Ekumenski patrijarh Bartolomej: Svaki susret s papom Franjom bio je susret braće koji se vole

Autor: Andrea Tornielli, vaticannews.va

---

 „Moramo kao kršćani učiniti da se čuju naši glasovi, ujedinjeni, kao što su to činili i naša braća“ i „moramo posvjedočiti čvrstu volju za pravdom, jer bez pravde nema mira.“ Ovo su riječi ekumenskog patrijarha iz Carigrada, Bartolomeja, u okviru susreta u Riminiju na kojem sudjeluje, a koji je posvećen temi Nicejskog koncila. U intervju za vatikanske medije govorio je o zajedničkom datumu slavljenja Uskrsa za sve kršćane te o njihovom svjedočenju u svijetu obilježenom ratom. Sjetio se i pape Franje. O Papi Leonu XIV. je kazao da bi njegovo prvo putovanje kao rimskog biskupa trebalo biti u Tursku, na proslavu Nicejskog jubileja.

Proživljavamo 1700. jubilej Nicejskog koncila, koji je od temeljnog značenja za povijest svih kršćana i jedinstvo Crkve. Koja poruka nama današnjima dolazi od ovog Koncila?

Nicejski koncil je bio zaglavni kamen cjelokupne povijesti kršćanstva. Po Isusovom obećanju, Duh Sveti je govorio i nastavlja djelovati u ljudskoj povijesti. Nicejski oci, čvrsto usidreni u kerigmu Svetog pisma, definirali su ono što je Crkva već tri stoljeća do tada naviještala kroz krsni simbol i tu naviještanu istinu pretočili u kanone. Ovaj Koncil današnjim kršćanima doziva u sjećanje da je Isus doista Logos koji je postao tijelom, da je svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, homoousios – jedne biti s Ocem. Kada Isus Krist ne bi bio Bog, zajedno s Duhom Svetim, kao nedjeljivo i istobitno Trojstvo, tada bi kršćanska povijest bila samo jedna lijepa etičko-filozofska priča, a ne povijest spasenja. Odatle proizlazi svako naše djelovanje i za danas i za sutra.

U Niceji se također raspravljalo i o datumu slavljenja Uskrsa, tragalo se za dogovorom. Zašto nakon toliko stoljeća još nije moguće da svi kršćani slave Uskrs istoga dana?

U Niceji je bilo odlučeno da je važno Kristovo uskrsnuće svjedočiti na isti dan u cijelom tada poznatom svijetu. Različite povijesne okolnosti nisu, nažalost, bile u skladu s Koncilom. Nije na nama da o tome prosuđujemo, nego da mi danas shvatimo, kako bismo kao kršćani bili vjerodostojni, da moramo uskrsnuće našeg Spasitelja slaviti na isti dan. Zajedno s blagopokojnim papom Franjom zadužili smo jednu komisiju da istraži ovaj problem. Započeli smo dijalog. Postoje, ipak, različiti senzibiliteti među crkvama te nam je stoga zadaća izbjeći nove podjele. Za Pravoslavnu crkvu vrijedi da ono što je jedan ekumenski koncil zaključio samo jedan drugi ekumenski koncil može promijeniti. Svi smo, ipak, spremni slušati Duha koji nam je baš ove godine pokazao koliko je važno ujediniti datum slavljenja Uskrsa.

Ove godinu su svi kršćani mogli doista slaviti Uskrs na isti dan. Uskrs je također bio dan posljednjeg javnog nastupa pape Franje, njegov posljednji pozdrav s vjernicima. Kakvo je Vaše sjećanje na Franju te koliko je on po Vašem mišljenju doprinio ekumenskom dijalogu?

Papa Franjo, blažene uspomene, nije bio samo rimski biskup, kako je samoga sebe oslovljavao. Bio je brat s kojim nas je povezivalo suglasje u velikim pitanjima današnjice i strastvena briga za jedinstvo kršćana. Od dana njegova izbora osjetili smo poticaj da budemo prisutni na njegovom ustoličenju. Bilo je to prvi put u povijesti za jednog ekumenskog patrijarha. Zajedno smo se zalagali za mir među narodima, za dijalog među velikim religijama, za međureligijski dijalog, za zajedničku pravdu, za stvoreno, za siromašne ovoga svijeta. Susreli smo se toliko puta i svaki je susret bio susret dvojice braće koji se međusobno vole. Neka mu Gospodin uzvrati onako kako je svjedočio svojim životom i djelom. Requiescat in pace [počivao u miru].

