Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
II. nedjelja kroz godinu | Ivan Krstitelj – svjedok Isusa Krista: istinoljubiv i samosvjestan
Ivan, jednostavno, ne uzmiče ni pred kojom stvarnom ili lažnom veličinom: on nema straha od vlasti, on ne kalkulira s opakima, on je nutarnje slobodan, on nije trska koju vjetar njiše, on nema oružja nego samo riječ, riječ istine, riječ istine koja svoju snagu ima u Božjoj riječi. Zbog te riječi, zbog istine, Ivana se mnogi plaše. Čak i silni kralj Herod
Iv 1,29-34: U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče:
»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.«
I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«
Ovogodišnje Vrijeme kroz godinu započinje svjedočanstvom Ivana Krstitelja o Isusu Kristu, s početka Evanđelja po Ivanu. Naime, Ivanovo evanđelje nakon Proslova (Iv 1,1-18) – koji je u odnosu na ostatak evanđelja i literarno posve drukčiji – započinje govorom o Ivanu Krstitelju kojem su u Betaniju gdje je krštavao došli izaslanici iz Jeruzalema, poslani od Židova, da ispitaju tko je on. Na postavljeno pitanje Krstitelj, kaže pisac Evanđelja po Ivanu, „prizna, ne zanijeka, nego prizna“ (Iv 1,19) da nije Krist.
U nastavku pisac Ivanova evanđelja opisuje što sve Ivan Krstitelj nije, ni Ilija ni prorok, odnosno što jest, glas koji viče u pustinji da se pripravi, poravni put Gospodinu tj. Isusu. Ivan, posve otvoreno i bez oklijevanja najavljuje dolazak većega od sebe, onoga komu on nije dostojan odriješiti remenje na obući. Sve će to, samo drugim riječima i još izričitije Ivan ponoviti i „sutradan“, kada je vidio Isusa kako dolazi k njemu: on je Jaganjac Božji, onaj koji odnosi grijehe svijeta, onaj koji krsti Duhom Svetim, štoviše Sin Božji (Iv 1,29-34).
Već u prvim svjedočkim riječima Ivana Krstitelja zrcale se njegove dvije osnovne karakteristike koje ne bi bilo pogrešno nazvati vrednotama vrijednim nasljedovanja: istinoljubivost i samosvjesnost; Ivan je govorio istinu i znao svoju mjeru.
Istinoljubivost. Ivan Krstitelj je bio čovjek istine, svjedok istine. Znao je, i to je životom stalno svjedočio, da je korijen istine u Bogu, da je istina jedno od Božjih imena, dok je otac laži đavao.
Ivan je znao da za svoje riječi, za izgovaranje istina ili laži, ne odgovara samo pred sobom ili drugima, nego prvenstveno pred Bogom. Tim to više što je ljudima izgovarao, prenosio Božje riječi. Upravo zbog odgovornosti pred Bogom Ivan je imao zadivljujuću hrabrost govoriti istinu u lice. I to svima. Osobito onima kojih su se drugi plašili, onima kojima su drugi, zbog straha i ulizivački, zbog vlastitog probitka i lažnog mira govorili ono što su oni željeli čuti. Ivan je bio, rekli bismo danas, bez dlake na jeziku, neumorni svjedok istine. Upravo zbog te njegove osobine, zbog hrabrosti da stvari nazove pravim imenom Ivan je smaknut.
Bez imalo okolišanja Ivan, tako, svojim sunarodnjacima, suvjernicima u lice kaže da im ništa ne koristi to što govore da su rod Abrahamov, što se pozivaju na pripadnost izabranom židovskom narodu, ako u životu, dakle svojim djelima svjedoče nešto posve drugo. Posve otvoreno kritizira svoj narod, pripadnike svoje vjere zato što su umišljeni i oholi, zato što misle da su bolji od drugih i da ih Bog više ljubi. Jasno im kaže, da je sjekira već položena pod svako stablo koje ne donosi roda, bez obzira bilo ono Abrahamovo ili ne.
Još odlučnije Ivan govori istinu svećenicima i vjerskim poglavarima svoga vremena: kaže im da su leglo zmijinje, da su sami izvor otrova kojim, sve pod krinkom Boga i vjere, truju svoje vjernike, one koje bi trebali ozdravljati. I možda najodlučnije Ivan se ne libi reći istinu ni samom kralju Herodu: njemu koji ima vlast i moć, njemu koji misli da je silniji od Boga. Ivan ga upozorava na njegovu tiraniju, na njegovo nezajažljivo bogaćenje i samovolju da može raditi što hoće, čak uzeti ženu svoga brata Filipa. Ivan, jednostavno, ne uzmiče ni pred kojom stvarnom ili lažnom veličinom: on nema straha od vlasti, on ne kalkulira s opakima, on je nutarnje slobodan, on nije trska koju vjetar njiše, on nema oružja nego samo riječ, riječ istine, riječ istine koja svoju snagu ima u Božjoj riječi. Zbog te riječi, zbog istine, Ivana se mnogi plaše. Čak i silni kralj Herod.
