidi kako nešto posebno rade. Neki od njih uopće ne idu u crkvu i ne drže nešto posebno do vjerskih običaja i zakona, ali korizma je korizma, tada se može i mora nešto posebno napraviti za sebe, za svoje i za Boga. A način na koji se to postiže je: ne piti alkohol, ne pušiti, ne jesti meso ili se ne brijati. Ima i onih “jačih u vjeri” koji kombiniraju sve tri žrtve, pa su onda njihovi postovi “još učinkovitiji”.
Ovakvo shvaćanje posta je jedna vrsta vjerskog automatizma. Kao što su se u Starom zavjetu prenosile krivnje, prijestupi i grijesi naroda na žrtvenog jarca, koji se slao u pustinju i sa sobom odnosio grijeh naroda u „pusti kraj“ (usp. Lev 16, 20-22) – vjerovalo se da je žrtveni jarac činio narod ponovno čistim – slično se i u korizmi nastoji odricanjem od alkohola, nikotina ili mesa udovoljiti Bogu, izmoliti ga za oprost zbog počinjenih grijeha ili ga izmoliti za neku milost. Ovaj pasivni izvanjski stav bogoštovlja nije zahtjevan, tu se ne mora ništa posebno raditi, odrekneš se nečega i čekaš Božju nagradu ili oslobađanje od nepravdi koje se nanijelo drugim ljudima.
Već je starozavjetni pisac Amos, koji je prorokovao u 8. st. pr. Kr., osuđivao izvanjsko bogoštovlje. On je prezirao vjerske lažne svečanosti, govorio je da Bogu nisu mile žrtve koje mu se prinose i da se on ne osvrće na njihove prinose. Bog sve to ne može više gledati. Ono što Bog od njih očekuje je pravda i pravica (usp. Am 5, 21-24). Lakše je prinijeti neku žrtvu na oltar, nego biti pravedan. Lakše je ne piti alkohol u korizmi, nego se izmiriti s bratom, oprostiti mu ili tražiti oproštenje od njega. Lakše je ne jesti meso nekoliko tjedana, nego pošteno isplaćivati one koji o tebi ovise. Lakše se ne brijati, nego biti uljudan i častan čovjek, itd.
Negdje skoro sam pročitao da se u Hrvatskoj svaki treći brak razvrgava. Znamo da su većina Hrvata i katolici. Mislim da je slična situacija i kod Hrvata katolika u BiH. Budući da su se Hrvati katolici jako dobro integrirali u zapadna društva, u kojima je oko 50% razvrgnutih brakova, i na ovom planu su se Hrvati katolici jako „dobro“ integrirali u zapadna društva. Samo postoji jedna razlika. Dok je kod zapadnjaka razvod braka pravna osnova prestanka braka, kod naših katolika se razvod nastavlja još desetljećima nakon razvoda. Kod naših ljudi rijetko dolazi do sporazumnog razvoda. Iznenadiš se kad vidiš koliko je mržnje prisutno u samom razvodnom procesu. Pokušava se drugoga uništiti i demonizirati. Pogotovo se iznenadiš kada znaš da su ti ljudi bili praktični vjernici: držali se svih crkvenih propisa, trčali na duhovne obnove, obilazili najpoznatija kršćanska svetišta diljem svijeta. I nakon razvoda ne prekidaju s „duhovnim“ životom, poste i mole, ali mržnja i bijes ne jenjavaju. Onda se zapitaš: Mole li se i poste ti ljudi pogrešno ili su post i molitva uzaludni?
Post bez stvarne promjene života
U zadnje vrijeme se razotkriva nemoralan i nekršćanski život nekih posvećenih ljudi koji predvode liturgijska i druga slavlja, koji pripremaju druge na pokore i postove, posipaju druge pepelom i daju se posipati pepelom, drže drugima duhovne nagovore, mole se i poste. Kaže se da su upravo ovakvi slučajevi mnogima povod za izlazak iz Crkve ili za ateizam. Dakle, nitko nije imun na grijeh, čak ni ljudi koji su se posvetili Bogu. Gdje su oni zakazali? Teško je dati jednostavan i jednoznačan odgovor. U svakom slučaju se može reći da kod ovih ljudi nije nikada došlo do istinskog obraćenja, koje bi nužno vodilo istinskom vjerničkom životu te ispravnom odnosu prema Bogu i bližnjemu. I njima bi danas starozavjetni Amos poručio: Uzaludni su vaši obredi, postovi, pokore i vaše molitve bez obraćenja vašega srca i bez pravednih i dobrih dijela.
Papa Franjo često naglašava kako bi stariji ljudi, pa prema tome i stariji svećenici, trebali biti primjer mlađima u životu. Trebali bi, usprkos svim negativnim iskustvima, ostati vjerni Bogu, sebi i dobrim načelima, koja su nekada naviještali i pokušavali živjeti. No, često se događa da se upravo ti ljudi u zadnjim godinama svoga života izvitopere i postanu zlobni. Prijeđu na drugu stranu protiv koje su se borili. Kao da nam žele reći da se to ne isplati i da nema nikakvog smisla biti na strani pravde i istine. Ali oni ne prestaju s postom i javnom molitvom, čak se nekada i javno zauzmu za nekoga.