Od 8. svibnja ove godine imamo novog papu, Leona XIV…

Već sam ga dva puta susreo.

Želio sam Vas pitati kako su prošli ti prvi susreti i kakav su utisak na Vas ostavili prvi koraci rimskog biskupa i pastira Crkve?

Bili smo impresionirani pojavom novog pape, koji se ipak drži drukčije od pape Franje, ali je od početka pokazao čvrsto opredjeljenje da će nastaviti put svog prethodnika. S njim također osjećamo čvrsto suglasje i radujemo se što će njegovo prvo inozemno putovanje voditi u Ekumenski patrijarhat u Turskoj, k nama, u Niceju, gdje ćemo zajedno posvjedočiti naše opredjeljenje da ćemo nastaviti ekumenski dijalog i ujediniti naše crkve pred globalnim izazovima. Očekujemo ga s velikom radošću.

Svetosti, svijet je obilježen ratovima. Konflikt u Ukrajini bolna je rana za crkve. Tu je i tragedija u Gazi, gdje ljudi umiru od gladi. Postoje i drugi ratovi o kojima se gotovo ne govori. Što nam je činiti kako bismo u prvi plan stavili kulturu bratstva i mira?

Postoje, na žalost, brojni ratovi na svijetu, često daleko od interesa velikih medija. U Ukrajini je bratoubilački rat, skandal za kršćanski, posebno pravoslavni svijet. Tu je i Gaza i cijeli Bliski istok, gdje interesi, koji su daleko od potreba tamošnjeg stanovništva, ne vode pravednom mirovnom rješenju, nego dalje nastavljaju potresno i nehumano ratovanje. Moramo kao kršćani učiniti da se čuju naši glasovi, ujedinjeni, kao što su to učinila i naša braća, grčko-pravoslavni patrijarh Jeruzalema Teofil i latinski patrijarh Jeruzalema kardinal Pizzaballa. Moramo posvjedočiti čvrstu volju za pravdom, jer bez pravde nema mira. Mi kršćani nikada ne smijemo zaboraviti da imamo i jedno nepobjedivo oružje: molitvu. Nikada to ne bismo smjeli zaboraviti.

Svetosti, hvala Vama na Vašem sudjelovanju na ovom susretu za bratstvo narodâ, još jednoj prilici za mir.

Rado sam prihvatio poziv ovdje u Rimini kako bih dao moje skromno svjedočanstvo. Sutra se vraćan nazad, u moje sjedište u Istanbulu.

---

***

---

Duhovnost Istoka može pomoći u izliječenju milenija podjela među kršćanima

U Boseu, gdje od 1965. postoji ekumenski samostan, počinje 31. Međunarodni kongres pravoslavne duhovnosti koji će biti zaključen u petak, 5. rujna. Tema kongresa je: „Anto Veliki, otac monahâ.“

„Održavanje Međunarodnog ekumenskog kongresa o pravoslavnoj duhovnosti pokazuje još jedanput da duhovnost kršćanskog Istoka može ne samo obogatiti crkveni život Istoka nego također i doprinijeti ponovnom zbližavanju kršćana Istoka i Zapada i tako izliječiti milenijsku podjelu. Kristova Crkva, koja je pred tolikim izazovima i problemima našega vremena, ima potrebu više nego ikada za jedinstvom kršćana“, stoji u poruci ekumenskog patrijarha Bartolomeja upućenoj zajednici u Boseu, povodom 31. Međunarodnog kongresa pravoslavne duhovnosti, koji se održava od danas pa do 5. rujna na temu: Anto Veliki, otac monahâ.

Izražavajući zahvalnost prioru Sabinu Chiali i cijeloj zajednici za „izvrsnu“ organizaciju događaja, patrijarh Bartolomej čestitao je na naporu i značajnom doprinosu te je zazvao na zajednicu, predavače i sudionike konferencije „milost i blagoslov Boga Ljubavi i Milosti, po zagovoru našeg oca među svetima, Ante Velikog“.