Tako je govorio Ivan, a mi? Što je s našom odgovornošću za riječ, za istinu? Što je s našim lažima: ne samo s onim lovačkim lažima, lažima preuveličavanja, nego s lažima nastalim iz želje da se drugom čovjeku naudi, da ga se oblati i ozloglasi? Što je s našim prenošenjem tuđih laži, s prepričavanjem informacija za koje gotovo sigurno znamo da su neistinite ali ih pričamo dalje jer su sočne, jer mislimo da smo mi bolji što druge predstavimo gorima?
Što je, nadalje, s našim iskrivljivanjem i zataškavanjem istine, što je s grobnom šutnjom tamo gdje se govoriti mora? Ne događa li se nama da sve češće jedni drugima govorimo: šuti, to jest tako, to je istina, ali to ne treba govoriti! Nismo li sve skloniji i vlastitu djecu odgajati tako da prešućuju istinu, jer bi ih to moglo koštati; da šute ako ih se izričito ne pita bez obzira što znaju da je nešto laž, a ako već moraju govoriti da govore tako da ne kažu cjelovitu istinu? Ne ušutkavamo li gotovo stalno jedni druge jer se plašimo da zbog istine ne nastradamo, da ne izgubimo mir, bez obzira što je to lažni mir: počevši još od obitelji gdje se istina gura pod tepih i živi u lažnoj svijesti da je sve dobro, preko naših većih zajednica pa i religioznih, gdje oni istinoljubivi gotovo u pravilu loše prolaze jer, pravdamo se mi, nisu znali šutjeti i pri tome se uopće ne govori je li istina ili laž to što su rekli, nego im se kao krimen, kao grijeh stavlja to što ne znaju, odnosno neće šutjeti.
Druga Ivanova osobina vrijedna nasljedovanja jest njegova samosvijest, svijest o samome sebi, o svojim vrlinama i manama. Ivan je znao svoju mjeru. Nije se ni podcjenjivao ni precjenjivao. Kada mu dolaze ljudi da ga pitaju što im je činiti, on ih ne vraća kući bez odgovora, nego, budući da je prorok i budući da zna svoju vrijednost, otvoreno kaže što i kako trebaju činiti: i to svima redom, od carinika do vojnika. Ivan nije lažno skroman, ne glumi da je nitko i ništa, nego spremno prihvaća svoju zadaću i stameno iza nje stoji.
S druge strane kada mu dolazi izaslanstvo vjerskih predstavnika iz Jeruzalema – njemu koji je u to vrijeme na vrhuncu popularnosti i obljubljenosti u narodu – i kada ga pitaju je li on taj obećani Mesija ili da drugoga čekaju, Ivan se ne precjenjuje, nego ponovno govori istinu. Bila je to idealna prilika da se „proda“, da se predstavi većim i važnijim nego što jest i da od toga ima debele koristi. No, Ivan to ne radi. Štoviše kaže ne samo to da on nije taj, nego da je on uistinu nebitan u odnosu na onoga koji dolazi, da njemu, Isusu, nije dostojan razvezati ni remenje na obući – a razvezivanje remenja na obući bio je robovski posao, dakle, u odnosu na Isusa Ivan sebe smatra manjim i bezvrednijim od roba. Ivan, doista, zna svoju mjeru.
Niti u jednom vremenu nije jednostavno biti samosvjestan, znati stvarnoga sebe. Budući da živimo u vremenu kada se prilično malo cijeni struka i znanje, kada svi znaju sve, i sami smo u opasnosti da se precijenimo. Naravno, tu je i opasnost od podcijenjivanja, no ona je – govoreći posve otvoreno – ipak prilično mala. Naime, što zbog općeg stanja u svijetu i u našoj sredini, što zbog vlastite umišljenosti i privida znanja koje nam daju moderna tehnološka sredstva među kojima prednjači internet sve smo skloniji misliti da vrijedimo mnogo i naravno da znamo sve, ili barem gotovo sve. Tako je na mnogim područjima: osobito u sportu i politici. Neki znaju sve i o vjeri, o Bogu. Za sve smo sposobni i mi bismo sve učinili bolje: da nam sutra netko – iz bilo kojih pobuda – ponudi neko mjesto, neku funkciju o kojoj ne znamo baš ništa, mi bismo je prihvatili kao da smo za nju rođeni, posve osposobljeni i godinama pripremani. A to se, nažalost, u našoj stvarnosti i događa, i to ne baš sasvim rijetko.
Teško je, neosporno, biti svjestan svojih stvarnih sposobnosti i mogućnosti. Teško je znati si mjeru. No, to i jest odlika pravih ljudi. Teško je ostati skroman i ponizan vjernik. No to i jest odlika istinskih vjernika. Slika Ivana Krstitelja trebala bi nam biti stalno pred očima kada se precjenjujemo. Osobito kada se uspoređujemo s Isusom. Osobito kada drugima govorimo o svojoj vjeri, kada druge smatramo manjim i slabijim vjernicima od sebe.
Stipo Kljajić