Jako dugo se u Crkvi skrivalo prestupnike ljudskih i božanskih zakona (npr. pedofile i korumpirane ljude), a progonilo se one koji su se zapitivali nad vlastitom grešnosti i grešnosti Crkve (npr. H. Küng, L. Boff). Iako smo danas svi svjesni da je to bilo pogrešno, ipak se nastavlja progoniti one koji ukazuju na nepravilnosti u Crkvi a privilegirati klimoglavce koji su korumpirani i mnogima poznati kao javni grešnici. Ovi koji imaju vlast i podržavaju korumpirane i javne grešnike, zajedno s njima poste i kleče sklopljenih ruku pred oltarima. Pitam se: Kojem Bogu se oni mole?
Slična situacija je i u državnim institucijama. Naši političari u BiH su gotovo pa svi vjernici, svi poste i mole se, križaju se i klanjaju javno, a poznat nam je njihov život i odnos prema istini i pravdi. Tko god pokaže na njih prstom i na njihove nepravde, dovodi u pitanje opstojnost države i opstojnost vjerske zajednice, jer oni su njihovi legitimni zastupnici i čuvari. Njihovi kritičari su marginalizirani i njima se pripisuje nacionalna i vjerska izdaja. Često se za njih kaže da nisu dovoljno Bošnjaci, Srbi i Hrvati, ili da nisu dovoljno muslimani, pravoslavci i katolici.
Kakav ishod bi trebao imati korizmeni post?
Je li uopće potreban post? Oni koji se ničega u životu ne žele odreći, često kažu: Ne onečišćuje čovjeka ono što u njega ulazi nego ono što iz njega izlazi (usp. Mk 7, 15-16). Ovi ljudi pokušavaju opravdati svoj hedonističko-etički životni stav – u kojem sve podlažu užitcima i osobnom zadovoljstvu – Isusovim riječima. Obično ova grupa ljudi je okrenuta samima sebi i svome životu. Drugi su im samo sredstvo njihovih ciljeva. Oni nisu spremni odreći se sebe, svoga vremena i svojih sredstava da bi nešto učinili za drugoga. Vlastita osoba je za njih centar oko kojeg se sve vrti. Što god ne pridonosi njihovom lagodnom i lijepom životu, postaje za njih opterećenje i suvišno. Drugi ih počnu zanimati tek onda ako se usude kritizirati njihov samodostatni i hedonistički život. Da bi održali svoju poziciju, postaju prema drugima nemilosrdni i agresivni.
Dok oni koji poste, pokušavaju opravdati svoj post, pa kažu: „I Isus je postio 40 dana u pustinji.“ To je točno. Isus je, nakon što ga je Ivan krstio u rijeci Jordanu, otišao četrdeset dana u pustinju. U pustinji ga je đavao iskušavao, a on mu se opirao postom (usp. Lk 4, 1-2). Đavao mu je nudio „kraljevstvo zemlje i sve ostalo“. Isus se koncentrirao na ono što je istinski važno, a to nisu samo kruh i materijalne stvari. Dani provedeni u pustinji su bili priprema za nešto veće i važnije. To je bila neka vrsta duhovnih vježbi kojima se pripremao za javno djelovanje u Galileji. Tek nakon četrdeset dana se vraća u snazi Duha i počinje naučavati.
Tako bi i naše odricanje u korizmi, uz molitvu i dobra djela, trebalo biti priprema za ono što poslije korizme dolazi. Svakako da bi bilo dobro i poslije korizme regulirati suvišno uzimanje hrane, pića i nikotina, ali još važnije bi bilo, ojačani korizmenim odricanjem, pokušati biti autentičnijim kršćaninom.
Što to znači biti autentični kršćanin? Autentični kršćanin se može biti samo u vlastitom vremenu, ne možemo biti autentični kršćani prošlosti ili budućnosti. Autentični kršćanin mora preuzeti odgovornost za svoje vrijeme i prostor u kojem živi. Ne bi se trebao zadovoljiti propisima i običajima. Zadaća autentičnog kršćanina je zauzimati se za pravedniju i istinitiju Crkvu i društvo. Autentični kršćanin mora biti spreman na rizike koje će mu njegov životni stav neminovno donijeti. Korizmeni post i molitva trebali bi postati preduvjet za dobra djela, a dobra djela su bitna za autentično kršćanstvo.
Čovjek koji iskreno posti morao bi se zauzimati za drugog čovjeka i nastupati protiv svake vrste nepravde. Post bi trebao čovjeku dati snage za oprost i milosrđe. Isposnik bi trebao tražiti konstruktivna rješenja za pojedince i zajednicu, a ne pragmatična rješenja za sebe i svoje istomišljenike. Osoba iskrene pokore i molitve je osoba koja uključuje i traži kontakt, a ne ona koja isključuje i osuđuje. Post bi trebao učiniti čovjeka vjernika što autentičnijim kršćaninom, a ta autentičnost se izražava u iskrenoj otvorenosti prema sebi, Bogu i bližnjima.
Predrag Mijić, polis.ba