Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Gdje promašujemo u odgoju?
Umjesto da postavljamo prava pitanja, mi i dalje vodimo bitke iz prošlog stoljeća. Dok djeca tonu, a roditelji i nastavnici vape za sustavom koji vidi, mi klečimo po trgovima, prizivamo “duhovne autoritete”, održavamo ideološke rituale i politike na liniji partizana i ustaša, vidimo zelene vragove i crvene neprijatelje iza svakog ugla. Bježimo u simbole, jer se bojimo realnosti
Ovaj tekst nastaje pod dojmom tri izvora: britanske serije Adolescencija, američkog biografskog filma Divan mladić i jedne emisije o mentalnom zdravlju mladih. Tri različita formata. Isti osjećaj nakon gledanja: jeza, očaj, tuga i pitanje: „Gdje promašujemo?“ Jer svi prikazuju istu stvar: roditelje koji se bore, ali gube. Djecu koja tonu, a mi ne znamo kako ih dohvatiti. Sustave koji ne reagiraju na vrijeme. I šutnju koja boli više od vriska.
Je li doista sva odgovornost na roditelju? U svakoj od navedenih priča vidimo majke i očeve koji daju sve od sebe. Koji mole, traže, plaćaju, vuku, vode, tješe, viču, odustaju, vraćaju se. I opet gledaju svoje dijete kako propada. Je li roditelj kriv kad njegovo dijete, u krugu osnovne škole, prvi put dođe u doticaj s drogom? Je li on trebao znati? Biti tamo? Zabraniti? Pratiti svaki korak? Ili se trebamo pitati: Kako je droga tamo dospjela? Tko ju je donio? Tko je zakazao?
Roditelji su na rubu. Nastavnici su na rubu. Sustavi šute. A sve je više djece koja su s dijagnozom i sve više nastavnika koji su iscrpljeni i u burnoutu. Djevojčice su sve više u psihološkoj obradi, dječaci češće završe samo kao tragična statistika. Samoubojstva, ovisnosti, mentalne poteškoće djece i mladih nisu više „nešto što se događa tamo negdje“. Dogodila su se i ovdje. U našoj državi. U našem gradu. U ovom razredu. U toj školi. U toj obitelji. U takvoj situaciji, roditelji se ne prepoznaju kao saveznici. Već kao krivci. A često su sami paralizirani od boli, srama, straha, nemoći, očaja. I nemaju alate. I nemaju jezik. Roditelj ne može pomoći djetetu ako je sam pod teretom nerazriješene traume. Ako nikad nije naučio gledati, osjećati, prihvatiti. Ako se boji svega što se ne može odmah riješiti.
Je li roditelj kriv kad njegovo dijete, u krugu osnovne škole, prvi put dođe u doticaj s drogom? Je li on trebao znati? Biti tamo? Zabraniti? Pratiti svaki korak? Ili se trebamo pitati: Kako je droga tamo dospjela? Tko ju je donio? Tko je zakazao?
Isto vrijedi za nastavnike. Pred njima je u najboljem slučaju 25 učenika a često i više. A zapravo: 25 obitelji, 25 narativa i tko zna koliko desetina da ne kažemo stotina rana. Plus njihovih vlastitih. Nastavnici su na terenu gdje se ne igra s didaktičkim sredstvima, već sa stvarnim životima. No rijetko imaju prostor, potporu ili strukturu koja ih štiti. Mnogi od njih su se pozivu odazvali s entuzijazmom. Danas im je poziv postao izvor izgaranja.
Djeca nam svojim ponašanjem šalju poruke koje odrasli ne žele vidjeti. Kad dijete eskalira, povlači se, viče, laže, samoranjava se, ono ne manipulira, već čuje šutnju odraslih i izriče je u svom jeziku. Možda je promašaj u tome što uporno tražimo krivca. Možda bismo umjesto toga trebali početi tražiti odgovornost. Odgovornost koja nije kazna, nego čin ljubavi. Pogleda. Prisutnosti. Jer nitko ne može sam. Roditelj ne može. Nastavnik ne može. Dijete ne može. Sustav može, ali samo ako ga pokrenemo iznutra.
Možemo ako prestanemo šutjeti. Ako prestanemo romantizirati disciplinu i počnemo graditi odnose. Ako prestanemo bježati od pitanja i počnemo postavljati prava. Što pokazuje tvoje dijete? Zašto šuti tvoj nastavnik? Što puca u tvojoj obitelji, razredu, školi? To su pitanja koja se ne smiju tiho izgovarati. To su pitanja o kojima ovise životi. Jer ako nas vlastita djeca uče što treba biti viđeno, na nama je da konačno otvorimo oči!
