Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
I. nedjelja došašća | Od gline djeca
Tko je Božji, na Boga se oslanja. Ima na umu kakav je Bog bio među ljudima, u svojoj krhkosti i tjelesnosti, je li se klanjao moćnicima od ovoga svijeta, je li prigrlio grešnike da bi se sa svoga grešnog puta sklonili, je li prezirao najmanje, je li bio na strani ubogih i nemoćnih… bez izgovora
Iz 63,16b-17b; 64, 2b-7: Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek. Zašto, Gospodine, zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova, zašto dade da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi pleménâ baštine svoje! O da razdreš nebesa i siđeš: pred licem tvojim tresla bi se brda. Odvijeka se čulo nije, uho nije slušalo, oko nije vidjelo, da bi bog koji, osim tebe, takvo što učinio onima koji se uzdaju u njega. Pritječeš onomu što pravdu čini radosno, onima što se tebe spominju na putima tvojim; razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo. Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpadosmo i opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikog nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim. Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac: mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih.
Mk 13, 33-37: »Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«
Ulazimo u Došašće s dvjema slikama iz današnjih čitanja. Na početku, prorok je Izaija, koji u vapaju nabraja grijehe svoga naroda, i sve dobrote koje je primio od Gospodina, i na koncu veli: Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac: mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih. Podsjeća nas Izaija da svatko od nas nosi otisak Božjeg prsta. On je važniji od genskoga zapisa. Jer iako smo ništa više od krhke glinene tećice, i dalje smo Gospodinova svojina. On nas je oblikovao. On nas pekao. U toj je krhkosti i snaga. Duh Božji nad njom obitava.
Izaijina slikovitost dočarava da smo Božji: od prvoga svoga daha, Njemu pripadamo, ne roditeljima, ne institucijama, ne muževima ili ženama, ne stranci ili partiji, ne kratkotrajnoj karijeri. Bogu pripadamo. A biti Božji, i više ničiji, dragocjena je sloboda. Nikakvi strahovi nas ne uvjetuju, nikakve ucjene, nikakve prisile ili pohvale. Sve što gradimo i radimo oslobođeno je prisile. Jer ništa ne dugujemo prolaznim, vremenitim dobrima. Sve dugujemo našem lončaru. Ocu. On nas je oblikovao. Po svojim mjerama, koje su beskrajne, ne sputavaju duh samo za prolazno, pokvarljivo i nestalno. I ako se pažljivo Izaija osluhne – sve je tu – što je po ljudskome, a što po božanskome. Njegovo je: pravdu činiti radosno, i Njega se spominjati na putovima svojim. I još, tko je Božji, na Boga se oslanja.
Ima na umu kakav je Bog bio među ljudima, u svojoj krhkosti i tjelesnosti, je li se klanjao moćnicima od ovoga svijeta, je li prigrlio grešnike da bi se sa svoga grešnog puta sklonili, je li prezirao najmanje, je li bio na strani ubogih i nemoćnih… bez izgovora. Bez opravdanja, da su zli, da su loši, ili podli, ili kradljivci. Znao je biti uz prezrene. Božanski se davati, to je mjera ljudskosti, mjera glinene posude i sve najbolje u glinenoj posudi je od Njega.
I u Psalmu se veli: Tvoja ruka nek bude nad čovjekom, kog za sebe odgoji. Zar i nije život trajno preodgajanje za nešto više, uvijek više, od prizemnog, od prolaznog. Odgajanje za život Božjeg djeteta, za vječnost. A za vječnost valja bdjeti nad svojim mislima, snovima i djelima. Druga je to slika današnjih čitanja, bdijenje ukućana, kojima je povjerena briga o kući sve dok se domaćin ne vrati. Ne ostavlja ih same, imaju jedni druge, i njegovu riječ da će se vratiti. Nije li život, ili ovaj mali prostor koji obitavamo, kuća nam povjerena na čuvanje, kuća u kojoj bi svi ukućani trebali uživati toplinu i sigurnost doma, svi jednaki oko ognjišta. Kuća u kojoj duh Božji obitava. Mi smo upravitelji povjerenih nam dobara. Nije li čovjek sam kuća, toplina i sigurnost za druge. Nad tim treba bdjeti. Zna nam se dogoditi, pa smo umorni, pa spavamo otvorenih očiju, pored nas prolaze nepravde, naše i tuđe, opačine, a mi plovimo niz struju. Jer je tako udobnije, mirnije, komotnije. I prođe život tako.
Poziv na budnost jeste i neprestano osluškivanje Božje muzike u nama, onoga da Bogu pripadamo, ne vremenu, ne prostoru, za vječnost smo stvoreni. I ako i kad smo Božji, u srcu se ne začinju nepravde, malaksalosti ili mržnje. Bdijemo nad svojim slabostima i zloćama. Jer ako smo Božja mila svojina, isto to svim drugima priznajemo, ma kako se zvali, odakle dolazili i kojemu se Bogu molili.
I svi drugi, Božja su mila svojina, otisak njegova prsta, i valja ih kao dragocjenosti čuvati, krhke i prolazne. Nije li Došašće priprava za susret s Bogom u ljudima. Bdijenje nad sobom i drugima. Nad svojom i tuđom ranjivom krhkosti.
Roberta Nikšić