Također je arhiepiskop Atene i cijele Grčke, Hieronymos, podsjetio u poruci da „tema Anto Veliki, otac monahâ jest i da je bila oduvijek od velikog značenja i za Istočnu i Zapadnu crkvu, još od vremena kada je Atanazije Veliki, arhiepiskop Aleksandrije, napisao, oko 357. godine, Život Ante Velikog, učinivši čitavoj kršćanskoj ekumeni poznatim asketski način života i evanđeoski život koji je odlikovao svetog Antu“. U poruci je još podsjetio da se rođenje Ante Velikog (251) poklopilo s periodom obilježenim krvlju mučenika koja je „natapala polja Crkve“. „Njegovo je rođenje označilo novo doba kršćanskog života u kojem je ‘bijelo mučeništvo’, mučeništvo savjesti, postalo tako moćno sa svojim asketskim borbama u pustinji da bi ga se moglo usporediti s mučeništvom krvlju.“

Da je osoba Krista, pravog Boga i pravog čovjeka, bila središnja u Antinom iskustvu u potpunosti je uvjeren i prior samostana u Boseu, Sabino Chialà, koji je u svojem izlaganju na otvaranju Kongresa, 2. rujna, podsjetio da je „za Atanazija on [Anto] živa slika nicejske vjere (čije se 1700. godišnjice sjećamo). Vjera je to u Boga koji je postao čovjekom, koji u svom tijelu i po svom križu liječi ono što Anto neprestano naziva ‘ranom’ koju je grijeh izdubio u ljudskom rodu, u dubini svakog bića. Stvoreno biće – dodao je – nosi u svojoj dubini urezanu ranu, čiju bol Anto posebno osjeća u borbama s Neprijateljem, u koje ga on stalno uvodi. Na tu je ranu Bog nastojao staviti lijek tijekom cijele povijesti spasenja, od nastanka svijeta. Ali je tek sada, u Sinovom silasku u tijelu, rana pronašla lijek. Krist je onaj koji daje snagu u slabosti; štoviše, on se bori u onome tko se njega čvrsto drži. Anto je to iskusio u svojoj slabosti: osjeća da nije on taj koji pobjeđuje, nego Krist, na kojega je on vezan vezom ‘vjere’.“

„Izričaj koji se često ponavlja u Antinim spisima je: ‘Vjera u Krista.’ Kod njega ‘vjera’ ne upućuje na koncept nego na duboki odnos i pouzdano predanje; ona je iskustvo zajedništva koje prati svaki trenutak njegova postojanja. To je ono što će u svojem posljednjem poticaju prije smrti povjeriti dvojici braće, koje je želio uz sebe da bi ga pokopali: ‘Udišite uvijek Krista i imajte vjere u njega.’ Ove kratke riječi njegova su oporuka i srž njegovog kršćanskog i monaškog iskustva. Udisati Krista i imati vjere u njega: činiti ga suputnikom svakog trenutka svoga života i predati mu se.“

Prior Bosea je također u svom izlaganju posvetio posebne misli ratovima po svijetu kazavši da „ne možemo ne svrnuti pogled na tragedije koje se događaju oko nas, posebno u Ukrajini i na Bliskom istoku, osobito u Gazi. Činimo to u sjećanju i noseći sve u molitvama. Želim vjerovati da će naše zajedništvo u ovim danima – nastavio je – biti kontrapunkt grozotama tih tragedija. Ovo je malo sjeme, ali nije beznačajno, jer svako sjeme bratstva bačeno na zemlju prije ili kasnije donosi plod, koji je na dobrobit cijeloga čovječanstva. Suprotstavljanje ‘poludjelima’… Anto Veliki u jednoj od svojih najoštrijih izreka upozorava: Doći će vrijeme u kojem će ljudi poludjeti i kada ugledaju nekog tko nije lud, napast će ga govoreći: ‘Ti si lud!’, samo zato što nije poput njih (Izreke 25). Upravo je naše vrijeme ono u kojem se nastavljamo nadati, sijati misli mira i bratstva, pa makar to izgledalo ludo… samo za siromašne sanjare!“

---

Izvor: vaticannews.va; prijevod: J.Š., polis.ba

---