Umjesto da postavljamo prava pitanja, mi i dalje vodimo bitke iz prošlog stoljeća. Dok djeca tonu, a roditelji i nastavnici vape za sustavom koji vidi, mi klečimo po trgovima, prizivamo “duhovne autoritete”, održavamo ideološke rituale i politike na liniji partizana i ustaša, vidimo zelene vragove i crvene neprijatelje iza svakog ugla. Bježimo u simbole, jer se bojimo realnosti.
A realnost je: Da su klinike za djecu i mlade pretrpane; Da je dob žrtava samoubojstva sve niža; Da po količini zabranjenih supstanci u otpadnim vodama prednjačimo u Europskoj Uniji; Da nasilje među mladima postaje sve eksplicitnije; Da djeca nose na leđima krivnje i nerazriješene traume odraslih; I da naša nemoć buja dok galamimo o prošlosti koju nismo ni pokušali integrirati.
Povijest treba pamtiti. Ali kad nas povijest zarobi u šablone, umjesto da nas osposobi za dijalog tada postaje zatvor. Dok mi debatiramo o ustašama i partizanima, tko je veći katolik a tko bolji Hrvat, djeca nam klize u provaliju. Dok se dijelimo na lijeve i desne, gubimo kompas za ono što je ispred nas, djeca vrište šutnjom. Naše ideološke bitke ne hrane emocionalno gladno dijete. Ne grle ranjeno. Ne liječe ono u poteškoćama i narušenog zdravlja. Ne štite ono što vapi za odnosom.
Djeca ne pitaju tko je bio partizan, a tko ustaša. Ne traže svjetonazorski zemljovid. Oni traže kontakt. Pogled. Stabilnost. Odraslog čovjeka koji neće klečati u javnosti zbog njih, nego sjesti pored njih i pitati: “Što ti je teško?” Kad to počnemo činiti, nećemo više morati tražiti gdje promašujemo. Jer ćemo napokon početi gledati gdje je čovjek
Nije problem ako netko kleči na trgovima. Ali jest problem ako za to vrijeme ne vidi vlastito dijete koje se samoranjavanjem pokušava osloboditi boli. Problem je kad muškarci “vraćaju autoritet” simbolima, dok ne znaju kako razgovarati sa sinom koji se povlači u ekran i plače kad nitko ne gleda. Duhovnost bez odnosa s bližnjim je retorika bez utjelovljenja. Roditeljstvo bez prisutnosti je struktura bez sigurnosti. Obrazovanje bez razumijevanja je buka bez značenja.
Povijest nas može učiti, ali budućnost vapi. Vapi da prestanemo ponavljati obrasce poricanja, traženja krivca i poziva na pokoru, dok se nitko ne poklanja djetetovoj boli. Možemo i dalje štititi ideološke boje. Ali kad svi “naši” budu u pravu neće imati koga voditi. Jer će djeca otići. Ili će ostati, ali neće biti prisutna. Ni za sebe. Ni za nas.
Djeca ne pitaju tko je bio partizan, a tko ustaša. Ne traže svjetonazorski zemljovid. Oni traže kontakt. Pogled. Stabilnost. Odraslog čovjeka koji neće klečati u javnosti zbog njih, nego sjesti pored njih i pitati: “Što ti je teško?” Kad to počnemo činiti, nećemo više morati tražiti gdje promašujemo. Jer ćemo napokon početi gledati gdje je čovjek.
I za kraj, što bi na sve to rekao Johann Friedrich Herbart utemeljitelj pedagogije kao znanosti?
Njegova pedagoška, psihološka, filozofska i građanska misao, iako oblikovana u 19. stoljeću, zvuči suvremenije od mnogih današnjih rasprava. Jer nije samo riječ o tome što govore pisci, novinari, udruge, pojedini portali kojima smo olako zalijepili etikete i time im oduzeli dostojanstvo i ljudskost.
Herbart bi, iz pedagoške, ali i suvremene perspektive, rekao otprilike ovo: Odgoj je uvijek moralna zadaća, a ne ideološka bitka; Središte odgoja nije nacija, religija ni politička boja, nego mladi čovjek koji traži oslonac; Ondje gdje odrasli bježe u simbole, parole ili nostalgiju, djeca ostaju nezaštićena; Zadatak pedagoga nije etiketirati, nego povezivati; ne poricati, nego gledati; ne bježati, nego stajati uz dijete.
Herbart bi nas podsjetio da se odgoj ne može svesti na disciplinu ni na puki prijenos znanja. Odgoj je uvijek i prije svega oblikovanje volje kroz iskustvo odnosa. A to znači da svaka škola, obitelj i zajednica stoji pred pitanjem: Oblikujemo li ljude koji će znati voljeti istinu, pravdu i dobro – ili samo prenosimo nerazriješene rane i ideološke borbe?
Lucija Sabolić, polis.ba